Puno je elemenata vezanih za zločin u OŠ Prečko na koje bih se voljela osvrnuti. Prvo sam raščistila sama sa sobom želim li uopće sudjelovati u korištenju ove tragedije kao inspiracije za kolumnu jer sam elemente toga, korištenja tragedije, zločina, prepoznala po tolikim napisima posljednjih dana. No, upravo su reakcije ono na što se posebno želim apostrofirati. Lijek, navodni lijek, nude isti oni koji propagiraju sustav koji je indirektno doveo do zločina u OŠ Prečko – sloboda bez odgovornosti stvara kaos.
Dječja psihijatrica Katarina Dodig Ćurković nehotice ili hotimice dala je kristalno jasnu dijagnozu ovog slučaja. ”Često smo pod imperativom ljudskih prava, ne samo što se tiče prisilnog liječenja nego općenito pristupa u liječenju pacijenata”.
Ova liječnica detektirala je problem samo u aspektu pitanja psihičkih bolesti napadača, no ista se logika odnosi na sve slojevite aspekte ovog nezapamćenog zločina.
Moderno društvo preferira slobodu bez odgovornosti. Taj se moralni i duhovni anarhizam proteže od vrha Vlade, glavni promotori su ljudskopravaške nevladine organizacije, a indirektni konzumenti slobode bez odgovornosti svi mi, posebno djeca.
Kad jednom srušite autoritet zdravstvenog sustava, srušite autoritet učitelja, nastavnika i profesora, policije, vojske i Crkve, stvari kreću prema kaosu.
Sigurni balon
Je li napadača trebalo prisilno i doživotno držati na zatvorenom odjelu psihijatrije da mu ne dođe žuta minuta i ne napravi ovu grozotu koju je napravio?
Treba li djecu držati doživotno uz mame i tate, a u nas je to postala ustaljena praksa barem do 30-e, kako im se ne bi ništa dogodilo? Iako će im se statistički prije nešto dogoditi s tim mamama i tatama u obiteljskom automobilu negoli u školi.
Dodig Ćurković naglasila je da u ovom trenutku ulicom može hodati još na desetke takvih koji potencijalno mogu napraviti nešto slično scenariju kojem smo svjedočili na taj crni petak.
Što ćemo sve preventivno zatvoriti, živjeti u apsolutno sigurnom balonu, djecu držati u školama sa zaštitarima, dugim cijevima, blindiranim staklima…Sjetimo se da je i beogradska škola Ribnikar imala zaštitara koji je ubijen uz još devetero učenika.
Možemo ih i školovati online. Još bolje. Testirano je to u praksi pa su se poslije sjetili da je taj period kod djece proizveo niz mentalnih problema.
Srećom, monstruozni zločin koji se zbio 20. prosinca ekscesan je slučaj, slučaj koji nije prije viđen u našim školama i nadam se da je prvi i zadnji.
Sloboda bez limita i moralna panika
Od ove tragedije raditi moralnu paniku, parazitirati nad ubijenim djetetom, ranjenom učiteljicom i učenicima, proizvoditi neviđenu tjeskobu i paniku u društvu, to sigurno ne može biti lijek za ovakve pojave. Može biti samo njezinim uzrokom ili okidačem.
Borci za ljudska prava, paradoksalno, kreatori su klime u kojoj postoji samo apsolutna sloboda, sloboda koju ne limitira niti razum, niti odgovornost, niti moralni i Božji zakoni.
Slobodu u kojoj nema autoriteta, u kojoj se ne vjeruje nikome, u kojoj se potencira histerija i crnilo, u kojoj se novinarski lešinari nad ovim zločinom naslovima tipa ‘Dijete mi je doma vrištalo’, a u tekstu pored donose se savjeti kako kod djece smanjiti osjećaj tjeskobe i tuge.
>Lijevi aktivisti na čelu mimohoda: Juras želi biti svjetlo, a zalaže se za usmrćivanje nerođenih
Šizofreno društvo u kojem živimo proizvelo je klimu, ne za ovaj zločin, već i za reakcije koje su se dogodile nakon njega.
Ovakvi užasi za sada su kod nas tek na razini ekscesa. Nisu praksa što se ne bi moglo iščitati iz poruka i transparenata s mimohoda za sigurne škole.
Život nema garancije
Život je rizičan, nije siguran, nema garancije, nećemo svi dočekati starost, neki niti odraslu dob. Treba li zbog maksime potpune sigurnosti ubiti život do onog neminovnog koje nas sve bez iznimke ionako čeka?
Ako govorim iz svog iskustva, škole su postale poligon za ispoljavanje svih roditeljskih ambicija i promašaja. Škole nemaju autoritet, nemaju ga ni uglavnom poltronski, prema politici i utjecajnim roditeljima, nastrojeni ravnatelji, a posljedično nemaju ni nastavnici, učitelji i profesori.
Učitelji na vjetrometini
Ako pokažu autoritet, podviknu na razmaženo mamino zlato, dobit će tiradu uzvišenog roditelja na hodniku škole, koji urla na nju ili njega pred svojom i tuđom djecom.
Ravnatelji u pravilu ne staju iza svojih podređenih u takvim situacijama već ih ostavljaju na vjetrometini.
Škole su postale poligon frustriranih roditelja frustrirane djece koji ulaze i izlaze kad god im padne na pamet, mimo termina za informacije.
Zašto se škole ne zaključavaju? Nekoć jesu. Na porti je sjedilo po dvoje starijih učenika. Zašto danas ne sjede? Vjerojatno bi im time bila narušena neka određena prava.
Zašto oko škola u jutarnjim satima i poslijepodne, kada oni najmlađi idu u školu i iz nje, nema prometnih patrola djece viših razreda koji će svojim mlađim kolegama pomoći pri prelasku ceste, time se naučiti brizi i odgovornosti?
Sigurno bi u pravilnicima našli sto pedeset članaka da im se time krši ne znam što. Ovo su banalni primjeri koji najbolje opisuju dijagnozu društva.
Do kaosa dovode slobode i tobožnja borba za ljudska prava u slučaju kada se iz jednadžbe izbaci odgovornost.
Bolesnim društvo čine upravo oni koji govore da je sve trulo i sve bolesno, koji s pijedestala apsolutnih moralnih signalizatora vrlina, svaki dan govore kako će vas ubiti ili muž ili auto ili kiša ili snijeg ili liječnik ili susjed ili dijete koje bez maske ide u školu. Ako i nemate sklonost tjeskobi i turobnim mislima, zasigurno ćete ju steći.
Poput hipohondra, možda ga štreca nešto u lijevom koljenu, ali će svakom koga toga dana sretne govoriti kako je strašno bolestan, da se raspada, da sigurno ima jedan, dva ili tri tumora. A nema. I trudit će se svoj jad prenijeti i na one oko sebe.
Jedini pravi lijek
Jedini lijek za bolesno zapadno društvo je kršćanstvo, kao što je to dobro detektirao možda trenutačno najistaknutiji povjesničar, friško obraćeni, Niall Ferguson.
”Svi provodimo ovaj eksperiment bez Boga i bez vjerskih obreda. I ne ide dobro, ali za to krivimo pametni telefon ili Twitter. Mislim da je pravo objašnjenje za epidemiju mentalnog zdravlja to što smo odbacili te prekrasne mehanizme podrške koji su se razvijali stoljećima kako bi nam pomogli”, zaključio je.
Ipak, kršćanstvo kako moralni i kulturološki okvir kojeg je Zapad odbacio, samo je prazna ljuštura bez onog koji, da citiram župnika iz Prečkog vlč. Tomislava Šaguda, dolazi rasvijetliti ljudsku tamu i koji je lijek za besmisao.
>Vlč. Tomislav Šagud, župnik iz Prečkog o tragediji: Bog dolazi u ljudsku tamu, a Božić je lijek za besmisao
Upravo Njegov rođendan sutra slavimo.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
