Arbitražni postupak – zašto su hrvatski predstavnici mogli biti zabrinuti?

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec u samo nekoliko dana dva puta je izjavio kako su hrvatski predstavnici bili iznenađeni odličnom argumentacijom koju je prezentirao slovenski pravni tim pred Arbitražnim sudom.

Pred Palačom mira u Haagu nakon prvog kruga usmene rasprave izjavio je da je imao osjećaj da je “hrvatska strana bila slabe volje i iznenađena našom odličnom argumentacijom”.

Nekoliko dana kasnije pred vanjskopolitičkim odborom parlamenta izjavio je kako je “opazio da se na hrvatskoj strani osjećala zabrinutost” kad su predstavljani slovenski argumenti.

Dva se pitanja u svezi tih izjava otvaraju promatraču, daleko od usmene rasprave pred Arbitražnim sudom, koja se vodila od 2. do 13. lipnja. Prvo je pitanje: je li sve to što je izgovorio Erjavec u funkciji unutarslovenskog “veselja” pred parlamentarne izbore, te drugo: zašto su hrvatski predstavnici mogli biti zabrinuti?

Prvo pitanje ne treba obrazlagati. Samo je po sebi razumljivo. Granični spor slovenskim političarima je skoro dva desetljeća bio dobar mamac za unutarnja nadmetanja tko može više “proširiti” Sloveniju na račun Hrvatske, ali i dobar stimulans za podizanje populističkoga adrenalina.

Drugo pitanje čini nam se puno važnije i zanimljivije. Stoga ćemo na njega pokušati dati neke odgovore, u očekivanju sažetka argumenata stranaka u sporu koje će u popodnevnim satima objaviti Stalni arbitražni sud.

Hrvatski pravni tim mogao je biti u načelu zabrinut kad je čuo argumente kojima se htjelo poraziti međunarodno pravo. Ako bi netko branio okupaciju Svete Gere, područja za koji su slovenski geometri još prije dvadeset godina priznali da pripada Hrvatskoj, onda zaista pravni stručnjak mora biti zabrinut. Jednako ako bi tražio cjelovitu Savudrijsku valu, a Konvencija o pravu mora UN-a 1982. jasno kaže da se suverenost obalne države proteže na susjedni pojas mora.

Ako bi netko želio suce uvjeriti da je ideja o nekakvom nacrtu dogovora (Račan-Drnovšek), koji nije ni parafiran, ni potpisan od ovlaštenog državnog predstavnika, a niti ratificiran, pravni argument pred sudom, zaista svaki, iole ozbiljniji, pravni stručnjak mora biti zabrinut. Ako bi se drsko tražilo dodir s otvorenim morem, mimo norma međunarodnog prava, na način da se želi oteti površinu što teritorijalnog što otvorenog mora veličine Lihtenštajna, onda čovjek s malo
razuma mora biti ne iznenađen, nego zabezeknut.

Tim više ako se zna da uz Arbitražni sporazum postoji Izjava Republike Hrvatske da ništa u Sporazumu “ne će smatrati kao pristanak Hrvatske na zahtjev Slovenije za teritorijalnim kontaktom s otvorenim morem”.

Nadalje ako netko pomakne granicu sa starog korita rijeke Dragonje, na Kanal sv. Odorika, bez odluke međurepubličkih mjerodavnih tijela, i to smatra sasvim normalnim i opravdanim, onda mora zaista biti ne kao pravni stručnjak, nego kao običan čovjek zabrinut i pitati se: koga ima u susjedstvu? Ako bi netko stoljetnu etničku hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Dragonji, koja je utvrđena nakon Drugoga svjetskog rata, želio preći, kao što je to učinjeno bez javnosti pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je 25 hrvatskih sela priključeno Sloveniji čemu se bilo suprostavilo istarsko svećenstvo, onda također mora biti zabrinut. Jednako kao u slučajevima na rijeci Muri, unatoč pravnoj praksi – arbitražnom pravorijeku koji je izrekla Marija Terezija u hrvatsko-madžarskom graničnom sporu na Dravi.

Nadamo se da su ti nesvakidašnji primjeri, o kojima bi trebalo biti nešto u hrvatskom memorijalu, odnosno moguć pokušaj njihova opravdavanja iznenadili i same Arbitražne suce, kojima nije zadaća suditi prema nečijim “vitalnim interesima” i “historijskom pravu”, nego po načelima međunarodnog prava kako bi bilo razvidno da ono vrijedi jednako za sve države.