Akademik Kostović: ‘Mislim da je Tuđman pogriješio što nije komuniste i udbaše, u nekom trenutku maknuo s vodećih položaja’

Dvadeset godina prošlo je od smrti Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske. Akademik Ivica Kostović posljednji šef Tuđmanova ureda, koji je odlično poznavao predsjednika, a kao član Predsjedništva HDZ-a upućen je i u stranačka zbivanja dao je intervju Večernjem listu. Intervju prenosimo djelomično.

Kakav je danas Tuđmanov „rejting“ u Hrvatskoj?

Sudeći po tome koliko je trgova i ulica diljem Hrvatske imenovano po Tuđmanu, hrvatski je narod prepoznao njegovu povijesnu ulogu, ali mi se čini da to nije dovoljno s obzirom na njegovu golemu ulogu u stvaranju države. Za to je kriva i detuđmanizacija, provedena nakon Mesićeva i Račanova dolaska na vlast, u sklopu koje su plasirane brojne objede o Tuđmanu, od toga da je loše vodio državu do špekulacija povezanih s Haaškim sudom. Sada se percepcija mijenja, Tuđmana se objektivno sagledava pa do izražaja dolazi njegova povijesna, državnička uloga.

A kakav je njegov „položaj“ u HDZ-u? U vrijeme Ive Sanadera, primjerice, obitelj Tuđman govorila je da HDZ nije više Tuđmanova stranka.

Slažem se s tom konstatacijom obitelji Tuđman. Međutim, ni u jednom trenutku, pa ni za vrijeme Sanadera, u stranci se formalno nije zaobilazilo Tuđmana, ali Tuđmanovi bliski suradnici koji su gradili državu, u koje ubrajam i sebe, znaju prepoznati je li odnos prema Tuđmanu formalan ili istinski. U današnjem HDZ-u postoji i istinsko poštovanje i zahvalnost prvome predsjedniku. Predsjednici HDZ-a pokušavaju stranku transformirati u modernu europsku stranku centra, no članovi HDZ-a znaju što je okvir Tuđmanove stranke. To je neovisna, demokratska i samoodrživa država. Mnogi kažu kako je to okvir i drugih stranaka, ali to se u njihovu djelovanju ne prepoznaje, a u djelovanju HDZ-a to se itekako osjeća.

Kako biste Tuđmana opisali kao neuroznanstvenik?

Kad biste to pitali psihologe ili psihijatre, oni bi ga opisali kao jaku karizmatičnu ličnost sa željeznom voljom i velikom ljubavlju prema državi, kao osobu koja je doživjela evoluciju od generala JNA, preko disidenta do državnika demokrata. Mi neuroznanstvenici ocjenjujemo Tuđmanove kognitivne i izvršne (egzekutivne) odlike, gdje je najveći motiv koji se pretočio u svakodnevno političko djelovanje. Ja prepoznajem ljubav prema državi ili domovini Hrvatskoj, ali koja ima upornu i nesalomljivu želju da se to provede poštujući dane okolnosti. On je kognitivno zrela osoba jer gleda što je moguće: odbija izravni rat s Beogradom i JNA, ne može ignorirati što kažu Amerikanci i Rusi… On, dakle, pokazuje kognitivna svojstva lidera koji je sposoban da svoje političko djelovanje predoči sebi u stvarnoj situaciji u budućnosti. To su primarno funkcije frontalnog režnja mozga. Zbog toga on pregovara, satima razgovara sa svima, pa i s Miloševićem, jer želi državu bez žrtava. Iako je njegov mozak previše fokusiran pa se ne može obazirati na sve, on je empatičan, suosjeća s ljudima, žrtvama. On je, dakle, u izvršnom smislu lider koji si predočava budućnost, što ne može svatko. U to je vrijeme bilo intelektualno izvanrednih ljudi, ali nisu bili za tu ulogu jer nisu imali tu moć da si predoče budućnost, da motiviraju narod i osiguraju slijed potrebnih izvršnih aktivnosti.

Tuđmana često uspoređuju s Titom, je li ta usporedba primjerena?

Njih se dvojica ne mogu uspoređivati, osim u činjenici da su obojica iskoristila ravnotežu međunarodnih silnica za uspjeh svoga projekta – Tito za uspjeh Jugoslavije, a predsjednik Tuđman za ostvarenje samostalne hrvatske države. Tito, osim što je odgovoran za poslijeratne zločine nad Hrvatima, poslije je postao crveni car i hohštapler. Tuđman to nikad nije bio, on je domoljub koji je žrtvovao položaj u Partiji i visoki položaj u JNA da bi se borio za svoje ideje…

Kao i svaki čovjek, i on je griješio. Koju njegovu odluku, izjavu smatrate pogreškom?

