Premijer Plenković, pod pritiskom Europske komisije, odlučio je ne poštivati volju građana te nametnuti hrvatskom društvu ratifikaciju štetne Istanbulske konvencije.
S obzirom da će EU prema odluci Europskog vijeća potvrđenoj od Europskog parlamenta pristupiti Istanbulskoj konvenciji u samo dva područja, može se pretpostaviti kako Komisija pritišće države članice da što prije ratificiraju Konvenciju kako bi se pozivanjem na opći konsenzus moglo tražiti pristupanje EU Istanbulskoj konvenciji u cijelosti. Komisija bi tada donijela smjernice i strategije za provedbu Konvencije u svim državama članicama te zapravo na EU prebacila nadležnost provedbe odredbi Konvencije, pa i onih koje sadrže “rodnu” ideologiju. Tako bi suverenost Hrvatske bila još više narušena, a hrvatski narod bi se mnogo teže mogao suprotstaviti posljedicama uvođenja postavki “rodne” ideologije.
1. U ožujku 2016. Europska komisija predložila je Europskom vijeću donošenje dviju odluka – jednu o potpisivanju, a drugu o pristupanju (ratifikaciji) Istanbulskoj konvenciji u ime Europske unije. Međutim, Komisija u svojim prijedlozima nije jasno razjasnila u kojim bi dijelovima Konvencije EU imala isključivu nadležnost u odnosu na države članice te je predložila pristupanje Konvenciji u cijelosti.
2. Europski parlament u kojem sjede zastupnici iz svih zemalja članica, usvojio je u ožujku 2017. Rezoluciju o ravnopravnosti žena i muškaraca u EU 2014.-2015., u kojoj je podržao pristupanje EU Istanbulskoj konvenciji bez ikakvih rezervacija i ograničenja te pozvao Vijeće i Komisiju da ubrzaju pregovore za potpisivanje i pristupanje Konvenciji. Također, Europski parlament je pozvao države članice koje još nisu ratificirale Konvenciju da to učine “bez odgađanja”. Parlament je u toj rezoluciji pozvao Komisiju da što prije predstavi sveobuhvatnu europsku strategiju sprječavanja i borbe protiv “rodno” uvjetovanog nasilja koja bi trebala uključivati obvezujući zakonodavni akt (tzv. Toolkit).
3. Premda je Komisija u svojim prijedlozima ostala nejasna o tome u kojoj mjeri bi EU trebala pristupiti Konvenciji te premda je Parlament pozvao na pristupanje Konvenciji u cijelosti, nakon rasprave u Europskom vijeću koja je uslijedila u svibnju 2017. odlučeno je da će EU potpisati Istanbulsku konvenciju samo u dva područja – pravosudna suradnja u kaznenim stvarima te azil i zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement).
4. Glasovanje u Europskom parlamentu o takvom prijedlogu Vijeća održalo se 12. rujna 2017. te je s 489 glasova “za”, 114 “protiv” te 69 “suzdržanih” donesena Rezolucija o pristupanju Istanbulskoj konvenciji. U toj rezoluciji Parlament je pozdravio (prihvatio) potpisivanje Konvencije od strane EU, ali izrazio žaljenje što je to potpisivanje ograničeno na samo dva područja te ponovno pozvao da EU pristupi Konvenciji u potpunosti.
5. Nadalje, Parlament je tom rezolucijom, kao i gore spomenutom iz ožujka 2017., potaknuo “Komisiju i države članice na pripremu praktičnih smjernica i strategija o primjeni Istanbulske konvencije radi olakšavanja neometanog uvođenja i provedbe Konvencije [tzv. Toolkit] u zemljama koje su je već ratificirale, ali i kako bi se odgovorilo na pitanja onih zemalja koje je još nisu ratificirale i kako bi ih se potaknulo da to učine”.
Kako su glasali hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu o ratifikaciji Istanbulske konvencije?
Iz ovakvog djelovanja triju glavnih europskih institucija mogu se izvući određene pretpostavke kao mogući odgovor na pitanje zašto EU pritišće države članice da ratificiraju Istanbulsku konvenciju.
Cilj pritisaka Europske komisije i Europskog parlamenta da sve države ratificiraju Istanbulsku konvenciju što prije (prije nego ju EU ratificira u dva ograničena područja), može biti to da na temelju postignutog općeg konsenzusa svih država članica i EU ratificira Konvenciju u cijelosti, a ne samo u dva područja. Tako bi EU, alatima koji joj stoje na raspolaganju prema Ugovoru o funkcioniranju EU te smjernicama i strategijama o primjeni Istanbulske konvencije (tzv. Toolkit), mogla u potpunosti preuzeti nadležnost glede implementacije i provedbe mjera Istanbulske konvencije u državama članicama. EU bi time mogla nametati određena tumačenja i načine provedbe odredbi o “rodu” u pravnim, obrazovnim i drugim sustavima država članica.
Suverenost Hrvatske bila bi još više sužena, a posljedično čak i u područjima kao što su npr. obrazovanje, sport i kultura u kojima EU nema isključivu nadležnost, već samo podupirateljsku i koordinatornu ulogu.
Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta 12. ožujka 2018. europarlamentarci su u raspravi pozvali države članice koje još nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju da to učine što prije, tako vršeći pritisak na njih. Prvi potpredsjednik Europske komisije Andrus Ansip je otvarajući raspravu rekao kako je namjera Komisije da EU što prije zaključi punu ratifikaciju konvencije, bez ikakvih ograničenja. “Bit ću vrlo jasan. U konvenciji se radi o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama bez skrivenih namjera. Ona nije instrument uobličavanja percepcije roda.”, istaknuo je Ansip. Može se primijetiti kako premijer Plenković, koji Hrvatskoj pod pritiscima Europske komisije nameće ratifikaciju Istanbulske konvencije, koristi istu terminologiju kao visoki dužnosnici tog tijela, s obzirom da i on tvrdi kako protivnici ratifikacije žive u “svijetu percepcija”.
Nažalost, grubo zanemarivanje volje građana koji su u javnoj raspravi o ratifikaciji Istanbulske konvencije izrazili jasan stav ZA bolju zaštitu žena od nasilja, ali PROTIV Istanbulske konvencije od strane premijera Plenkovića te njegovo podilaženje pritiscima Europske komisije pokazuje kako je suverenost Hrvatske ozbiljno narušena sustavom po kojemu politički predstavnici nisu odgovorni građanima, već isključivo naputcima iz međunarodnih organizacija.
Potrebna je, stoga, prije svega korjenita promjena izbornog sustava koja će omogućiti da politički predstavnici djeluju s ciljem zaštite interesa hrvatskog naroda i općeg dobra Hrvatske.
