Komentar čitatelja
Jadranka – 14.09.2020.
Ne znam tko je to pisao, ali ovo je odlično… i dijelite dalje. Argumenata protiv gej udomljavanja na pretek:
https://gejusud.wordpress.com
Uputa javnim i državnim tijelima kako legalno ignorirati gej aktivizam Ustavnog suda u vezi udomljavanja
Ustavni sud je na sjednici održanoj 29. siječnja 2020. godine odbio niz prijedloga koji su tražili ocjenu ustavnosti triju članaka iz Zakona o udomiteljstvu (u nastavku ZoU) zato što ti članci izrijekom ne spominju (“prešućuju”) istospolno orijentirane osobe, onemogućujući im tako sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja.[1] No unatoč toj odbijenici, Sud je ocijenio “da a priori isključivanje (“prešućivanje”) osoba iz kruga potencijalnih udomitelja…nije nužno u demokratskom društvu, da je diskriminatorno u smislu članka 14. Ustava i nerazmjerno u smislu članka 16. Ustava”. Zbog toga je naredio sudovima i nadležnim tijelima, da sporne članke iz ZoU zanemare, te javnu uslugu udomljavanja omoguće svim društvenim skupinama. Zašto je takva naredba u potpunosti arbitrarna te kako se ona može formalno ispoštovati bez realizacije njene stvarne aktivističke namjere, objašnjavamo u nastavku.
Jednako kao što ZoU “prešućuje” istospolno orijentirane osobe koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima, tako “prešućuje” i redovnički, etnički, poligamno ili incestno orijentirane osobe koje žive u religijskim, etničkim ili atipičnim seksualnim zajednicama. To je stoga što se ZoU ne bavi religijskim asketizmom određenog broja istomišljenika ili suživotom na temelju etničkog ili seksualnog identiteta, nego postupkom obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Drugim riječima, pisci ZoU su pri njegovom donošenju bili rukovođeni svrhom udomiteljstva i shodno tome – dobrobiti djeteta, a ne bezbrojnim životnim zajednicama koje odrasli u praksi mogu oformiti zbog svojih osobnih preferencija.
Kako je onda moguće da je Ustavni sud ignorirao svrhu ZoU, te ga je tumačio kroz prizmu životnih zajednica – konkretno istospolne? Pa moguće je jedino ako se Sud vodio interesima gej aktivizma. Naime, taj aktivizam vidi dijete kao koristan privjesak identitetu istospolno orijentiranih osoba i sredstvo za popunjavanje praznine u njihovim životima koja je nastala zbog odabira gej stila života koji po definiciji zatvara vrata stvaranju potomstva. Zato gej aktivizam vodi marš na institut posvajanja/udomljavanja, koristeći pri tome niz strategija koje mogu pomoći u postizanju tog cilja. Najvažnija od tih strategija je lažna optužba za diskriminaciju. Po toj optužbi, postojeći propisi diskriminiraju istospolno orijentirane osobe zato što ih “prešućuju”. Jednom kad se konkretna lažna optužba iznese, ona se opetovano ponavlja od strane gej aktivista i njihovih ideoloških simpatizera te se tako širi medijskim i društvenim prostorom. S vremenom, po onoj Goebbelsovoj – ‘ponovi laž sto puta i postat će istina’, institucionalno diskriminiranje istospolno orijentiranih¸osoba ulazi u društvenu svijest i tretira se kao neupitna istina. U konačnici, na scenu stupaju političari i suci koji temeljem takve “istine” vrše institucionalnu reorganizaciju, arbitrarno prekrajajući postojeće propise u skladu s aktivističkim željama. Naravno, kod toga se u potpunosti ignorira razlog nastanka tih propisa, tj. njihova primarna svrha.
Ova sporna naredba Ustavnog suda savršeno su uklapa u tu aktivističku praksu. Ona ne gleda svrhu ZoU, nego posredstvom strategije lažne optužbe za diskriminaciju, ispunjava aktivističke želje. No u ovom slučaju, ta strategija ne nailazi na plodno tlo. Naime, postoji jedan jednostavan način kako u praksi provesti spornu naredbu bez da se ugrozi institut udomljavanja. Objašnjenje donosimo u nastavku.
