Hrvatska se nalazi u godini parlamentarnih izbora. Što nam je nepoznati termin bliži, najveća oporbena stranka smanjuje priču o lustraciji i micanju Tita iz javnog života i u fokus stavlja priču o gospodarskom programu. Ne prođe skoro ni dan da se netko iz HDZ-a ne javi i izjavi kako HDZ ima ekonomski program za spas Hrvatske i pri tom naglasi da su taj program pisali Nijemci, kao da nas oporba želi uvjeriti kako nešto što Nijemac sastavi, mora biti dobro. Po onom principu: “Ako je Švabo znao napraviti Mercedes, zna i sve drugo napraviti.” Tako smo nakon Sanaderove jamstvene kartice i uvjerenja da HDZ zna i kukurikavskog plana 21 dobili i famozni IFO-program. Vjerojatno je velika većina Hrvata čula da on postoji. No mnogo je manji broj onih koji znaju što je IFO, tko su ljudi koji ga vode i kako oni gledaju na gospodarska pitanja, a još je manji broj onih koji su već vidjeli taj program u cijelosti. Zbog toga je dobro baciti mali pogled na IFO, na njegovog predsjednika i na ono što je dosad iz programa procurilo u medije i kako se to može ocijeniti.
Neoliberalizam donosi napredak
IFO – Institut za istraživanje ekonomije osnovan je poslije Drugog svjetskog rata. Kako mu ime govori, na institutu se bave istraživanjem gospodarstva, rade kao savjetnici za ekonomsku politiku, izrađuju ekonomske strategije. Predsjednik mu je poznati njemački ekonomist Hans Werner Sinn, autor mnogih knjiga, bestsellera i rado viđeni gost na njemačkim TV programima u raspravama o gorućim gospodarskim temama u Njemačkoj i u EU. U ekonomiji zastupa ordoliberalizam po Euckenu, na kojemu je utemeljena socijalno-tržišna ekonomija. Za ordoliberalizam Sinn koristi sinonim neoliberalizam. Žestoko se protivi ljevičarskim kritičarima koji u neoliberalizmu vide zlo, koje upropaštava gospodarstva.
I danas ogromne razlike između DDR-a i zapadne Njemačke
Neoliberalizam je za Sinna ekonomski model koji je omogućio državama gdje je proveden ekonomsko blagostanje, dok je planska ekonomija upropastila istočnu Europu toliko da ona i danas, 25 godina nakon pada Berlinskog zida i komunizma zaostaje za zapadnom. To se čak još vidi i u bivšem DDR-u. Njemačka je uložila i još uvijek ulaže truda i novca u razvoj istočnonjemačkih pokrajina. Smatra se da je dosad investirano preko 1,3 bilijuna eura u razvoj bivšeg DDR-a, neki procjenuju da je uloženo i do 2 bilijuna eura, od čega samo oko 300 milijardi eura u infrastrukturu. Rezultat je da je istočna Njemačka smanjila zaostajanje za zapadnom, ali ipak i danas zaostaje u ekonomskim parametrima. Po BDP-u su sve pokrajine koje su bile u DDR-u ispod njemačkog prosjeka. BDP po stanovniku u najbogatijoj pokrajini zapadne Njemačke i u najsiromašnijoj istočnonjemačkoj pokrajini razlikuje se za preko 30.000 eura. Najsiromašnija i najbogatija pokrajina na istoku razlikuju se za nekih 2.000 eura. Ali ipak je i najsiromašnija istočnonjemačka pokrajina jača i do četiri puta od nekih bivših komunističkih članica EU.
Neoliberalizam kao nogometna utakmica
Za Hans Wernera Sinna neoliberaliazam nije tržišni fundamentalizam kojeg zastupa Milton Friedman. U istinskom neoliberalizmu država ima važnu ulogu. Ona postavlja pravila, daje pravni okvir unutar kojeg sudionici slobodno djeluju. Bez ikakvog državnog utjecaja, stvari ne funkcioniraju, smatra ovaj profesor ekonomije i dodaje da je to vidljivo na bankarskoj krizi koja je uzdrmala svijet prošlih godina.
