Obljetnice atentata na hrvatske narodne zastupnike u Beogradu i smrti Stjepana Radića, dobra su prilika da se uputi ozbiljno upozorenje svim današnjim hrvatskim političarima, bilo da su trenutno na vlasti ili u oporbi, te čitavom hrvatskom narodu u domovini i izvan granica Republike Hrvatske, kako velikosrpske pretenzije na Hrvatsku i povijesna hrvatska područja nisu nikada nestale niti će ikada nestati, kazao je u svom komentaru u povodu 86. obljetnice smrti Stjepana Radića, bivši član Središnjeg odbora Hrvatske seljačke stranke u emigraciji i bivši predsjednik Hrvatske seljačke stranke u Australiji Antun babić.
“Da se te pretenzije ne bi ponovno ostvarile, političkim ili nekim drugim putem, od sudbonosne je važnosti da Ivo Josipović, koji je sklon «pomirenju sa Srbijancima», ne bude ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Ništa manje važan neće biti ni poraz Zorana Milanovića i Vesne Pusić, koja je najveći promicatelj guranja Hrvatske u tzv. Zapadni Balkan, na slijedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj”, istaknuo je Babić.
Ističe kako se s sadašnje povijesne distance, i na temelju predviđanja svjetskih medija iz tog vremena, danas može slobodno reći kako je zločinački čin četnika Puniše Račića u Narodnoj skupštini u Beogradu 28. lipnja 1928. godine bio povod za sva teška stradanja i krvoprolića u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Smatra kako na današnjoj generaciji hrvatskog naroda leži velika odgovornost da Hrvatska nikada više ne bude izložena ni približno sličnim stradanjima, koja bi sasvim sigurno dovela i do nestanka nas Hrvata kao posebnog naroda.
86. obljetnica smrti Stjepana Radića
Babić podsjeća kako je na današnji dan, 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja u Narodnoj skupštini u Beogradu, umro najveći prosvjetitelj, učitelj i vođa hrvatskog naroda, Stjepan Radić. Prema ranije dogovorenom planu u samom vrhu srbijanske vlasti u Beogradu, te na savjet tadašnjih europskih centara moći koji su 1918. godine stvorili državu Srba, Hrvata i Slovenaca, tijekom zasjedanja Skupštine 28. lipnja 1928. godine izvršen je atentat na vođu hrvatskog naroda i predsjednika Hrvatske seljačke stranke te druge hrvatske narodne zastupnike. Taj zločinački čin izvršio je četnik i član Srpske radikalne stranke Puniša Račić, koji je za to zlodjelo kasnije bio nagrađen.
Napominje kako se tjednima i mjesecima prije atentata u Narodnoj se skupštini, ali i u cijelom Beogradu, stvaralo ozračje za ubojstvo hrvatskog vođe, koji je vodio žestoku borbu protiv korupcije i velikosrpske diktature u novoj državi, koja je bila nametnuta hrvatskom narodu od strane pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu. Treba podsjetiti da je upravo Stjepan Radić u njegovom povijesnom govoru u Hrvatskom državnom saboru 24. studenoga 1918. godine upozorio članove Narodnog vijeća da ne srljaju kao guske u maglu i da ne stvaraju jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, bez pitanja hrvatskog naroda tj. bez referenduma. No, tadašnje pokvarene hrvatske političke elite, kao i ove današnje, ignorirale su volju i želju hrvatskog naroda tj. njegovo pravo da živi u vlastitoj državi i da sam odlučuje o svojoj sudbini. Nakon njegovog proročanskog govora u Hrvatskom saboru na Markovom trgu, u kojem je tražio da se sačuva tisućgodišnji hrvatski državni kontinuitet, Stjepan Radić je jedva izvukao živu glavu.
