Na nedavno održanom znanstvenom skupu HAZU ne temu “Pouke Haškog tribunala- Što se htjelo, a što se postiglo?”, o čemu smo već pisali ovdje jedan od izlagača bio je i akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava HAZU, u čijoj organizaciji se održao skup.
Akademik Davorin Rudolf za Narod.hr o djelovanju Haškog suda, sporu sa Slovenijom…
U nastavku donosimo njegovo uvodno obraćanje te njegovo izlaganje koje je uslijedilo nakon toga.
“Je li primjereno devet puta mijenjati Statut suda, a još češće mijenjati pravila postupka?”
“Sazvali smo današnju sjednicu Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti radi razgovora o Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Kakve nam je pouke, lekcije, dojmove ostavio Tribunal? Koji su prinosi toga Suda dobrobitima međunarodne zajednice? Međunarodnome kaznenome pravu i međunarodnome sudovanju? Kakvi su učinci presuda u područjima bivše Jugoslavije, posebice u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Analitičari, među ostalim razmatraju i dvojbe: pravnu valjanost odluka donesenih u Vijeću sigurnosti UN-a, je li doista u djelokruga Vijeća odlučivati o osnivanju međunarodnih sudova? Je li primjereno devet puta dopunjavati Statut Tribunala koji je izvorno u Vijeću sigurnosti utvrđen 25. svibnja 1993., a još češće mijenjati pravila postupka?
Kako objasniti goleme razlike u kaznama sadržanim u prvostupanjskim i drugostupanjskim presudama u istome predmetu, pretjerano dugo trajanje sudskih postupaka? Primjenu nekih kaznenih normi anglosaksonskoga prava u europskome pravnom poretku i primjenu tih normi retroaktivno (u vrijeme kada su neka kažnjiva djela počinjena, u europskome pravu, u pravu bivše Jugoslavije, takvih normi na snazi nije bilo). Je li opravdan izbor sudaca, tužitelja i isljednika iz različitih pravnih sustava i zemljopisno udaljenih zemalja za odlučivanje o zbivanja u, primjerice, Hrvatskoj? Pa izbor u sudska tijela Tribunala političara bez potrebitoga pravnoga iskustva? Da ne nabrajam dalje. Znanstvenici i stručnjaci koji će ovdje izlagati, vjerujem, zalazit će u neka od tih pitanja i izložiti svoja gledišta.
Želim vam, poštovane kolege, zahvaliti u ime Vijeća za mir i ljudska prava za sudjelovanje u ovoj raspravi.
Dopustite završiti mi izlaganje uvodnoga dijela konstatacijom.
Cilj ovoga skupa jest da kažemo što bi valjalo poduzeti, normirati, razmotriti, ugovorno utvrditi da bi se postigla svrha pravednog i učinkovitog kažnjavanja počinitelja teških kaznenih djela u oružanim sukobima i ratovima, i suzbilo, spriječilo i obeshrabrilo potencijalne počinitelje da se u zločine upuštaju. Ovakve rasprave su posebice važne jer je međunarodno kazneno pravosuđe u povijesnome razvoju i još uvijek nije stabilizirano.“, rekao je akademik Rudolf u svom uvodnom obraćanju.
Nakon toga uslijedilo je njegovo izlaganje.
Zločini vođenja agresivnog rata
„Odmah na početku izložio bih i jednu svoju zamjerku, ne znam kako bih je nazvao, vezanu uz nadležnost Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
Riječ je o procesuiranju najtežih zločina međunarodnoga prava, zločinu vođenja agresivnoga rata.
Nakon Prvoga svjetskog rata u Versajskome ugovoru, u članku 227., Viljem II, njemački car, bio je optužen zbog okupacije Luksemburga i Belgije 1914., trajno neutralnih država. Car je krajem rata abdicirao i pobjegao u Nizozemsku. Tu je dobio azil. Izručenje, koje su dva puta 1920. zatražili Saveznici Nizozemska je odbila. Car je do kraja života mimo živio u Nizozemskoj i tu je umro u lipnju 1941.
Procesuiranje zločina vođenja agresivnog rata na sudu u Nürnbergu 1945.