Svrha postupka udomljavanja nije ostvarivanje ljudskih ili građanskih prava osoba koje predaju zahtjev za udomiteljstvo. Umjesto toga, njegova svrha je ostvarivanje prava djeteta na zbrinjavanje i skrb. To znači da se postupak fokusira na uvjete dobrobiti djeteta, te se tijekom samog postupka mogu isključiti tj. izdvojiti (legalno diskriminirati) svi podnositelji koji tim uvjetima ne udovoljavaju. Zbog toga sudovi, centri za socijalnu skrbi i ostala tijela koja ocjenjuju podnositelje, mogu glatko odbiti svaki zahtjev istospolnih životnih partnera, neovisno o tome što je Ustavni sud nedvosmisleno kazao da je njihovo isključivanje iz udomiteljstva diskriminatorno i neustavno. Drugim riječima, jedna stvar je omogućavanje podnošenja zahtjeva (poštovanje naredbe), koje je Ustavni sud svojom arbitrarnom naredbom faktički omogućio i redovničkim, i etničkim, i poligamnim, i incestnim, i svim mogućim životnim zajednicama(jer i one su “društvene skupine”). No, sasvim druga stvar je izdavanje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva. Prvo je formalno podnošenje zahtjeva koje se potezom pera može omogućiti doslovno svakome. Drugo pak je konkretan postupak kod kojeg se gleda ispunjavaju li podnositelji zahtjeva uvjete vezane za dobrobit djeteta. A kod toga, istospolni partneri takve uvjete nikako ne ispunjavaju. Pogledajmo u nastavku zašto.
Gore smo naveli da je udomljavanje postupak zbrinjavanje i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dakle, kod tog postupka fokus bi trebao biti jedino i isključivo na interesu djeteta. Ako se dakle okrenemo isključivo djetetu te gledamo samo njegove potrebe i interese, prirodno se nameću ova ključna pitanja:
Ima li dijete pravo na dom kakvog ima većina djece, tj. na dom kojeg čine majka i otac? Ima li dijete u svom razvoju pravo na interakcije s dvije različite i nadopunjavajuće dimenzije ljudske osobnosti – muškom i ženskom?
Ako gledamo isključivo dijete i njegove interese onda odgovori mogu biti samo pozitivni. Jer zašto bi siroče, koje je ionako zakinuto zbog gubitka bioloških roditelja, oduzeli pravo na nešto tako fundamentalno kao što su majka i otac? Zašto bi ga doveli u situaciju da se pita: “Kako to da djeca oko mene imaju mamu i tatu, a ja ne? Gdje je moja mama? Gdje je moj tata?” Zašto bi mu stvarali dodatnu patnju? Nadalje, kao emocionalna bića, majke bolje od očeva djeci pružaju potrebnu empatiju, nježnost i utjehu, dok su očevi bolji u provođenju discipline i pravila te djeci pružaju sigurnost i zaštitu. Tako dijete u okruženju i muške i ženske osobnosti ostvaruje uravnotežen emocionalni i psihološki razvoj, te istodobno doživljava više različitih odgojnih interakcija ostvarujući tako bogatiji mentalni i kognitivni razvoj. Dakle, fokus isključivo na dijete nedvojbeno nam daje pozitivan odgovor na gornja pitanja. I upravo takav pristup bio je temelj za djelovanje javnih i državnih tijela kroz čitavu povijest instituta udomljavanja, te uspostavu prvog i osnovnog uvjeta za dobrobit djeteta, a to je da dijete, kad se ne radi o srodničkom udomiteljstvu, bude u okruženju muško-ženskog para.
