Ovih dana ispred očiju nam se odigravao upravo nevjerojatan prizor borbe između malenog dječaka koji se bori za vlastiti život, te snažnom voljom pokušava kao i svi mi, samo udisati ovaj zrak i živjeti i državnog aparata koji ga je odlučio, doslovno ubiti.
Nema ga koga jeza ne lovi na samu pomisao da ga netko ovako proganja, zabranjuje mu pravo na život i ubija mu vlastito dijete.
Tko ima mozak, srce, oči i uši ovo mu je bila prilika vidjeti potpuno razgolićenog vraga na djelu, kako sije strah i oduzima roditelju pravo na brigu o vlastitom djetetu.
Svaki čovjek se vjerojatno nakon ovog slučaja zapitao, kako to da jedna obitelj koja nema problem sa zakonom, ne može na vlastitu odgovornost uzeti svoje vlastito dijete i otići s njim izvan granica države u drugu državu, iz bilo kojeg razloga.
No, o toj temi smo pročitali već podosta tekstova.
Ma koliko nam ovo bilo strašno i nezamislivo, ne smijemo zaboraviti jednu stvar:
Državni aparat koji je iz zakona izbacio Božji zakon, postaje ubojica ljudi.
U njemu nema zakona ljubavi, ni Božjeg suda.
U njemu postoji jedino zakon zla i svjetovni zakon kojeg treba prilagoditi zlu.
To je zakon novca, prividne humanosti i svjetovne moći.
Ovo zlo laska, progoni, plaši, naslađuje se, zabranjuje i ubija nevine.
Zlo ne poznaje granice, niti ima savijest da prigovara.
Protiv ovoga, čovjek se ne može boriti sam.
Čitav svijet je zgrožen smrću ovog malenog, ali rođenog djeteta, a zamislimo onda zločin koji se svakodnevno odvija u maternicama diljem svijeta, uključujući i ne tako Lijepu našu, gledajući je s ove strane.
U svijetu se svake sekunde ubije nešto više od stotinu djece.
Kad bi svatko od nas zavirio bar na trenutak očima srca u začetu dječicu u utrobama i pogledao u njih kao kroz staklo, vjerujem da bi zanijemio nad ovim prizorom.
A gdje nam je srce?
Suosjećanje sa bespomoćnim nije nestalo.
Dokaz za to je maleni Alfie.
Kako onda protumačiti da ne osjetimo bol tolikih nevinih, dok prolazimo kraj bolnica gdje svakodnevno stradaju desetci malenih Alfija?
Zar smo naviknuli na ovaj lažni humanizam koji govori kako bi se novcima potrebnim za ovog malenog, mogli spasiti milijuni gladnih. Koji nam govori da je bolje ubiti nerođeno dijete, nego mu ne priuštiti udoban život. Koji nas uči da su obitelji s puno djece same krive jer su siromašne. Koji govori da je starcu bolje umrijeti nego bespomoćno živjeti…
I sami živimo u liberalnoj državi opterećeni strahovima za budućnost naše djece.
Tko od nas više može reći da u njoj živi slobodno!
Zakone nam kroje mimo volje naroda.
U našoj državi pobačaj je legalan.
Kakav onda sustav vrijednosti možemo sagraditi na ovom groblju?
Može li nam biti dobro?
A evo, već nam stiže s vrha i novi prijedlog koji govori kako roditelji koji se odluče roditi, ne bi smjeli odgajati svoju vlastitu djecu u vjeri, filozofiji i moralu kojeg žive.
Pitanje je trenutka kad više neće biti potrebe za suglasnosti roditelja za sudjelovanje djece u raznim aktivnostima iz škola i vrtića.
Ratificiranjem IK samo smo udarili žig i potpisali sudjelovanje u svjetskom eksperimentu nad našom djecom.
Duhovna je ovo borba koju trenutno vodimo za svoju djecu. Ne treba se zato pitati o ispravnosti jednog ili drugog referenduma.
Poduprijeti oba referenduma tek je početak onoga što možemo učiniti za dobro duša u našoj domovini. Poduprimo oba!
“Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas!”(Jak4,7)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
