Hrvatskom politikom uvijek su dominirali mrtvi: Stipica Radić u Staroj Jugoslaviji, Jasenovac i Bleiburg u Novoj, a i srpsku su pobunu 1990-ih izazvali mrtvi, manje pravi, a više umišljeni, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Jezivi osjećaj da nama opet vladaju mrtvi vratio mi se prošli tjedan u raspravi o Nagradi Grada Zagreba i Zagrepčanki godine. Odbor za javna priznanja Gradske skupštine predložio je da se nagrada Zagrepčanka godine dodijeli Mireli Čavajdi, uz dosta nemušto obrazloženje u kojem stoji sljedeće: “U teškom trenutku upoznavanja s terminalnom dijagnozom djeteta koje je nosila, umjesto da dobije podršku, bila je izložena mučenju, nečovječnom ponižavajućem postupanju, s neadekvatnim pristupom informacijama o svojim pravima i različitim opcijama pobačaja”.
Već se u ovoj rečenici proturječno govori o “djetetu” i “pobačaju”, a ta se zbrka ponovila na Gradskoj skupštini gdje je Rada Borić, zastupnica Nove ljevice, argumentirala da je riječ o pobačaju i “pravu žene”, Igor Peternel iz Domovinskog pokreta rekao je da se dijete u osmom mjesecu trudnoće ne može pobaciti nego samo roditi, što je nehotice potvrdio i Vilim Matula iz stranke Zagreb je naš! jer je podsjetio da se dijete Mirele Čavajde zvalo Grga, a zastupnik Mosta dr. sc. Trpimir Goluža, ginekolog, upozorio je da kandidatkinja očito nije bila “mučena” u primarnom značenju riječi nego eventualno samo prenesenom.
Čudan paradoks
Zbrka se nastavlja u obrazloženju koje tvrdi da je Mirela Čavajda “u trenucima donošenja najteže životne odluke javno istupila i upozorila na diskriminaciju i probleme zdravstvenog sustava te na nedostupnost pobačaja, odnosno zakonom zajamčenog prava na zdravstvenu zaštitu”.
U čudnom paradoksu nagrađeni su i Čavajda, jer joj je zagrebačka Klinička bolnica Sveti Duh odbila pobačaj/feticid fetusa/djeteta, i ravnateljica te bolnice, Ana-Marija Šimundić, koja je Čavajdu odbila; prof. dr. sc. Šimundić se iskupila naknadno, osiguravajući mogućnost pobačaja dovođenjem liječnika bez priziva savjesti na tu praksu. U obratu dostojnom boljeg krimića, pojavila se uto fotografija sedam tijela na podu mrtvačnice Zavoda za patologiju KB Sveti Duh.
Kao što gradska vlast traljavo piše obrazloženja nagrada, tako isto traljavo organiziraju kriznu komunikaciju, pa je glasnogovornica zagrebačke Gradske uprave je Dinka Živalj, stručnjakinja za komunikologiju s 20 godina radnog iskustva, dan kasnije tvrdila da je riječ o aranžiranim tijelima, izvađenima iz hladnjaka, kojih inače ima dovoljno, da bi se kompromitiralo ravnateljicu – istovremeno skočivši sama sebi u usta tvrdnjom da je naručeno još hladnjaka; zašto ako ih ima dovoljno i mrtvaci se ne slažu po podu?
Metež s leševima
Dok se na podu patologije na Svetom Duhu s mrtvacima igra pasijans, u Zagorju je uhićena 28-godišnjakinja koja je mrtvorođenče ostavila uz cestu, i prijete joj dvije godine zatvora “zbog povrede mira pokojnika”. A da ga je odnijela na Sveti Duh, pobacili bi joj ga; a da ga je odnijela u Sloveniju, i da su ga tamo liječnici usmrtili u njenoj utrobi, pa porodili kao mrtvorođenče, postala bi Zagrepčanka godine, pri čemu bi neka nagrada zapala i liječnike.
U metežu s leševima u gradu samo je jedno važno – održati fasadu regularnosti i napretka; na selu to ne treba, mogu djelovati i policija i sud.
Održavanje fasada glavni je pristup obnovi Zagreba. Od Vrbanićeve i Palmotićeve do Ilice i Gornjeg grada možete vidjeti istu sliku: stare zgrade su iznutra potpuno ispražnjene, odstranjeni su i podovi i stropovi, i pregradni i nosivi zidovi, ostala je tek ljuštura zgrade bez ikakve statike. U Ilici se već jedna takva kuća urušila, ubivši radnika, a druga se toliko nakrivila da je samo potpuno rušenje opcija. Učvršćivanje skela na takve babine zube završilo je katastrofalno u Klaićevoj, pukim slučajem nije nitko zatrpan pod ruševinama – na što je dogradonačelnik Luka Korlaet dao antologijsku izjavu, skupivši u jednu rečenicu svu moć obrazlaganja gradske uprave, zajedno s njenim umijećem kriznog komuniciranja: “Ovakve se stvari događaju, sreća da nitko nije stradao”.
Nagrada Grada Zagreba i Zagrepčanka godine pokazuju nevjerojatnu vjeru zagrebačkih vlasti u čvrstoću ideoloških fasada; dovođenje tisuća građana nedjeljom na vašar na Ilici, zvan prepotentno Q’ART, u kanjon oronulih kuća i klimavih skela, otkriva još nevjerojatniju vjeru u čvrstoću pravih fasada. Teško je reći koja je smrtonosnija.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