Već u samom startu, taj osnovni uvjet istospolni partneri ne mogu ispuniti pošto dva muškarca ili dvije žene ne mogu biti majka i otac djetetu. Zbog činjenice da istospolni partneri zbog svoje biološke određenosti ne mogu ostvariti niti srodničko udomiteljstvo – koje ponekad može biti u posebnom interesu djeteta, neispunjenje gornjeg uvjeta dovoljno je da im se odbije zahtjev za udomiteljstvo. No stvari su tu puno gore. Naime, istospolno orijentirane osobe su zbog svojeg psihološkog stanja, pod visokim rizikom od niza negativnih bihevioralnih, zdravstvenih i socijalnih ishoda koji direktno ugrožavaju pravo djeteta na život u okruženju sigurnosti, stabilnosti i ljubavi. Pogledajmo u nastavku iz čega te negativnosti proizlaze, kao i njihovu empirijsku potvrdu.
Istospolna orijentiranost, ili ukratko – homoseksualnost, je takvo psihološko stanje kod kojeg se mehanizam zadužen za aktivaciju spolnog nagona ne aktivira na percepciju suprotnog, nego istog spola. Kao rezultat toga, homoseksualna osoba suočena je sa stalnim mentalnim konfliktima i stresnim stanjima. Konkretno, percepcijom objektivne stvarnosti, tj. kompatibilne spolne morfologije muškarca i žene, osoba dolazi do racionalne spoznaje da žena mora privlačiti muškarca i obrnuto. Istodobno, ta osoba – ako je muškarac, ima racionalnu spoznaju da je ne privlače žene, a ako je žena, da je ne privlače muškarci. Tako osoba u isto vrijeme doživljava dvije spoznaje koje se ne podudaraju, te dolazi do mentalnog konflikta koji se naziva kognitivna disonanca. Takva disonanca pak po definiciji uzrokuje emocionalnu nelagodu, napetost, stres i druge oblike psiholoških problema. Kako je odbojnost prema suprotnom spolu također u direktnoj koliziji sa snažnim biološkim nagonom za stvaranje vlastitog potomstva, disonanca se dodatno pojačava, a s njom i psihološki problemi. Kao posljedica svega, osobe homoseksualnih sklonosti, a u usporedbi s heteroseksualnim osobama, imaju puno više negativnih ishoda koji se tiču depresije, psiholoških poremećaja, spolnih bolesti, zlouporabe droga i alkohola, samoubojstava, vjernosti u vezama, stabilnosti, trajnosti i nasilja u tim vezama, itd. Pogledajmo u nastavku neke od tih ishoda.
Prema istraživanju američkog Nacionalnog centara za zdravstvenu statistiku i ispitivanja o životnom stilu 7.862 homoseksualaca, dok je 60 posto muško-ženskih parova ostalo zajedno nakon 10 godina, a 50 posto nakon dvadeset godina, kod homoseksualnih parova je to bilo samo 15 posto nakon dvanaest godina i 5 posto nakon dvadeset godina.[2],[3] Jedna Nizozemska studija objavljena u časopisu AIDS, otkrila je kako muškarci u stabilnim homoseksualnim vezama imaju još prosječno 8 seksualnih partnera na godinu, dok oni u nestabilnim vezama imaju 22 seksualna partnera.[4] U knjizi „Muškarci koji tuku muškarce i muškarci koji ih vole: Fizički zlostavljani gay muškarci i obiteljsko nasilje“ autori su otkrili da je učestalost obiteljskog nasilja među homoseksualnim muškarcima gotovo dvostruko veća od učestalosti obiteljskog nasilja u heteroseksualnim vezama.[5] Prema studiji iz časopisa Journal of Interpersonal Violence, 90 posto ispitanih lezbijki je u godini koja je prethodila objavi studije, bilo izloženo jednom ili više slučajeva verbalnog nasilja od strane njihovih partnerica, dok je 31 posto ispitanica odgovorilo da je bilo žrtvama jednog ili više slučaja fizičkog nasilja.