“Tri dana prije atentata urednik beogradskih novina «Jedinstvo» Vladimir Ristović napisao je prosvjed zbog toga «što se još uvijek dozvoljava da živi manijak Radić». Bio je to jasan znak kako je trenutak u povijesti parlamentarizma nezapamćenog, ali i potpuno osmišljenog i hladnokrvnog krvoprolića bio vrlo blizu”, prisjetio je Babić.
Ubojstvo hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini
Na dan krvoprolića 28. lipnja 1928. godine, srbijanski su zastupnici u Narodnoj skupštini, Toma Popović i Puniša Račić, otvoreno govorili: «Ovdje će padati glave i sve dok se ne ubije Stjepan Radić, neće biti mira». I kad je došao odgovarajući trenutak, nakon što je hrvatski zastupnik Ivan Pernar intervenirao na usmene prijetnje i optužbe Puniše Račića na račun hrvatskih zastupnika, četnik Puniša Račić vadi pištolj, odlazi za govornicu i okrećući se prema Pernaru ispaljuje u njega metak, od kojeg Pernar odmah pada na pod. Drugim metkom Račić ranjava hrvatskog zastupnika dr. Đuru Basaričeka. Trećim metkom četnički atentator Puniša Račić gađa vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića, koji je do tada, zbog ranijih upozorenja da srpski zastupnici samo čekaju na povod da ga ubiju, mirno sjedio na svojem mjestu u prvoj klupi. Pod taj metak svoje je tijelo podmetnuo radićevski zastupnik seljak Ivana Granđa, kojeg je od smrti spasio sat u džepu. No, četvrtim metkom atentator pogađa Stjepana Radića u trbuh. Bila je to smrtonosna rana. Kad je vidio što se događa, hrvatski zastupnik i nećak Stjepana Radića, Pavle Radić potrćao je prema Puniši Račiću. Videći Pavla Radića zakrvavljenim očima četnik Puniša Račić viknuo je: «Ha, baš tebe trebam!» i iz pištolja, dok mu je ruka bila naslonjena na govornicu, ispalio je, mirno ciljajući, metak u Pavla Radića, koji ga je pogodio u lijevu stranu grudi, piše Babić u svom komentaru.
Htjelo se uništiti ideju o samostalnoj hrvatskoj državi
Ističe kako su od posljedica zločinačkog čina četničkog vojvode Puniše Račića u Narodnoj skupštini 28. lipnja 1928. godine na licu mjesta smrtno stradali hrvatski narodni zastupnici Pavle Radić i dr. Đuro Basariček. Stjepan Radić je osam tjedana kasnije umro od posljedica teškog ranjavanja. Atentat su preživjeli zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa. Stjepan Radić pokopan je 12. kolovoza na Zagrebačkom groblju Mirogoj. Prema pisanju stranih medija iz tog vremena, na pogrebu Stjepana Radića bilo je nazočno preko pola milijuna ljudi iz cijele Hrvatske, a pogrebna povorka bila je dugačka 30 kilometara.
Reakcija svijeta na zločin u Beogradskoj skupštini
“Tadašnji brojni i utjecajni svjetski mediji, kako u Europi tako i u Americi, opširno su pisali o atentatu na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu. Danas kad smo bolje informirani, zahvaljujući dobrim dijelom i nedavno u Zagrebu predstavljenoj knjizi («Constructing Yugoslavia») profesorice Vesne Drapač iz Australije o tome kako je zapravo stvarana Jugoslavija tj. Velika Srbija, vrijedno je prenijeti neke od reakcija i poruka tadašnjih europskih medija, a posebno onih engleskih, na nečuveni zločin u povijesti parlamentarizma”, rekao je Babić te dodao kako će od velikog broja novinskih članaka i komentara o atentatu na hrvatske narodne zastupnike u Beogradu ovdje navesti samo nekoliko članaka koji na svoj način prikazuju kako je kulturni svijet u to vrijeme reagirao na taj gnjusni srbijanski zločin.
