Pandemija, potresi i općenito stanje u društvu rezultirali su naglim porastom broja djece kojima je nužna hitna psihijatrijska pomoć. Granica se pomaknula, pa nakon srednjih adolescenata u dobi od 15 do 17 godina koji su imali teškoće nakon prvog lockdowna, sve je više mališana koji se sa ozbiljnim kliničkim slikama javljaju specijalistima već u osnovnoj školi od šestog do osmog razreda.
Potvrđuje to i prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica dječje i adolescentne te forenzičke psihijatrije u KBC Osijek, ujedno predsjednica Hrvatskog društva za mentalno zdravlje djece i adolescenata.
“Naše ambulante su pune i pritisak se drastično povećao, a bojim se da će situacija biti još gora. Problem je što u cijeloj Hrvatskoj imamo samo 45 specijalista i 20 specijalizanata dječje psihijatrije, a u kliničkim bolničkim centrima od Zadra do Dubrovnika uopće ne postoje stacionari ni odjeli za prihvat djece kao ni prostori prilagođeni njihovim potrebama”, ističe prof. Dodig Ćurković dodajući kako je stanje nešto bolje u Zagrebu i u Rijeci, ali općenito na razini zemlje situaciju procjenjuje alarmantnom.
Kaže kako se u KBC Osijek ne čeka na preglede jer imaju dobar tim i cjelodnevna dežurstva. Pojedini roditelji požalili su nam se kako u Zagrebu na prvi pregled moraju čekati i do šest mjeseci jer su svi termini popunjeni, pišu 24sata.
” Ja imam privatnu praksu i primijetila sam da sam prije djecu naručivala mjesec za mjesec, a sada ih naručujem tri do četiri mjeseca unaprijed, s tim da radim svaki dan i to sa četvero ili petero pacijenata i barem jednog ili dvoje novih. Kod mene su djeca osnovnoškolskog uzrasta i sve više se javljaju zbog nedefiniranih strahova. Najčešće se to reflektira regresivnim ponašanjem, a to znači da oni mališani koji su bili samostalni sada se ponašaju kao da su mlađi. Primjerice, djeca koja su spavala sama sada dolaze roditeljima u krevet, boje se separacije i odlaska u školu iako su dobri učenici i radije se drže kuće. Mislim da na to s jedne strane utječe klima koju upijaju gledajući televiziju i slušajući vijesti, a s druge strane je to i refleksija roditeljske brige i promijenjene dinamike te strukture njihovih života”, ističe dječja psihijatrica prof.dr.sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja.
“Nakon prvog lockdowna djeca su dolazila sa poteškoćama u rasponu od agresije prema sebi i drugima, poremećaja u prehrani, psihotičnih dekompenzacija do samoozljeđivanja. No sad je sve više djece u osnovnoj školi koja se javljaju sa sve težim kliničkim slikama. Imali smo u Osijeku dva ozbiljna pokušaja suicida kod djece u dobi od 12 godina. Sve je više djece s ovisnostima, poteškoćama sa spavanjem jer su zamijenili noć i dan te poremećajima u ponašanju, a zamijetili smo i povećani broj pritužbi na seksualno uznemiravanje “, objašnjava prof. Ćurković ukazujući na činjenicu da su djeca izgubila ritam odrastanja jer izostaju druženje s vršnjacima i sportske aktivnosti zbog čega su mnogi izgubili strukturu dana.
“Prema podacima MUP-a broj djece koja su trpjela zlostavljanje u Hrvatskoj se u prvih devet mjeseci 2020. godine povećao za 43 posto u odnosu na isto razdoblje godinu ranije, a nama u Poliklinici se drastično povećao broj djece koja izvještavaju o obiteljskom i seksualnom nasilju. Rizik od nasilja u obitelji je daleko veći jer su djeca iza zatvorenih vrata sa svojim zlostavljačima, nema treninga ni slobodnih aktivnosti, pa je time i broj ljudi koji bi mogli nešto primijetiti manju. Dodatno, djeca vrijeme provode pred malim ekranima, a seksualni zlostavljači nisu mobilni kao prije i nema toliko putovanja, pa je povećano online seksualno zlostavljanje”, upozorava prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i predsjednica Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih grada Zagreba.
