Dok sam čekao tramvaj, sedmorica Nepalaca su izašla iz kombija, bez kapa, jakni i rukavica, s aerodromskim naljepnicama na koferima. Već su bili platili taksistu, ali odlučio ih je dodatno oguliti, pa je nakon rasprave jedan od došljaka nevoljko izvadio novčanicu i tako prekinuo neugodnu situaciju.
U toj zgradi njihov zemljak izdaje nekoliko soba imigrantima, s gomilom kreveta i malo kupaonica, pa su čekali da netko dođe po njih. Švicarski romanopisac Max Frisch rekao je o gastarbajterima da su tražili radnike, a došli su im ljudi, piše Boris Beck.
>Beck: Bezazleni i veseli božićni sajam iz Beča presađen u naš glib nereda, neukusa i nezakonitosti
Zagrebački promet je smrtonosan i za domoroce
Na portalima se ovih dana dijelila slika dostavljača na električnom biciklu, koji je na izoliranu kutiju što je tegli na leđima napisao zamolbu zagrebačkim vozačima da ga ne pogaze, jer da ga mama čeka u Nepalu.
Dobro je biti oprezan. U svibnju je 27-godišnjem stranom radniku, koji se nije bio niti rodio za vrijeme našeg rata, a kamoli da bi čuo za njega, na zagrebačkom krovu eksplodirao zvončić zaostao iz jednog drugog svibnja, onog iz 1995, dok je za vrijeme oluje 19. srpnja na Črnomercu Sajeesh Joy tresnuo na tlo skupa sa svojom 40-metarskom dizalicom, srećom, bez posljedica.
Zagrebački je promet smrtonosan i za domoroce, a kamoli za zbunjenog crnoputog biciklista ili taksista koji stoji nasred ulice, oklijeva i čudno se prestrojava, dok prati upute na mobitelu izrečene na tko zna kojem jeziku, dok mu pijevni ženski glas riječ „trg“ slovka „T-R-G“, kao neku skraćenicu, jer u toj neizmjernoj daljini ne mogu zamisliti da je ta riječ izgovorljiva.
Istočnjacima je sada egzil stvarnost, a zavičaj prošlost
No ovi Nepalci koje gledam još nisu bačeni u zagrebačku džunglu na asfaltu. Ulica u kojoj čekam tramvaj mjesto je mog djetinjstva, i zbunjujuće je vidjeti da je moj prostor topline za njih prostor hladnoće, i da su iskorijenjeni baš tamo gdje sam ja ukorijenjen. Istočnjacima je sada egzil stvarnost, a zavičaj prošlost, kako je to napisao britanski pisac pakistanskog porijekla Salman Rushdie, i sam u stalnom izbjeglištvu.
U onom haustoru gdje je nepalski hostel živio je Vlado Gotovac, malo dalje u istoj ulici obiteljski je stan psihijatra Roberta Torrea, a još dalje jedna od zagrebačkih adresa Miroslava Krleže. Svi ti ljudi došljacima neće nikada ništa značiti.
Jer oni donose sa sobom svoje znanje i svoje običaje, recimo na ulicama: vozila koja se okreću na raskršćima za 180 stupnjeva, motori koji voze u zabranjenom smjeru jednosmjernim ulicama, i najriskantniji mogući potezi u gužvi – navike ljudi koji se umiju probijati kroz metež hipergradova čije su ulice zakrčili kamioni, rikše, svete krave i slonovi.
>Beck: Doktorati se isplate samo onima koji ne rade na fakultetima
Kao što su hrvatska djeca postala Nijemci, tako će i azijski potomci postati Hrvati
Meni je to simpatično. Rushdie je u Britaniji s čežnjom evocirao neke tipične istočnjačke momente kojih nema na Zapadu: velike obitelji, obilni i dugi obroci, nenadani posjeti. Televizija je emitirala reportažu o kćeri filipinskog para koja se rodila u Hrvatskoj, kao prva od mnogih, i koja će ovdje odrasti. Njezini mama i tata još uvijek misle da će se jednom vratiti u domovinu, kao što su to mislili i naši gastarbajteri, ali neće. I kao što su hrvatska djeca postala Nijemci, tako će i azijski potomci postati Hrvati.
Djevojčica je prva u novom naraštaju ikavaca, kajkavaca i čakavaca čiji su djedovi i bake u monsunskim područjima, a koji će ovdje živjeti u velikim obiteljima, okupljati se za bogatim stolovima i čiji će pripadnici jedni druge razveseljavati iznenadnim posjetima. Priznajte, kad ste kome zadnji put otišli u nenajavljeni posjet ili je nenajavljen netko došao vama?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