Raspad države
Dnevnik Hrvatske seljačke stranke «Narodni val» od 5. srpnja 1928. godine na prvoj je stranici prenio komentar londonskog lista «Near East» o atentatu na Hrvate u Beogradu u kojem je taj list upozorio «kako Srbijanci silom nameću svoju volju Hrvatima i Slovencima, te da ustrajavanje na takvoj politici poslije zločina u Skupštini vodi državu u propast». Dakle, već su tada Englezi pokazivali nestrpljenje zbog nesposobnosti Srbijanaca da civilizirano i uspješno upravljaju državom koju su im kao poklon dale pobjedničke sile iz Prvog svjetskog rata.
«Beograd će zapaliti Europu»
Na zločin u Beogradu slijedećim riječima reagirao je i londonski «New Leader» u izdanju od 29. srpnja 1928. godine, slijedećim riječima:
«U ovih zadnjih nekoliko dana mi smo vidjeli čak i to da je u Beogradskoj skupštini jedan zastupnik jednostavno postrijelio čitav red opozicije u prvoj opozicijskoj klupi… Jer jugoslavenska politika još uvijek je pod uplivom te nesretne činjenice da je rat najratoborniji i najmanje kulturni dio Južnih Slavena – Srbijance – postavio za gospodare u centralističkoj vladi, koju ti Srbijanci izrabljuju na račun kulturnijih Hrvata i Slovenaca. To što Beograd vlada Jugoslavijom, odprilike je isto što bi bilo da Belfast vlada Velikom Britanijom… U Belfastu su najokorjeliji protivnici irske nezavisnosti te parlamentarne slobode i prave demokracije uopće. Mi se još svi dobro sjećamo da je ubojstvo austrijskog nadvojvode Ferdinanda po Srbijancima, koji je bio za autonomiju Hrvatske, značilo početak svjetskoga rata, i, dok god revizija sadašnjeg srpskog ustava u federaciju ne bude rezultat ovoga zadnjeg nasilja, Beograd će vjerovati u rat kao redovno sredstvo politike i Beograd će opet zapaliti Europu».
Radić: «Hrvati su krvlju, historijom i kulturom vezani sa zapadom, a Srbi s istokom»
«Narodni val» od 17. kolovoza 1928. godine prenio je članak iz utjecajnog londonskog «Timesa», u kojem taj list opisuje život Stjepana Radića. U članku se ističe kako su Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina nakon raspada Austro-Ugarske bile slobodne da se ujedine sa Srbijom. U nastavku engleski list ističe ono što i mnogi danas u Hrvatskoj tvrde:
«Ali voće, koje se toliko dugo želilo (zapravo voće koje je bilo podmetnuto izvana, op. AB), nije bilo tako slatko, kao što je imaginacija puna nade zamišljala. Austro-Ugarska je, usprkos svih svojih pogrešaka, osigurala svojim podanicima jednu pristojnu administraciju, jednu ekonomsku cjelinu, jednu dobro uređenu, komotnu egzistenciju svima, koji su se kanili razne politike. Ona je pružala jednu civilizaciju i kulturu napredniju nego što je postignuta od Srbije, čiji je napredak stoljećima usporen zlom i neurednom turskom vladavinom… Hrvati su – rekao je Radić u svojoj zadnjoj izjavi – vezani krvlju, historijom i kulturom sa zapadom, dok su Srbi vezani s istokom… U zadnje je vrijeme Radić govorio o nižem stupnju srpske administracije. Hrvatska treba biti neka vrsta Slobodne države, poput Irske…».
Naravno, ma koliko on odražavao pravo stanje stvari, ovaj komentar utjecajnog engleskog dnevnika išao je više u pravcu kritike velikosrpske zločinačke i nesposobne upravljačke politike nego ideje o zajedničkoj jugoslavenskoj državi koja je osmišljena u Engleskoj polovicom 19-tog stoljeća, sedamdeset godina prije nego što je 1918. godine stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca. Sve koje zanima odakle je zapravo krenula ideja o stvaranju Jugoslavije u kojoj će Srbijanci biti vladari nad Hrvatima i drugim narodima, trebaju pročitati knjigu australske profesorice povijesti hrvatskog podrijetla Vesne Drapač – «Constructing Yugoslavia».
Radić se borio za hrvatsku državu
Babić smatra kako do današnjeg dana među nama Hrvatima ima onih koji uporno žele prikazati Radića kao političara koji nije bio za samostalnu hrvatsku državu, nego da je bio sklon nepotrebnim političkim kompromisima s Beogradom.
“Mi koji smo 1991. godine bili bliski suradnici predsjednika Franje Tuđmana duboko smo svjesni ogromne vojne prijetnje iz Beograda i potpunog protivljenja cijeloga svijeta da se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije i postane samostalna država. Sve je to natjeralo predsjednika Tuđmana na početne kompromise i pregovore o državnom preuređenju Jugoslavije. Sve dok se Srbi nisu «prevazišli» i prestali slušati savjete svojim međunarodnih podupiratelja i mentora, ni predsjednik Tuđman nije mogao otkriti karte i ići otvoreno protiv daleko nadmoćnije vojne sile i gotovo neizdrživog političkog i diplomatskog pritiska najmoćnijih država svijeta”, piše Babić.
Dodaje kako treba otvoreno reći da su, nakon nasilnog pripajanja Hrvatske u novu državnu zajednicu sa Srbima i Slovencima, Hrvatska i Stjepa Radić bili u daleko težem i nepovoljnijem položaju nego što je bio položaj u kojem su se našli predsjednik Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica 1990. godine. Za razliku od Tuđmana, Radić nije iza sebe imao preko tri milijuna ujedinjenih hrvatskih iseljenika koji su bili spremni pomoći hrvatskom narodu u domovini, i koji su na kraju imali vrlo važnu ulogu u obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Evo što o pravim Radićevim političkim ciljevima govore njegovi suvremenici iz drugih država. Glavno glasilo koalicijske Vlade Bugarske «Demokratičeski zgovor» iz Sofije na tu temu je napisalo slijedeće:
«…Nema sumnje da uspomena na Radića i duh ideja, za koje se borio, lebdjet će nad Hrvatskom i upućivat će Hrvate na golemom putu, koji im je pokojnik ocrtao…. U Radićevoj političkoj karijeri ima jedna ideja, kojoj je ostao vjeran do konca života: to je ideja političke emancipacije Hrvatske, koja bi Hrvatima dopustila da se razviju u samostalan narod. Shvatio je da njezino realiziranje ide po etapama, zato je prihvaćao kompromise. Ideja Radića je narodna hrvatska ideja, koju će Hrvati oživotvoriti u jednoj ili drugoj formi…». Bilo su to uistinu proročanske riječi bugarskog lista.
Inače, nakon atentata u Beogradu i njegove smrti 8. kolovoza 1928. godine bezbroj najutjecajnih svjetskih listova Radića nazivaju najvećim seljačkim vođom u Europi, koji je uživao neograničeno povjerenje njegovog hrvatskog seljačkog naroda. Londonski «Morning post» i drugi listovi su nakon smrti Stjepana Radića zaključili kako je njegov utjecaj na hrvatski narod bio toliko dubok, a vjernost Hrvata prema njemu neizmjerno velika, da bi njegova nasilna smrt, izazvana zločinačkim činom u Beogradskoj skupštini mogla promijeniti budućnost Jugoslavije i ugroziti mir u Europi.