Pojam neoliberalizma Sinn voli svojim studentima objasniti kao nogometnu utakmicu. Natjecatelji u utakmici kao i na tržištu imaju pravila kojih se moraju pridržavati. U utakmici država preuzima ulogu suca i pazi da igrači poštuju pravila, sankcionira ako se pravila krše. No akteri imaju slobodu da se unutar tih pravila ponašaju kako misle da je najbolje za njih i da izvuku najbolje za sebe. Država zabranjuje zakonima da se proizvođači dogovore o cijenama i nadgleda to da proizvođači ne bi oštetili potrošača. Ali država ne određuje po kojoj će cijeni oni prodavati. Sudac ne priznaje gol kad ga Mandžukić postigne rukom i kazni ga, ali Kovač ima slobodu odlučiti hoće li igrati s jednim ili dva napadača i tko će biti na terenu. Da suca nema, utakmica se zbog kaosa ne bi mogla odigrati.
Ako bolesnik treba psihofarmak, ne treba mu propisivati inzulin
Od programa o kojemu se naveliko govori, dosad su samo neke točke procurile u javnost. Može se saznati da se predlaže jačanje malog i srednjeg poduzetništva, mirovinska reforma, smanjivanje administracije na svim razinama, smanjivanje nezaposlenosti mladih i fiskalna disciplina. Jasno, pacijentu koji boluju od teške depresije je liječnik propisao psihofarmak, ne inzulin. Moramo još pročitati uputu da se bolje informiramo o lijeku. I moramo si postaviti pitanja, je li bolesniku jasno da mu treba psihofarmak ili ga odbija jer je čuo da je on zlo i koliko će snage i volje imati uzimati lijek po uputama liječnika.
…a Hrvati zazivaju Tsiprasa
Zanimljivo je da glavni ekonomist njemačkog instituta brani neoliberalizam od napada, dok se prošlih mjeseci od stručnjaka/savjetnika za ekonomiju iz oporbene stranke Marića i Pastuovića moglo čuti da je neoliberalizam zlo. Pastuović se požurio i reći da on smatra tržište najvećim zlom, ali da zagovara socijalno-tržišnu ekonomiju. Ostao nam je dužan objasniti kako bi socijalno-tržišna ekonomija bez tržišta trebala funkcionirati. S takvim mišljenjem Marić i Pastuović nisu sami. Veliki dio naroda, od samoprozvanih ljevičara, zastupnika centra, do samoprozvanih desničara dijeli takvo ili još ekstremnije mišljenje, što se moglo vidjeti i na mnogim hvalospjevima u Hrvatskoj za novog grčkog premijera i zazivanju hrvatskog Tsiprasa. Taj dio naroda treba uvjeriti da neoliberalizam donosi napredak.
U takvim okolnostima je teško mijenjati ekstremno negativnu poduzetničku klimu i jačati malo i srednje poduzetništvo koje nam je za ekonomski napredak nužno potrebno. Njemački primjer nas uči da zapravo u njemu stvara većina radnih mjesta – za mlade i za stare. No danas se u Hrvatskoj mnogi ponašaju kao u citatu Churchilla i u poduzetniku vide opasnog vuka kojeg je najbolje ubiti ili kravu muzaru, a u manjini su oni koji u njemu vide konja koji vuče kola u državi. Dug je proces takvu klimu promijeniti da bi se ljudi odlučivali na to da postaju poduzetnici i da bi odnos prema njima bio pozitivniji.
Kancelar Schröder – žrtvovao sebe da bi Njemačka danas bila uspješna
Mirovinski sustav kojeg danas imamo, i u kojem na jednog umirovljenika dolazi manje od 1,2 zaposlenih, nije održiv, to je neupitno. Ali je i vjerojatno da će njegova reforma zahtijevati najbolnije rezove, što će onda izazvati i proteste u narodu. Pitanje je koliko će hrabrosti, spremnosti i spretnosti biti, takvu reformu ipak provesti i možda na njoj izgubiti vlast. Bivši njemački kancelar Schröder je početkom ovog stoljeća imao hrabrosti provesti mnogobrojne bolne reforme da Njemačka ne potone. Zbog njih je izgubio vlast, doveo stranku skoro do propadanja, jedan dio se čak i odcijepio od stranke, ali rezultat je da danas Njemačka stoji na stabilnim nogama, a i stranka se nakon godina suza opet oporavila.
Hoće li HDZ imati hrabrosti maknuti uhljebe?
Već nas dugo iz EU upozoravaju da nam je administracija prenapuhana. Ali dosad ni jedna vlada, ni desna ni lijeva, nije imala hrabrosti srezati ju. To je i razumljivo, u administraciji na svim razinama – od državne do lokalne – sjede mnogi vjerni stranački vojnici, poznati hrvatski uhljebi, koji zbog odanosti stranci imaju dobre i sigurne plaće.
