Minimalne plaće toliko su ispod službenog praga niskih plaća u mnogim državama članicama Europske unije da brojni radnici jedva spajaju kraj s krajem, pokazuje danas objavljen brifing dokument Europske konfederacije sindikata (ETUC) pod nazivom „Minimalne plaće ne bi smjele biti plaće za siromaštvo“.
Minimalne plaće trebale bi porasti za 62 posto u Španjolskoj, 28 posto u Njemačkoj i 22 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu samo da dosegnu razinu ispod praga niske plaće (koji OECD definirao da dvije trećine nacionalnog medijana plaće).
U deset država članica EU, minimalna plaća iznosi 50 posto ili niže od nacionalnog medijana plaće – očigledno je da radnici koji primaju minimalnu plaću teško mogu živjeti od novca koji zarađuju.
“Minimalne plaće apsolutno su preniske. Europska unija trebala bi odrediti ciljni datum do kada zakonski utvrđene minimalne plaće moraju doseći barem 60 posto medijana plaće, a zatim plaće od koje se može dostojno živjeti. Očito je da to nije moguće postići preko noći, ali cilj treba biti postavljen za čitavu EU, a države članice moraju sjesti za pregovarački stol sa sindikatima i poslodavcima i raspraviti kako i kada do tog cilja.
Povećanje minimalne plaće na 60 posto medijana ili prosječne plaće u svakoj zemlji znatno bi smanjilo siromaštvo uz rad i potaklo gospodarski rast.“, ističe Esther Lynch, konfederalna tajnica ETUC-a.
Europski cilj za zakonski utvrđene minimalne plaće ne bi se miješao ni ometao minimalne plaće utvrđene kolektivnim ugovorima u smislu ispregovaranih iznosa, ili načina utvrđivanja.
U nekim europskim zemljama minimalne plaće su tako niske da su bliže 2/3 nacionalnog medijana plaće a da nisu nužne dovoljne za život, kao što je slučaj u Rumunjskoj i Bugarskoj.
Prema izračunima SSSH, trenutna minimalna bruto plaća u Hrvatskoj iznosi 3.276 kuna ili 40,3 posto prosječne (kolovoz 2017.). Zahtjev SSSH već dugi niz godina je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne bruto plaće.
Progresivnim povećanjem do 60 posto medijana bruto plaće (medijan plaće, prema DZS iznosi 7.310 kuna), minimalna plaća iznosila bi 4.386 kuna, tj. potrebno je povećanje od 34 posto.
Nakon dostizanja razine od 60 posto nacionalnog medijana plaće, cilj je postupno povećati na 60 posto prosječne nacionalne plaće. Primjeri Portugala i Rumunjske pokazuju zašto je to nužno. Naime, u te dvije zemlje, relativno visoka razina minimalne plaće u odnosu na nacionalni medijan plaće rezultat je nejednake distribucije plaća, s visokom koncentracijom primatelja plaća na dnu skale plaća. Drugim riječima, u te dvije zemlje čitava skala plaća toliko je niska da naizgled visoka minimalna plaća u odnosu na medijan plaće radnicima još uvijek nije dovoljna za život. Tako je 58 posto vrlo niskog medijana plaće u Portugalu i dalje vrlo niska minimalna plaća u apsolutnom iznosu iako se statistički gledano doima prilično visoko.
Primjeri Portugala i Rumunjske pokazuju dvije stvari: prvo, minimalna plaća mora biti veća od 60 posto nacionalnog medijana plaća da bi značajno pridonijela sprečavanju siromaštva uz rad; drugo, povećanje minimalne plaće samo za sebe nije dovoljno. Europska – i nacionalna – politika minimalne plaće mora biti popraćena povećanjem plaća kroz sektorske kolektivne ugovore te općenito povećanjem pokrivenosti kolektivnim ugovorima kako bi se stabilizirala i podigla čitava struktura plaća i izmijenila nejednaka distribucija plaća.
Takva politika plaća važna je u zagovaranju novog modela koji plaće ne smatra samo čimbenikom troška, već koji priznaje važnu ulogu plaća u poticanju unutarnje potražnje i jačanju socijalne kohezije. Definiranjem praga odgovarajuće minimalne plaće i komprimiranjem ukupne distribucije plaća znatno bi se smanjilo siromaštvo uz rad i nejednakosti. Takva povećanja plaća potakla bi ekonomski rast, posebice stoga što radnici na dnu spektra plaća pokazuju veću sklonost potrošnji dodatnog novca koji zarade. Nadalje, s obzirom da su žene nesrazmjerno prekomjerno zastupljene u skupini primatelja minimalne plaće, značajno povećanje minimalne plaće također bi pomoglo u smanjivanju razlika plaća između muškaraca i žena u čitavoj Europi.
Zanimljivo je da političari, koji određuju minimalne plaće, iz proračuna u koji uplaćuju novac svi hrvatski građani dobivaju više od toga za potrebe funkcioniranja svojih stranaka. Radi se o prihodima osim bruto plaća i ostalih zastupničkih povlastica.
“Ove godine biti će potrošeno 55 milijuna kuna novca hrvatskih građana za redovito financiranje parlamentarnih političkih stranaka i nezavisnih kandidata“, upozorila je 2016. godine predsjednica Transparency International Hrvatska, Davorka Budimir.
Stranke za svakog zastupnika dobivaju mjesečno oko 32 tisuće kuna iz državnog proračuna, a za zastupnice 10 posto više odnosno 35 tisuća kuna, dok takva praksa ne postoji u zemljama Europske unije.
Ove stranke dobivaju milijune iz proračuna, a prostore u centru grada za ‘kikiriki’
Taj iznos je bio manji, ali SDP-ova vlada odlučila je da će izdvajati više za zastupnike – Saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav u prosincu 2014. godine povećao je za 5 milijuna kuna novac namijenjen financiranju parlamentarnih stranaka i nezavisnih zastupnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