On u vanjskoj politici nema grešaka. I to nije samo moje mišljenje. U unutarnjoj politici bio je odličan, ali mislim da je pogriješio što ljude iz bivšeg sustava, komuniste i udbaše, u određenom trenutku nije maknuo s vodećih položaja. Ja ne bih kopao po njihovim dosjeima, privukao bih ih da pomognu u stvaranju države, ali ne bih im dao vodeće položaje. Mislim da je tako postupio jer nije znao druge ljude. No jako je pazio na regionalnu zastupljenost ministara, na sjever, jug, istok, zapad: ako je obranu dao čovjeku s juga, policiju je dao Zagorcu; ako ima ministra Slavonca, morao je imati i nekog iz Istre. Greška mu je bila i kad je oporbu navodno nazvao stokom sitnog zuba, a mislim i da je trebao jasnije odvojiti HDZ od države. Činjenica je da je sastanke, i stranačke i državne, održavao u Uredu predsjednika.

Smatrate, dakle, da njegova politika prema BiH nije bila pogrešna?

Točno. Nitko od nama sklonih stranih diplomata nikad mi to nije rekao iako je točno da je NATO zbog BiH bio spreman udariti po nama. Ljudi zaboravljaju da su velesile prekrajale BiH na tri entiteta sve dok se nisu umiješali Amerikanci, razmišljale su o podjeli te države samo što to nisu smjele reći. Tuđman nije htio dijeliti teritorij te države jer bi Hrvati u nekim dijelovima ostali manjina, nego je cijelo vrijeme tražio modalitet za opstanak Hrvata. A taj se modalitet mijenjao. Posve je legitimno unutar države tražiti autonomiju za konstitutivni narod, nije to nikakav zločinački pothvat.

A kako biste ocijenili Tuđmanovu politiku prema Srbima?

Bitno je spomenuti dvije stvari. Prvo, predsjednik je govorio da nema mira bez normalizacije odnosa između Zagreba i Beograda. Drugo, on je potaknuo i potpisao iznimno napredni ustavni zakon kojim je srpska manjina dobila vrlo široka prava. Istodobno je od hrvatskih Srba tražio lojalnost, da prihvate hrvatsku državu, no oni su, nažalost, uzvratili balvanima, oružanom pobunom i propagandom o ustaškoj državi. Koliko mu je važan bio suživot Hrvata i Srba, pokazuje i to što je 1999. organizirao povijesni susret s patrijarhom Pavlom, koji je dva dana boravio u Hrvatskoj i tada izjavio kako Srbi Hrvatsku trebaju prihvatiti kao svoju domovinu. Taj događaj pamtim i po jednoj anegdoti. Kad su se Tuđman i patrijarh Pavle povukli na razgovor u četiri oka, ja sam ostao u društvu s mitropolitom zagrebačkim i ljubljanskim Jovanom, koji me u jednom trenutku upitao: „Je li, bre Ivice, da li Tuđman još uvek navija za Partizan?“ Aludirao je, naravno, na vrijeme kad je Tuđman kao general JNA bio predsjednik toga beogradskog kluba. „On navija za Dinamo, a ja za Hajduk. Vatreni je navijač Dinama, a za Partizan nikad nije navijao“, brzo sam odgovorio. Vidite kakvi su Srbi. Za razliku od nas, koji u diplomatskim susretima govorimo o deklaracijama, zaštiti ljudskih prava itd., oni su kudikamo opušteniji, posjeduju sirovu duhovitost kojom se često koriste i kojom vjerojatno osvajaju i zapadne diplomate.

SDP-ov Peđa Grbin smatra da se odlikovanje ne može zvati po Tuđmanu jer nije spriječio i kaznio zločine u Domovinskom ratu?

Čudno je da netko Tuđmana može povezati sa zločinima. Pa on je poduzimao sve da u Domovinskom ratu bude što manje žrtava, ne samo hrvatskih nego i srpskih, a da zločina uopće ne bude. S tim su zahtjevima pokrenute i operacije Bljesak i Oluja s najkraćim mogućim trajanjem, u kojima su se mogla dogoditi masovna stradanja. Izjava Peđe Grbina više govori o njemu nego o Tuđmanu.

Vi smatrate da bi političari trebali proći psihološka testiranja kako npr. u Sabor ne bi zalutao kakav psihopat. Ima li ikakvih izgleda da političari prihvate tu praksu?

Mislim da bi u doglednoj budućnosti za to trebalo dobiti barem načelnu suglasnost. To je početak. Logika je jednostavna: ako želiš voziti autobus, moraš proći testiranje, avion uopće ne možeš voziti ako nemaš psihofizičke sposobnosti, a bez ikakvih testova možeš voditi državu ili biti saborski zastupnik. Nije li to paradoks. Društvo koje cijeni svoje vodstvo mora početi tražiti njihovo testiranje. Nije li dvolično da se od djece traži da kontroliraju svoj bijes, a od saborskog zastupnika to se ne traži. Ako je Trump pristao na pregled, očekivalo bi se da i naši političari tako postupe. U medicini sve počinje s anamnezom, bez nje nema dijagnoze. Kasno je za anamnezu kad političar već bude imenovan na neku dužnost. Ja to ne bih radikalizirao, donosio zakon, ali bih radio na svijesti da stručnjaci, znanstvenici, psihijatri mogu procijeniti je li netko za određenu dužnost. Klasičan primjer: ako je netko u djetinjstvu mučio životinje, ne bih htio da bude lider u državi.