Beljak napao HRT zbog isprike o napadu na dječji dom u Jastrebarskom: ‘Samo je nedostajalo da napišu krvožedni partizani’

HSS-ov Krešimir Beljak u subotu je putem Twittera ustvrdio da je dom za siročad u Jastrebarskom bio ustaški sabirni logor za djecu koju su koncem srpnja i tijekom kolovoza 1942. “oslobodili partizani”.

> Kakav je to HSS kojeg vodi Krešo Beljak?

Beljak se pritom osvrnuo na ispriku upućenu s HRT-a, a koja je došla nakon što je državna televizija 25. kolovoza ove godine putem teletexta izvijestila o komemoraciji održanoj u Jastrebarskom pri kojoj je obilježeno sjećanje na “ustaški napad”. Naime, na HRT–u su, iz neznanja ili svjesno, naveli kako je riječ o 76. godišnjici napada ustaške vojske na Dom u Jastrebarskom, što je potpuno netočno.

Na ovu vijest tada je reagirao i Roman Leljak, slovenski publicist i istraživač Udbinih arhiva te autor brojnih knjiga koje rasvjetljavaju istinu iz vrijeme komunističkog režima. Napise na teletextu HRT – a Leljak je okarakterizirao riječima – “grozna laž”.

> Leljak upozorava: HRT širi laži – djecu u Jastrebarskom nisu ubili ustaše nego partizani

Budući da je riječ o neistini, HRT je uputio ispriku gledateljima, na koju je odreagirao Krešimir Beljak.

“Revizionizam ide toliko daleko da se partizansko oslobađanje ustaškog dječjeg koncentracijskog logora, na državnoj televiziji naziva napadom partizana na “dom za ratnu siročad”. Još je samo nedostajalo da napišu: divljačkog napada krvožednih partizana..”, napisao je Beljak.

Revizionizam ide toliko daleko da se partizansko oslobađanje ustaškog dječjeg koncentracijskog logora, na državnoj televiziji naziva napadom partizana na “dom za ratnu siročad”. Još je samo nedostajalo da napišu: divljačkog napada krvožednih partizana.. pic.twitter.com/uXLI5eJzcL

— Krešo Beljak (@KBeljak) September 14, 2018

Dom za siročad

Podsjetimo, u dvorcu u Jastrebarskom bio je smješten dom za siročad još 1939. godine. Početkom rata tamo je dolazio veliki broj ratne siročadi, a o njima su se brinule časne sestre. Tijekom kolovoza i koncem srpnja 1942. u dom je došlo između tri i pol do četiri tisuće djece s Kozare. Zbog partizanskog i četničkog ustanka na Kozari protiv NDH, veliki broj djece zbrinut je najprije u Jasenovcu i Gradiški, a zatim kod časnih sestara. Siročad je bila jako neishranjena i bolovali su od raznih bolesti.

> Ante Beljo: Istina i monstruozne laži o Dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.–1945.

Od tada pa do danas o ovom Dječjem domu, njegovim korisnicima, djelatnicima i skrbnicima izrečeno je toliko neistina koje su proglašavane jedinom i neupitnom ‘istinom’.

Naime, kako je za Narod.hr pojasnio i Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, napad na Dom u Jastrebarskom dogodio se od strane partizana.

“Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući industrijske objekte, željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge srpske struje koja je bila na strani komunističke Jugoslavije. Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi i zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja. Upravo iz tog vremena ta su djeca završila u šumskim zbjegovima, koji su trajali mjesecima. A bilo je rano proljeće kada je na Kozari u to vrijeme još bilo prilično hladno”, istaknuo je Beljo za Narod.hr

Prešućivana istina

Dodaje kako je to je u partizanskoj i četničkoj literaturi bilo prešućivano, a svi ti zločini koji su načinjeni nad tim pučanstvom bili su pripisivani isključivo ustašama i Nijemcima.

“U Jasenovcu i Gradiški nije bilo uvjeta za smještaj tolike djece, pa časne sestre preuzimaju djecu iz Jasenovca i Gradiške i smještaju u Jastrebarskom. U Jastrebarskom su redovnice počele liječiti tu djecu i na kraju je samo oko 17 posto te djece umrlo, dok je ostatak od tog velikog broja kojeg su one primile bio spašen”, napominje Beljo.

“Međutim, partizanske grupe iz Korduna i pojedine grupe s Kozare koje su bile protjerane nakon njemačke ofenzive, provaljuju u Jastrebarsko, jer je preko Jastrebarskog išao taj partizanski put od Korduna prema Žumberku. U Žumberku je bio tzv. ‘Slobodni partizanski teritorij’. Oni provaljuju 26. kolovoza 1942. godine u taj dom u Jastrebarskom i izvode oko tri i pol tisuće djece s Kozare. Od te djece uzimaju stariju mušku djecu u dobi između 10 i 12 godina. Odvode ih kasnije u okolicu Drvara, Bosanskog Petrovca i kasnije su mnoga od te djece bila oni o kojima se u partizanskoj literaturi pjevalo da su bacali bombe i ginuli u jurišima na bunkere, a poslije su mnogi završili kao pratnja ljudima koji vraćani s Bleiburga”, kazao je Ante Beljo te dodao:

“Mlađa djeca bila su ostavljena po šumama, pa su ih seljaci kasnije ponovno vratili na brigu časnim sestrama. Mnoga od njih bila su udomljena kod obitelji u Hrvatskoj, školovale su ih, i veliki broj njih još i danas živi, po čitavoj Hrvatskoj.”

Naglasio je i kako je kasnije stvorena propaganda o velikim i monstruoznim ustaškim zločinima, unatoč činjenici da se radilo o partizanima.

“Poslije svega toga stvorena je velika propaganda o ‘monstruoznim ustaškim zločinima nad sitnom srpskom nejači’ kao uvijek, kao što se radi i danas. Časne sestre bile su optuživane da su one krampom ubijale tu djecu. Ta se laž sa srpske strane i Srpske pravoslavne crkve širi i danas po čitavom svijetu”, objašnjava Beljo.

Također, dodaje, mnoge od tih časnih sestara na koncu su ubijene.

“Mnoge od tih časnih sestara bile su ubijene. Neke 1942., neke poslije rata i stavljene u zatvore, a druge su bile vraćene u Osijek. Većina tih redovnica bile su Slovenke, Slovenska družba časnih sestara. Župu su vodili slovenski Lazaristi koje su Nijemci protjerali iz Slovenije s područja koje su pripojili Trećem Reichu. Prva stvar bila je protjerivanje slovenskih katoličkih svećenika, a te je svećenike primio Alojzije Stepinac, tada nadbiskup zagrebački, koji je također vodio brigu i o spašavanju ratne siročadi bez obzira na nacionalnost i podrijetlo”, ističe.

“O svim tim događajima napisano je jako puno. Protiv tih časnih sestara ni u vrijeme bivše Jugoslavije nije pokrenut nijedan sudski proces. Jednostavno, ta je propaganda širena kao požar, ali nitko nije smio izaći s istinom i to negirati. O tome je poprilično puno napisano, međutim bez obzira što se zna o čemu se radi i koja je prava istina na koji su način nastajale te monstruozne laži, one se i danas šire bez imalo grižnje savjesti”, upozorava.

“Šire se laži protiv Hrvatske, hrvatskoga naroda, hrvatskih i slovenskih časnih sestara. Važno je da se konačno istina o tome svemu raširi, da se javnost s time upozna i da to bude na dan sjećanja vezan uz dan Europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, 23. kolovoza”, zaključio je Beljo u razgovoru za Narod.hr