Za fiskalnu disciplinu važi isto. Dosad ni jedna vlada nije htjela nju na sebi provoditi i manje za sebe trošiti. A izdavanjima – često prekomjernim i nepotrebnim- za narod se često kupovao socijalni mir i glasovi na izborima. Pitanje zašto bi upravo HDZ radio drukčije od prošlih vlada, smanjivao administraciju i držao se fiskalne discipline je više nego opravdano, posebno onda kad smo već iz redova oporbene stranke čuli da ne namjeravaju smanjivati broj županija. Glavni tajnik je na TV-u izjavio da broj ministara nije važan i da je bitno da narod ima posla. Takve izjave upućuju na to da se i dalje misli trošiti nepotrebno.
Potrebna kombinirana terapija
Koliko dobar jedan gospodarski program i bio, velika je vjerojatnost da njegove reforme same ne mogu pridonijeti (dugoročnom) oporavku gospodarstva. Koliko reforme važne i bile, potrebno će biti još najmanje reformirati zakonodavstvo i pravosuđe kao i obrazovni sustav. Depresivnom pacijentu je uz psihofarmak potrebna i psihoterapija.
Teško je privući ulagače ako se u jednoj državi zakoni svako malo mijenjaju pa više skoro nitko ne zna što je važeći zakon ili je potrebna horda odvjetnika da se sazna. Teško je biti shvaćen ozbiljno od ulagača ako je sve do u najmanju mrvicu izregulirano na papiru, a pridržavanje tih propisa se traži od nekih i strogo se kažnjava i najmanje odstupanje od toga dok se drugima gleda kroz prste.
Teško da će ulagač trčati u jednu državu ako se u njoj na sudski proces čeka godinama, a dok ga se dočeka poduzeće zbog poteškoća propalo, što se ne bi dogodilo da je proces prije bio.
Ulagačima koji dolaze u državu potrebna je i kvalificirana radna snaga. Obrazovni sustav kojeg danas imamo još uvijek u velikom broju proizvodi ljude nesposobne za zahtjeve modernog radnog tržišta. Ako želimo privući ulagače, moramo im osigurati i takvu radnu snagu. Obavezna srednja škola, više prakse za vrijeme obrazovanja, posebno u strukovnim srednjim školama, doživotno učenje samo su neke od potrebnih smjernica.
Dugotrajna terapija, a ne alternativna medicina
Nije upitan program, upitna je njegova realizacija. Stručnjaci u institutu su dosad često dokazali da znaju svoj posao. Pitanje koliko će volje i hrabrosti imati moguća nova HDZ-ova vlada da taj program provede. Ako i bude volje za provedbom programa, on ne će biti čarobni štapić koji će Lijepu našu za koju godinu pretvoriti u mediteransku Švicarsku ili Bavarsku. On može samo biti prvi korak na dugom i napornom putu, zvanom ekonomski oporavak.
I najsuvremenija terapija koja se sastoji od više dijelova može samo pomoći ako je se pacijent pridržava. Samo uz napor, želju za ozdravljenjem, podnošenjem vjerojatnih nuspojava bolesnik može ozdraviti.
Od Sanaderove jamstvene kartice i uvjerenja da HDZ zna, ostao nam je samo osuđeni premijer. Od plana 21 Kukuriku koalicije ostala nam je nabava skupocjenih automobila i pametnih mobitela za nesposobne političare kao i gospodarstvo koje od kvartala do kvartala u minusu i puni autobusi mladih i starijih Hrvata koji iz Slavonije i drugih krajeva kreću pravac Münchena, Stuttgarta i Frankfurta da osiguraju sebi preživljavanje. Za nadati se, da ćemo – ako HDZ dobije mogućnost da provodi IFO-program – za nekoliko godina reći da nam se pacijent oporavio, a ne da je dobio recept za dobar lijek, lijek završio u nekoj ladici, a pacijent krenuo nekom sumnjivom šamanu koji mu je obećao brzo ozdravljenje bez napora, pa se stanje bolesnika još pogoršalo.
* Branka Raguž je poduzetnica, pripadnica iseljene Hrvatske koja živi i radi u Njemačkoj
Tekst se nastavlja ispod oglasa