[6] Studija blizanaca koja je ispitivala vezu između homoseksualnosti i suicida, objavljena u časopisu Archives of General Psychiatry, otkrila je da su homoseksualci u vezi s istospolnim partnerom pod većim rizikom za obolijevanje od psihičkih bolesti i da imaju 6,5 puta veću vjerojatnost za pokušaj suicida od njihovih blizanaca.[7] Opsežna američka studija o odnosu između seksualne orijentacije, suicidnosti i problema mentalnog zdravlja utvrdila je da lezbijke imaju 2,3 puta, a gay muškarci 6 puta veću vjerojatnost za depresiju i anksioznost od heteroseksualnih žena i muškaraca.[8] Analiza američkog Centra za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti pokazala je da homoseksualci 44 puta češće od opće populacije obolijevaju od side i 46 puta češće od sifilisa.[9] Ministarstvo zdravstva Novog Zelanda je na uzorku od 15.000 građana otkrilo da 42,7 posto homoseksualaca redovito puši cigarete, u usporedbi s 27,7 posto kod opće populacije. Homoseksualne osobe oba spola su također dvostruko više koristile marihuanu; gotovo četiri puta više amfetamine i LSD, te tri puta Ecstasy.[10] Slične omjere pokazuju i studije iz drugih država. [11-18] U studiji utemeljenoj na podacima iz Nacionalnog istraživanja o alkoholu iz 2000. godine, otkriveno je da lezbijke otprilike 7 puta češće od heteroseksualnih žena ispunjavaju kriterije ovisnosti o alkoholu koje utvrđuje Američka Psihijatrijska Udruga.[19]
Negativni ishodi koje smo upravo naveli direktno su suprotstavljeni pravu djeteta na život u okruženju sigurnosti, stabilnosti i ljubavi. Osobe koje su zbog niza konfliktnih i stresnih stanja izazvanih atipičnim spolnim usmjerenjem, pod visokim rizikom od nevjere, prekida veza, nasilja u vezama, depresije, zlouporabe alkohola i droge, psiholoških poremećaja, … nikako ne mogu biti dobro okružje za razvoj djeteta. Kad tome dodamo prva dva razloga, tj. nemogućnost istospolnih partnera da budu majka i otac djetetu ili da ostvare srodničko udomiteljstvo, razvidno je da fokus isključivo na dobrobit djeteta nužno znači odbijanje zahtjeva za udomiteljstvo od strane takvih partnera.
Međutim ni tu nije kraj negativnim ishodima za dijete. Homoseksualno okruženje po definiciji djetetu stvara konfliktna i stresna stanja s kojima su suočene same homoseksualne osobe. Naime, dijete kao racionalno biće koje internalizira binarnu prirodu muško-ženskog odnosa, dobiva prilično jasnu spoznaju objektivne stvarnosti da u romantičnom odnosu zajedno idu suprotni spolovi. Istospolno romantično okruženje u koje bi stavili takvo dijete pak bi negiralo tu stvarnost, zbog čega bi dijete imalo dvije suprotstavljene spoznaje u kontekstu istog koncepta – romantičnog odnosa. Time dijete dolazi u stanje prethodno spomenutog mentalnog konflikta – kognitivne disonance, koja pak, kao što smo rekli, po definiciji uzrokuje emocionalnu nelagodu, napetost, stres i druge oblike psiholoških problema. Također, dijete bi zbog te disonance u okruženju odraslih autoriteta koji ga uvjeravaju da je homoseksualnost biološki ispravno usmjerenje, moglo misliti da nešto s njim nije u redu. Tako bi mentalno zdravo dijete koje je ispravno internaliziralo koncept romantičnog odnosa tj. biološki ispravnog spolnog usmjerenja, moglo imati probleme u mentalnom i kognitivnom razvoju.
