Na današnji dan 13. kolovoza 1955. odigrana je u Belfastu utakmica između reprezentacije Europe i reprezentacije Velike Britanije sastavljene od najboljih engleskih, škotskih, velških i sjevernoirskih nogometaša. Utakmica je završila rezultatom 4:1 za Europu, a tri gola postigao je slavni hrvatski nogometaš Bernard Vukas ‘Bajdo’, dok je četvrtog namjestio.
Također, dvije godine prije toga je protiv istog protivnika pred 100.000 ljudi na Wembleyu odigrao je vrhunsku partiju.
To mu je u nogometnim krugovima te godine donijelo epitet ponajboljeg europskog nogometaša i prava je šteta što se u to vrijeme još nije birao najbolji nogometaš godine u anketi France Footballa. 1950-e su vrijeme istinskih europskih nogometnih zvijezda kao Kubala, Suarez, Zebec, Puskas, Kocsis, Seller, Walter i drugi.
Ujedno, bilo je to vrijeme kada se je otočki nogomet tek počeo otvarati prema Europi i svijetu nakon višedesetljetne svojevoljne izolacije. Zbog toga su ovakve utakmice imale u to vrijeme veliki značaj i vrijednost, te se bile mjerene posebnom pažnjom sportske javnosti.
Tko je bio Bernard Vukas i kako je završio u Hajduku umjesto beogradskom Partizanu?
Bernard Vukas ‘Bajdo’ bio je jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena. Kao i brojne hrvatske nogometne legende (Bobek, Zebec, Čajkovski, Hitrec i drugi) rođen je u međuratnom Zagrebu gdje je napravio i prve nogometne korake na rodnoj Trešnjevci, odakle se otac doselio iz zagrebačkog podsljemenskog naselja Vugrovec Gornji.
Nogomet je počeo igrati u pionirima HŠK Concordia, preteče današnjeg NK Zagreba, gdje je Bajdo i završio nakon rata 1946.
Kao što je veliki broj vrhunskih nogometaša i sportaša iz Zagreba (glavnog grada NDH) morao po naredbi i ucjenama komunističkih vlasti otići poslije 1945. u Beograd (glavni grad komunističke Jugoslavije) s namjerom stvaranja Beograda kao nogometnog centra Jugoslavije. U prvoj monarhističkoj Jugoslaviji to je bio Zagreb sa slavnim Građanskim, te jakom Concordijom i HAŠK-om. Naime, Građanski je u staroj Jugoslaviji osvojio pet naslova prvaka, a uz dva Hajduka i Concordije, te jedan HAŠK-a hrvatski nogometni klubovi su bili nogometno uspješniji od srpskih. To je trebalo promijeniti i tako je Vukas namjerno bio odveden u Beograd na služenje vojnog roka u Tenkovskoj diviziji s ciljem da tamo i ostane.
Komunistički režim je promatrao sport, a osobito nogomet kao veliko sredstvo ideološke promidžbe i kontrole unutrašnjih političkih i narodnih događanja, kao i sredstvo promidžbe komunizma na međunarodnom planu.
Srećom, direktor TEŽ-a Luka Šarić bio je hajdukovac i navijač splitskog kluba kojem Beograd u to vrijeme nije mogao zalijepiti etiketu ‘ustaškog kluba’, kao što je bio slučaj 80-ih godina pred velikosrpsku agresiju kada su hrvatski nogometni klubovi Dinamo i Hajduk, te njihovi navijači proglašavani ‘ustašama’, a u svrhu pripremanja opće atmosfere za agresiju Srbije na Hrvatsku.
Neponovljivi veliki Bajdo
Tako je zahvaljujući Luki Šariću Bernard Vukas Bajdo završio u Hajduku i tamo se proslavio kao nogometaš. Zavolio je Split i Hajduk kao rodni grad, ali je do kraja života napominjao da mu je rodni Zagreb, gdje napravio prve nogometne korake, zauvijek ostao u srcu. Upravo najbolje utakmice „žuti pes“, kako su ga od bijesa zvali navijači Dinama, odigrao je protiv zagrebačkog kluba.
Za Hajduk je odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova, iako nije bio klasični napadač. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 59 utakmica i postigao 22 gola.
Iz Hajduka je napravio transfer u tada veliku Bolognu koja je već imala šest naslova prvaka Italije.
Vukas je bio univerzalan igrač – nenadmašan dribler, nogometni virtuoz, dobar strijelac, graditelj igre, igrač nevjerojatne fantazije i neiscrpne energije. Njegova nogometna filozofija bila je ispred svoga vremena.
Najbolji je igrač Hajduka svih vremena, a u anketi Večernjeg lista Bernard Vukas proglašen je najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.
Spomenik u Splitu – grob u Zagrebu
Grad Split odužio se svom nezaboravnom Bajdi davanjem imena ulice i spomenikom ispred Poljuda.
U prigradskom zagrebačkom naselju Vugrovec Gornji, u zaseoku Vukasi, odakle korijene vuče Bernard Vukas, danas više nema Bajdinih tragova i ovdje više ne žive uspomene na velikog Bernarda. Umjesto skromne drvene kućice Bajdinog oca, danas je tamo nova dvokatnica. Jedino ulica koja nosi njegovo ime u naselju Vugrovec Gornji podsjeća na tog slavnog nogometaša.
Umro je u rodnom Zagrebu gdje je i pokopan na Mirogoju.
Film o Bajdi Vukasu:
