U današnje vrijeme kada službeno Ministarstvo kulture Srbije otvoreno svojata Ivana Gundulića, Marina Držića, Vlaha Bukovca, Petra Preradovića i druge, još samo čekamo da se oglase da je i ‘otac hrvatske književnosti’ Marko Marulić, dio njihove ‘srpske vjekovne kulture’.
Na sreću, književni genij Marko Marulić svjedoči da je upravo hrvatska kultura srednjeg vijeka bila na razini razvijene europske uljudbe i civilizacije, dok je u to vrijeme Srbija i njena kultura stenjala pod turskim jarmom i okupacijom.
Danas se Hrvati s ponosom sjećaju svoje svijetle književne i kulturne baštine
‘Uzvratit ću ministrici savjetom da se okane mitova i da se upozna sa biografijama i radom Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Petra Preradovića, Vlaha Bukovca, Iva Vojnovića, Matije Bana, Marka Murata, Valtazara Bogišića, Antuna Matije Reljkovića i mnogih drugih.
Povijest i religija višestruko su složeniji fenomeni od onoga što ministrica Obuljen Koržinek u svom priopćenju nagovještava da zna’, bahato je prije nekoliko godina istaknuo ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević, aludirajući u klasičnom velikosrpskom obrascu laži da ove znamenite povijesne veličine pripadaju ni manje ni više nego – srpskoj baštini (koja, recimo, u doba Držića i Gundulića nije ni postojala jer se Srbija bila pod okupacijom Turske koja je trajala do 19. stoljeća).
Hrvati moraju i imaju imperativ, nakon gotovo stoljetne velikosrpske kultruno-jezične tiranije u Jugoslaviji, obnoviti svoju bogatu povijesnu kulturnu baštinu i sjećanje na nju.
Danas se Hrvati s ponosom sjećaju svoje svijetle književne i kulturne baštine: na današnji dan 18. kolovoza 1450. rođen je u Splitu Marko Marulić, poznatiji kao „otac hrvatske književnosti“.
Oboje roditelja, otac Nikola i majka Dobrica (rođ. Obirtić) bili su plemići. Pored najstarijeg Marka bračni par Marulić imao je još šest sinova i dvije kćerke. Obitelj se hrvatski nazivala Pečenić, a u XV. stoljeću po humanističkom je običaju latinizirala svoje prezime u Marulus ili De Marulis.
U Splitu u humanističkoj školi započinje svoje stvaralaštvo potaknut Ovidijevim djelom Metarmorfoza. Nakon završene humanističke škole odlazi u Padovu gdje studira pravo. Po završetku studija prava vraća se u rodni Split gdje će provesti glavninu života.
Judita – temelj i neprolazna baština kulturne baštine hrvatskog naroda
Živo sudjeluje u gradskom životu Splita. Tako je ostalo zabilježeno u gradskim arhivima da je bio gradski sudac, svjedok pri nagodbama i ugovorima, zastupnik u parnicama, izvršitelj oporuka i tužitelj. Istovremeno stvara na književnom polju. Tako 1499. dovršava svoje djelo De institutione bene vivendi per exempla sancotrum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca) gdje zbori o katoličkom moralu te daje upute kako se pridržavati katoličkoga morala, a sve oslikava primjerima iz Evanđelja i života svetaca. Naredne godine dovršava hrvatski prijevod djela Tome Kempenskoga De imitatione Christi.
U studenome 1500. hodočasti u Rim, a već godinu kasnije 1501. dovršava religiozni ep Judita, na hrvatskom čakavskom jeziku, u kojem doseže svoj najveći pjesnički domet. U tom djelu hrabri i potiče vlastiti narod na obranu domovine protiv Turaka.
U razdoblju od 1510.-1517. radi na epu Davidiadas (Davidijada), a tom periodu nastaje i spis Psichiologia de ratione animae humanae (Psihologija, o naravi ljudske duše).
Napisao je biblijsku poemu Suzana, pjesmu Molitva suprotiva Turkom, različite nabožne pjesme kao Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Svrh muke Isukrstove i brojne druge.
Marko Marulić – hrvatski domoljub i katolik pozivao na borbu protiv islamskih Turaka
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima u borbama protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija, pa poimence Mađare i ne spominje u svojoj pjesmi Molitva suprotiv Turkom. Povremeno je putovao u Mletke i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Oporuku sastavlja 14. lipnja 1521. i u njoj popisuje listu knjiga iz svoje knjižnice. Tri godine kasnije, 5. siječnja 1524. umire u rodnom Splitu.
Pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane, u samom središtu Splita na današnjoj Rivi.