Gore navedena četiri razloga više su nego dovoljna da bilo koje javno i državno tijelo zaduženo za problematiku udomljavanja odbije istospolnim partnerima izdati rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva. Dijete se nikako ne može staviti u okruženje koje ga a priori isključuje iz cjelovitog mentalnog i kognitivnog razvoja, te ga još k tome izlaže rizicima po njegovo emocionalno i psihološko zdravlje. A sve samo zato da se ispune želje homoseksualnih osoba i zahtjevi gej aktivizma. Dakle, bez obzira na aktivističku naredbu Ustavnog suda, svaki zahtjev istospolnih partnera može se legalno i legitimno odbiti na temelju gore iznesenih razloga. I nitko nikad ne može prigovoriti takvom odbijanju jer je empirijski i činjenično utemeljeno te usmjereno isključivo dobrobiti djeteta.
Reference:
Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-144/2019 i dr. od 29. siječnja 2020.
Matthew D. Bramlett and William D. Mosher, “First Marriage Dissolution, Divorce and Remarriage: United States,” Advance Data, National Center for Health Statistics (May 31, 2001): 1.
“Largest Gay Study Examines 2004 Relationships,” GayWire Latest Breaking Releases, http://www.glcensus.org.
Maria Xiridou, et al, “The Contribution of Steady and Casual Partnerships to the Incidence of HIV Infection among Homosexual Men in Amsterdam,” AIDS 17 (2003): 1031.
D. Island and P. Letellier, Men Who Beat the Men Who Love Them: Battered Gay Men and Domestic Violence (New York: Haworth Press, 1991): 14.
Lettie L. Lockhart et al., “Letting out the Secret:Violence in Lesbian Relationships,” Journal of Interpersonal Violence 9 (1994): 469-492.
R. Herrell, et al., “A Co-Twin Study in Adult Men,” Archives of General Psychiatry 56 (1999): 867-874.
Fergusson, D., Hoorwood, J. and Beautrais, A. (1999). Is sexual orientation related to mental health problems and suicidality in young people? Archives of General Psychiatry; 55:876-880.
Centers for Disease Control (2010).CDC Analysis Provides New Look at Disproportionate Impact of HIV and Syphilis among U.S. Gay and Bisexual Men.Press Release.
Massey Research: Research, Scholarship and Creativity October 2007, p. 19.
Shoptaw S. Methamphetamine use in urban gay and bisexual populations. Top HIV Med (2006) 14(2):84–7.
Lim SH, Akbar M, Wickersham JA, Kamarulzaman A, Altice FL. The management of methamphetamine use in sexual settings among men who have sex with men in Malaysia. Int J Drug Policy (2018) 55:256–62.
Bourne A, Reid D, Hickson F, Torres-Rueda S, Steinberg P, Weatherburn P. “Chemsex” and harm reduction need among gay men in South London. Int J Drug Policy (2015) 26:1171–6.
Bourne A, Reid D, Hickson F, Torres-Rueda S, Weatherburn P. Illicit drug use in sexual settings (’chemsex’) and HIV/STI transmission risk behaviour among gay men in South London: findings from a qualitative study. Sex Transm Infect (2015) 91:564–8.
Hickson F, Bonell C, Weatherburn P, Reid D. Illicit drug use among men who have sex with men in England and Wales. Addict Res Theory (2010) 18(1):14–22.
Barrett P, O’Donnell K, Fitzgerald M, Schmidt AJ, Hickson F, Quinlan M, et al. Drug use among men who have sex with men in Ireland: Prevalence and associated factors from a national online survey. Int J Drug Policy (2019) 64:5–12.
Lea T, Mao L, Hopwood M, Prestage G, Zablotska I, de Wit J, et al. Methamphetamine use among gay and bisexual men in Australia: Trends in recent and regular use from the Gay Community Periodic Surveys. Int J Drug Policy (2016) 29:66–72.
Roxburgh A, Lea T, de Wit J, Degenhardt L. Sexual identity and prevalence of alcohol and other drug use among Australians in the general population. Int J Drug Policy (2016) 28:76–82.
Reports of alcohol consumption and alcohol-related problems among homosexual, bisexual and heterosexual respondents: results from the 2000 National Alcohol Survey. Drabble L, Midanik LT, Trocki K J Stud Alcohol. 2005 Jan; 66(1):111-20.
