Po današnjem datumu, 29. listopada 1918., nosi ime i jedna zagrebačka gornjogradska ulica. Riječ je o ulici koja spaja Trg svetog Marka i Opatičku ulicu, a ime je dobila po odluci Sabora koja je donesena tog dana kojom su razriješene sve sveze Hrvatske s Austro-Ugarskom Monarhijom. Sjednicu Sabora tog je dana vodio Srbin dr. Bogdan Medaković.
Istog dana proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), iz koje je slijedom događanja i skorim ujedinjenjem sa Srbijom nastala Jugoslavija. Veliki dio Hrvata naivno je pod utjecajem južnoslavenskog panslavizma zaista to smatrao ujedinjenjem. Istovremeno, Srbija je ovaj proces “ujedinjenja” s Vojvodinom, pa s Crnom Gorom, i osobito s Hrvatskom (Državom SHS) smatrala pretpostavkom za Veliku Srbiju kao nagradu za sudjelovanje u I. svjetskom ratu.
Hrvati uvidjeli o čemu se radi
Već prva događanja u Zagrebu pokazala su da je značajan dio Hrvata odmah uvidio o čemu se tu radi i da ne želi Hrvatsku kao dio nekakvog “ratnog plijena” ili nametanja velikosrpskih interesa, pa je došlo do velike pobune građana i vojnika koji su vratili iz rata. Prva posljedica protesta Hrvata bio je Jelačić plac pun mrtvih i ranjenih Hrvata kao prst odmazde srbijanske politike, ali i domaćih izdajnika poput Grge Anđelinovića koji je naredio pucnjavu s krovova kuća.
Nova je Država SHS nastala od zemalja bivše Austro-Ugarske – današnja Hrvatska bez velikih dijelova Dalmacije, Istre i Baranje, dio Slovenije bez njenog zapadnog dijela, Bosna i Hercegovina i dio Vojvodine. Na čelu države nalazilo se Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom.
Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak Hrvatsko-srpske koalicije unitarist Svetozar Pribičević i težište prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenoga 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nikada nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati, a nastaje nova država – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Vojni pritisci
Paralelno s time, što je vrlo važno znati, Država SHS našla se pod vojnim pritiscima Italije i Srbije: Italija je ušla u Dalmaciju, a Srbija u Bačku 25. studenoga, premda su Srbi bili tek četvrti po brojnosti u toj pokrajini iza Mađara, Nijemaca i Hrvata (Novosadska skupština gdje je Srbija nasilno krivotvorila zapisnik skupštine). Također, Srbija je objavila 27. studenoga ujedinjenje s dotada nezavisnom državom Crnom Gorom na Podgoričkoj skupštini.
Imperijalne namjere Srbije bile su jasne, a situacija je u hrvatskim zemljama bila vrlo složena: od raspada Austro-Ugarske, revolucionarnih socijalističkih i komunističkih grupa, zelenog kadra, vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva donoseći ideje republikanizma i tada ekspanzivnog socijalizma, do velikog bezvlađa u cijeloj zemlji u postratnom kaosu i raspadu crno-žute monarhije. U toj situaciji je Narodno vijeće „guralo“ što brže ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, premda su bili upozoravani da ne srljaju „kao guske u maglu“.
Čin ujedinjenja nikada nije potvrdio Hrvatski sabor
Iako se ustroj države tek trebao raspraviti, umjesto republike nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevstvo SHS, Narodno vijeće SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. prosinca bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je Ilicom krenula velika povorka nezadovoljnih građana Zagreba, predvođena pripadnicima slavnih ratom prekaljenih 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, pa čak i boljševičkoj revoluciji.
Nakon što su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.
Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države koja je 1929. promijenila ime u Jugoslavija – po zlu poznata tamnica naroda u obje verzije, kraljevskoj i komunističkoj. U obje države Jugoslavije hrvatski narod bio je izložen nasilnom gušenju nacionalne samobitnosti i identiteta, te sustavnim progonima i ubijanjima. Osobita meta bila je stožerna točka hrvatskog identiteta – Katolička Crkva.
70 godina terora
Dok se prva Jugoslavija raspala u vihoru II. svjetskog rata, ona druga Jugoslavija se raspala u zajedničkoj agresiji vojske te države i republike Srbije na Hrvatsku koja je krenula putem osamostaljenja. Jugoslavija je tako inicijalno nastala kao velikosrpska tvorevina s krvlju ubijenih Hrvata na Jelačić placu, a tako je i nestala na krvi Hrvata u strašnoj agresiji. Pri tome je hrvatski narod toliko stradao da se žrtve broje u stotinama tisuća ubijenih, te isto tako zatvaranih u brojne tamnice, logore i internate u koje su Hrvati bili zatvarani.
Patnje hrvatskog naroda u obje Jugoslavije pod dominacijom Srba, vjerojatno su shodno veličini naroda nadišle stradanja bilo kojeg naroda u Europi. Od Jugoslavije ostale su samo jame i grobovi puni hrvatskih domoljuba i nedužnih Hrvata. Bilo je to predugih 70 i više godina terora, krvi i balkanoidne regresije u svakom aspektu življenja jednog naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
