Prošlotjedni internetski naslovi u Hrvatskoj obavještavali su nas da je u Zagrebu „prvi put ukradena cijela izložba.“ Naivnom čitatelju kao što sam ja, javi se prizor opustjele Strossmayerove galerije, u kojoj se na zidovima, umjesto djela Beata Angelica, Vittorea Carpaccia, Andrije Medulića, Jacopa Palme Mlađeg i El Greca, u onim raskošnim zlatnim okvirima, nalaze još samo obrisi nestalih slika. Nakon čitanja članka, koji je pod identičnim naslovom objavljen na svim portalima, otkrivam da je riječ o običnim plakatima ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna kod Kazališta, piše u kolumni za Večernji list Boris Beck.
Jest da su fotograf Željko Koprolčec i slikar Duško Šibl vrijedni umjetnici, ali to su bili samo plakati na javnom prostoru, i bilo tko im može, kao i na svim plakatima na svijetu, nacrtati brkove, a može ih i poderati, odnijeti, pošarati i što god se drugo sjeti. Uostalom, nisu odneseni metalni okviri u kojima su bili, pa da se nešto zaradi na starom željezu, nego je nestalo samo malo papira; šteta nikakva, a naslov bombastičan.
Ostaviti skele oko zagrebačke katedrale?!
S tim je kulturocidom – koji Koprolčec, čini mi se iskreno, naziva krađom “kakva se u hrvatskoj povijesti još nije dogodila” – u skladu peticija kojom je mladi arhitekt Filip Pračić pozvao da se skele oko tornjeva zagrebačke katedrale jednostavno ostave, o čemu su također svi mediji nekritički obavijestili.
>Šola: Zagrebačka katedrala nova je meta možemovaca – povratak petokrake u Zagreb 2.0
„S trenutnom skelom“, piše Pračić, „zagrebačka katedrala izgleda bolje nego ikad, a njenim zadržavanjem značajno bismo smanjili troškove daljnje restauracije koja time postaje nepotrebna“, a ideju sažima i u parole: „Zadržimo skele! Uštedimo novac! Stvorimo novi atraktivni javni prostor!“ Pračić je još dodao i sljedeće – Došlo je vrijeme da se stvari nikad ne promjene!!! – iz čega zaključujem da je riječ o ironiji, odnosno apelu da se ubrza obnova Zagreba, no pitanje je da li je tu ironiju shvatio baš svaki od 161 potpisnika peticije, koliko ih se skupilo do trenutka pisanja ovog članka.
Pračić je, naime, odlično sažeo bit upravljanja Zagrebom: skele, štednja, javni prostor. Ta je politika toliko samorazumljiva da se nitko u medijima ne pita kako to može biti pokradena cijela izložba, a to je zato što ispunjava temeljne uvjete gradske ideologije:
izložba je na javnom prostoru, to jest na pločniku ispred škole koja je neupotrebljiva jer je stradala u potresu; plakati se nalaze u metalnim okvirima, koji su zapravo neke njihove skele; i, najvažnije od svega, sve je to vrlo jeftino jer se sav trošak svodi na printanje plakata.
Beck: Projekt Q’art Ilica: Nisam vidio da itko osim mene misli da je to kretenizam
Takav vam je i silno hvaljen projekt Q’art Ilica, za koji svi mediji imaju samo pohvale, i nisam vidio da itko osim mene misli da je to kretenizam: imate skele duž cijele Ilice kao kulisu tog događaja, iza kojih su fasade što se mrve i s kojih se tu i tamo odlomi komad; u početku se taj nered prekrivao divovskim plakatima na kojima su bili umjetnici i njihova djela, ali sad se i od tog odustalo jer su skele ipak najvažnije; imate javni prostor koji se uzurpira na taj način da se zaustavi promet i da se tamo otvori Hrelić; a najljepše je od svega što je to besplatno jer svoje šankove, štandove i štekate donesu i odnesu ljudi sami.
Stara Vlaška kao pješačka zona
S tim je u skladu i Stara Vlaška – godinu dana nakon svečanog otvorenja pješačke zone imamo samo provizorne betonske žardinjere i skele, javni prostor oduzet prometu i dan nikome. Pogledajte Ulicu Nikole Tesle: pješačka zona pretvorena u šatorsko naselje i dana ugostiteljima, slično kao i Bogovićeva, u kojoj je javni prostor pregrađen privremenim, a zapravo stalnim tendama, i samo se moramo nadati da neće izbiti požar jer će svi izgorjeti, vatrogasci nikako ne mogu proći; o odvratnosti Tkalčićeve, pretvorene u kaos staklenih kaveza, od kojih se kuće i ne vide, bolno mi je govoriti.
Beck: Stari su radili postolja da bi na njih postavili spomenike. Mi ovjekovječujemo smeće
A najbolnije je ono što dolazi u Donji grad – vidio sam jedan u Sermažovoj ulici, drugi u Filipa Grabovca, a sad se za jedan betoniraju temelji i pred mojim prozorom: smetlarnici na pločnicima i kolnicima. Crne metalne šupe, primjerene stražnjim industrijskim dvorištima, preplavit će reprezentativne gradske arterije, od Ilice i Maksimirske, do Zvonimirove i Šubićeve.
Uz njih ne mogu proći ljudi u kolicima jer su preblizu zidu, od njih se ne može parkirati jer zauzimaju i obična i invalidska mjesta, od njih se, na koncu, ne može niti gledati jer su oličenje ružnoće. Ta sklepanost ima, međutim, sve dozvole, a ta privremenost ima betonske temelje. Stari su dizali skele da bi podigli zgrade, a skele su potom micali – mi skele njegujemo. Stari su radili postolja da bi na njih postavili spomenike. Mi ovjekovječujemo smeće.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
