Hrvatska se prisjeća pokolja i žrtava u Vukovaru i Škabrnji, 18. studenoga 1991.
Pokolji u Vukovaru i Škabrnji bili su plana i organizacije Srbije za izvršenja genocida nad Hrvatima najsurovijim i najokrutnijim metodama koje je Europa vidjela nakon II. svjetskog rata. Pokolji hrvatskih civila u Domovinskom ratu, te u BiH, dio su paklenog plana Srbije za proširivanje svojih granica.
Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu u 87-dnevnoj opsadi hrvatskog grada.
Bitka za Vukovar, u kojoj su, po podatcima vukovarske bolnice, do sloma obrane grada 18. studenoga 1991. ubijena ili poginula 1624 branitelja i civila, te ranjeno njih 1.219, počela je 25. kolovoza, kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe počele opći tenkovsko-pješački napad na Vukovar.
U Škabrnji je tijekom Domovinskog rata poginulo 80 osoba, 26 hrvatskih branitelja i 54 civila. Dana 18. studenog srpski je agresor ubio 43 mještana, među kojima 15 branitelja.
Hrvatsko selo Škabrnja, u zadarskom zaleđu, bilo je trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su 1991. godine tijekom pobune napali selo, stanovnike Hrvate ubili i protjerali, a selo opljačkali i spalili. Zločin je izveden planski i tempirano, istovremeno kada su četničke horde divljale u okupiranom Vukovaru, kao i drugim područjima Hrvatske gdje su četnici ubijali sve hrvatsko (Kostrići, Saborsko, Slunj, Nadin, Vrhovine i drugdje).
Tim istovremenim masovnim zločinima najgore vrste i neljudskosti (silovanja žena, masovna ubojstva, mučenja, logori, ubijanja trudnica, djece i staraca, palež kuća, rušenje katoličkih crkava), Srbija i njeni četnici htjeli su potpuno demoralizirati i poniziti Hrvate, te prisiliti na moralni i vojnički slom.
Pokolji u Vukovaru i Škabrnji i diljem Hrvatske bili su dio plana i strategije Beograda za uništenje Hrvata i konačni slom branitelja radi stvaranja genocidne tvorevine Velike Srbije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