Htjeli su ubiti ideju o samostalnoj hrvatskoj državi
“Zločinački čin Puniše Račića u Narodnoj skupštini, iza kojeg je neosporno stajao cijeli srbijanski vrh, uključujući i kralja Aleksandra Karađorđevića, imao je za cilj uništiti i ubiti ideju o samostalnoj hrvatskoj državi. Beogradski zločinci mogli su Stjepana Radića ubiti, na ulici ili u mraku, iza busije i bez svjedoka. Da su to učinili ubili bi samo čovjeka, ali ne i ideju, koja bi se još dublje ukorijenila u glavama hrvatskih ljudi. Zato je Radića trebalo ubiti na zaprepaščujući način, u centru državne tj. srbijanske moći u Beogradu i pokazati kako je srbijanska država jača i od Radića i čitavog hrvatskog naroda. Atentat u Beogradu trebao je zastrašiti hrvatski narod i zauvijek iz njegove glave izbiti ideju o stvaranju slobodne i samostalne hrvatske države”, pojasnio je Babić.
Ističe kako danas svi znamo da su se atentatom u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, usprkos kratkotrajnom uspjehu, velikosrbi u Beogradu «prevazišli», baš kao što se «prevazišao» i njihov kasniji vođa Slobodan Milošević, koji je velikosrpskom vojnom agresijom na Hrvatsku 1991. godine također namjeravao stvoriti Veliku Srbiju i spriječiti stvaranje slobodne, samostalne i demokratske hrvatske države. Atentat na hrvatske narodne zastupnike u Beogradu 1928. godine i Miloševićeva velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine bili su više nego dovoljan razlog i za najokorjelije hrvatske Jugoslavene kako Srbijanci nisu nikada željeli, niti to danas žele, nekakvu zajedničku državu s Hrvatima u kojoj bi ta dva naroda ravnopravno dijelila vlast. Nažalost, i danas smo svjedoci kako u Hrvatskoj i dalje ima onih političara koju vjeruju u ovaj ili onaj oblik zajedničke države sa Srbijancima.
Odgajanje novih hrvatskih ljevičara i Jugoslavena
Svakodnevno smo svjedoci kako se u političkim strankama u Hrvatskoj, u školama i na fakultetima diljem Hrvatske, u medijima, a posebno onim državnim kao što su HRT, ili privatnim dnevnicima, kao što je Jutarnji list, sustavno odgajaju nove generacije hrvatskih ljevičara, neojugoslavena i internacionalista koji sustavno rade na rušenju samostalne hrvatske države, koji brane i relativiziraju sve zločine, tragedije i genocide koji je hrvatski narod doživio u zajedničkoj državi sa Srbijancima u dvadesetom stoljeću. Da tragedija bude veća, ta nova generacija hrvatskih gusaka u magli spremna je ponovno otići u Beograd i sklopiti novi oblik zajedničkog gospodarskog i političkog okvira s Beogradom i Srbijancima. Samo onaj koji je slijep i politički nepismen nije sposoban vidjeti nove velike opasnosti koje prijete hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, a koje svoj izvor imaju u stalnim težnjama pojedinih velikih sila da uporno eksperimentiraju sa spajanjem Hrvatske i Srbije u jednu državu, zaključio je Babić u svom komentaru.
Na sreću, usprkos činjenici što Hrvatska prolazi kroz duboku političku, gospodarsku i duhovnu krizu, velika većina hrvatskog naroda ne misli kao novopečeni Jugoslaveni i apologeti velikosrpske Jugoslavije. Hrvatska je danas, zahvaljujući hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, ali i velikim dijelom i Lipnjskim žrtvama iz 1928. godine, slobodna i samostalna država koja nije više sastavni dio velike Srbije. Makar i ne na zadovoljavajući način, Hrvatskom se danas upravlja iz Zagreba, a ne Beograda. Stoga, usprkos svim njezinim današnjim velikim nedostatcima, koji su uglavnom proizvod loših i neodgovornih hrvatskih elita, prvenstveno onih lijevo i projugoslavenski orijentiranih političara, Stjepan Radić i svi njegovi stranački suradnici na koje je izvršen atentat u Beogradu, bili bi presretni da žive u današnjoj slobodnoj hrvatskoj državi, za koju su dali i svoje živote.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