Tijekom Drugoga svjetskog rata na savezničkim konferencijama, je odlučeno suditi glavnim njemačkim zločincima za izazivanje i vođenje Drugoga svjetskog rata. Na konferenciji u Kairu dogovor je postignut i za suđenje japanskim zločincima.
U skladu s tim dogovorima saveznika, tri mjeseca nakon završetka rata u Europi, u Londonu je 8. kolovoza 1945. donesena formalna odluka o suđenju nacističkim zločincima i definiran je Statut Međunarodnog vojnog suda.
U članku 6. Statuta normirane su tri skupine zločina za koje je Tribunal bio nadležan.
U prvoj skupini su zločini protiv mira. Rekao sam već, najteži zločini u kompletnome međunarodnome pravu. Po imenice to su prije svega: planiranje, pripremanje, poticanje ili poduzimanje napadačkoga, tj. agresivnoga rata.
U drugoj skupini su ratni zločini; primjerice ubojstva ratnih zarobljenika, ubijanje talaca i slični zločini.
U trećoj skupini su zločini protiv čovječnosti, ubojstva i istrebljenje pučanstva, deportacije.
Presuda je u Nürnburgu izrečena 1. listopada 1946. Od 22 osuđenika, egzekutirano ih je 12, ostali su osuđeni na vremenske kazne. Trojica optuženih oslobođena su krivnje.
Neopravdan propust!
U odnosima između Hrvatske i Srbije, Hrvatske i Crne Gore, pa i u odnosima između Bosne i Hercegovine i Srbije, te BiH i Hrvatske, u zadnjih 25-26 godina najspornije je pitanje: tko je planirao, pripremio i započeo ratove 90-ih godina prošloga stoljeća i kakav je karakter tih ratova bio? Mi nismo htjeli nikakav rat. Na kraju krajeva, nismo imali ni oružanih snaga za vođenje bilo kakva rata. Pozivam se na faktografiju, na službeni hrvatsko-slovenski prijedlog iz listopada 1990. i hrvatski iz svibnja 1991. o konfederaciji i savezu suverenih i samostalnih jugoslavenskih republika, model poput Europske unije, s temeljnom svrhom da se izbjegnu i spriječe oružani sukobi. Te mirotvorne akte hrvatske Vlade danas nitko ne spominje. Pozivam se, dalje, na činjenicu da je krajem 1991. gotovo trećina hrvatskog teritorija bila okupirana i da je naš rat bio obrambeni. Srpsko službeno stajalište, međutim, jest da je rat u Hrvatskoj bio isključivo građanski rat. U građanskom ratu, kao što znate, nema agresora izvana. Beograd tvrdi da nije imao nikakve veze s ratom u Hrvatskoj. To su, dakako, teme za posebne rasprave, ali ostaje pitanje zašto Vijeće sigurnosti UN-a nije u Statut unijelo i zločine protiv mira? Zašto Haški tribunal nije podigao optužnice za agresiju većini nespornih protagonista ratova u Jugoslaviji: u vrhu Jugoslavenske narodne armije, dijelu Predsjedništva Jugoslavije i u srpskom državnom i političkom vrhu? Da nije bilo ratova koje su ti ljudi potaknuli, uzrokovali i poveli, ne bi bilo poginulih, nestalih, razorenih gradova, zločina u ratu, minskih polja. Svega što nas danas užasno opterećuje i čini žalosnima.
Hrvatska elita treba inzistirati da se utvrdi nadležnost Međunarodnog kaznenog suda („Rimskog suda“) za te zločine
Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su ustrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, «Rimskog suda» kako ga se ponekad naziva jer je u Rimu 1998. potpisan Statut Suda. Taj Sud djeluje već 15 godina, a ne sudi za zločine agresije, napadačkih ratova, jer mu nadležnost za zločine protiv mira nije jasno i precizno definirana. A danas se u svijetu, dok mi ovdje sjedimo, vodi po nekima 7, po nekima 14 ratova, brojka ovisi o klasifikaciji pojedinih oružanih sukoba.
Još je jedan detalj o kojemu valja razmišljati. Trenutno taj Sud podupiru 123 države, među njima Hrvatska. Među državama članicama Suda, međutim, nema Sjedinjenih Američkih Država, Nema Rusije. Nema Kine. Mora li nas ta činjenica obeshrabriti? Ne mora. I ne smije!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
