Borg i Hrvati – kratka povijest Lex Agrokora

Martina Dalić je pred nešto više od godinu dana, kad je na brzinu izglasan Lex Agrokor, jedva kroz smijeh uspjela izgovoriti par riječi na tiskovnoj konferenciji. Nešto ranije, na sam dan izglasavanja, na Markovom trgu je primijećena tadašnja američka veleposlanica Julieta Valls-Noyes, što je dodatno pojačalo sumnje da je veleposlanstvo u Buzinu sudjelovalo u kreiranju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, poznatom i kao ′Lex Agrokor′. Dodatno je obrve podigla činjenica da je Zakon objavljen u Narodnim novinama samo par sati nakon izglasavanja. Od 131 nazočnog zastupnika, ruku su za zakon digla 83 zastupnika dok ih je protiv bilo 46. Dva zastupnika bila su suzdržana.

Od salvi smijeha do cmizdrenja “nisam ništa skrivila ni moralno ni zakonski” u godinu dana

Svaki trijumf nosi u sebi sjeme budućeg poraza, pa je tako i smijeh od uha do uha Martine Dalić u trenutku kojeg je smatrala vrhuncem svoje karijere imao u sebi sjeme pada koji se dogodio danas. Plenković je tada rekao kako su tražili nekog tko poznaje situaciju, i tko poznaje sve aktere na domaćoj sceni, i kako je izbor pao na Antu Ramljaka. To se pokazalo kao dvosjekli mač.

Tome je prethodio pokušaj Rusa da postignu stand-still sporazum vjerovnika preko menadžera kojeg su sami izabrali, Antonia Alvareza, no on je u režimskim medijima dočekan na nož, a Todorić, da li pod prijetnjom ili jer mu je Vlada obećala da ga neće sudski goniti ako im preda Agrokor, pristao zatražiti intervenciju države u prezaduženoj kompaniji. Agrokoru je izgleda ipak presudilo preuzimanje Mercatora, ali i činjenica da za razliku od njemačkih lanaca, koji za širenje na Hrvatsku od svojih matičnih banaka za obnovu i razvoj dobivaju kredite po 1% kamata, Agrokor već cijelo desetljeće pa i dulje u Hrvatskoj nije mogao dobiti kredit s kamatom manjom od lihvarske, nakon čega se okrenuo Rusima koji su ga kreditirali po razumnih 5%.

Iako je od početka bilo jasno da stvar ima političku pozadinu više nego ekonomsku, vezanu i na američki interes da Rusi ne preuzmu Agrokor, neka pitanja su ostajala bez odgovora, a na neka ih nema niti danas. A uglavnom su se ticala odavanja povlaštenih informacija. Možda najzanimljivije pitanje – tko je opskurnom američkom lešinarskom fondu Knighthead dojavio što se planira s Agrokorom, jer je za malo novca i uz zapravo nikakav rizik kupio najveći dio duga korporacije za manje od 30% nominalne cijene koju je kasnije naplatio Ramljaku za taj isti dug. No odgovor na to, vjerojatno najvažnije pitanje, je malo tko i tražio – većinu je više zanimalo tko je pisao Lex Agrokor. Nije bila neka tajna, i Ramljak i Dalić su priznali da su sudjelovali u njegovom kreiranju, no tek su mailovi pokazali da su isti ljudi koji su izvukli najveću korist iz tog zakona bili isti oni koji su sudjelovali u njegovom kreiranju – menadžeri fondova, prije svega.

Afera sa zadrškom

Zašto do ostavke nije došlo ranije, kad je Ramljak svega nekoliko dana nakon svog izbora na mjesto izvranrednog povjerenika priznao kako je sudjelovao u kreiranju zakona, nije jasno. No u početku se HDZ mogao vaditi na to da oni “spašavaju Agrokor”; tek su otkrića o vrlo visokim naknadama savjetnicima, i tome da je Ramljakova bivša tvrtka, Texo management, uzela velik dio kolača – i da se on još vodio kao zaposlenik iste te tvrtke i nakon izbora na čeko Agrokora – oslabila poziciju Ramljaka.

Ramljak i ekipa iz restorana Fotić su dobili ogroman novac ni za što, jer u gotovo godinu dana nisu apsolutno ništa napravili osim što Konzum radi veće gubitke nego ikad, a ostala poduzeća Agrokora su ionako oduvijek i poslovala pozitivno na operativnoj razini.  Jedini “uspjeh” ekipe Dalić – Ramljak je bilo izbacivanje Rusa iz nagodbe, te činjenica da je Ustavni sud potvrdio ustavnost Lex Agrokora, iako su obje odluke očito posve političke. No, Ruse je Peruško, opet po nalogu politike, morao u Agrokor – vratiti, tako da ispada da su Ramljak i savjetnici dobili novac doslovce za apsolutno ništa, i to novac dostojan najvećih svjetskih menadžera, iako su daleko od te lige financijskih igrača.

Martinu više nije bilo moguće štititi

Ostaje činjenica da su dionice Agrokorovih tvrtki dramatično pale nakon što su se ponovo našle na burzama, da je na sve nekretnine koncerna stavljena ogromna hipoteka – ne pod Todorićem, nego pod Ramljakom, i to u dvostrukom iznosu roll-up kredita, i da se sve skupa i ne može smatrati nekim velikim uspjehom, tim više što se neki vjerovnici i dalje protive nacrtu nagodbe. Jedini stvarni uspjeh Borga iz Fotića je bio u tome što su obilno napunili svoje džepove, s nekoliko stotina milijuna eura, a i to što je Agrokor služio premijeru kao dobrodošla distrakcija od  “Istanbulske” i drugih stvari, jer je upirao u njega kao u svoj veliki uspjeh.

Plenković je pokušao zaštiti Martinu Dalić, no za razliku od slučaja Marić – gdje je imao puno jednostavniji posao, jer Mariću se ništa konkretnog nije moglo staviti na teret osim jedne izjave koja je, uostalom, morala biti kakva je bila kad dolazi iz usta ministra, a to je da ne smatra da će Agrokor zbog 45 milijardi eura duga – brojka koju je tog dana objavio Moody’s – propasti – nije uspio.

Je li je se odrekao na vrijeme da spasi sebe, ili će njen pad povući i njega i ovu vladu, teško je u ovom trenutku reći, no najvjerojatniji razvoj situacije su novi izbori – na jesen, pri čemu će Plenković vjerojatno ići na samoraspuštanje Sabora. Bude li do tada izglasana i promjena izbornog zakonodavstva, bit će to zacijelo i kraj HDZ-a kakvog poznajemo. U međuvremenu, Hrvatska će s vladom opterećenom svim mogućim aferama preuzeti predsjedavanje Europskom unijom – no Bruxellesu očito takve stvari poput netransparentnog dijeljenja stotina milijuna kuna poznatima nisu primarne, Plenković je svoj dug spram njih odradio ratifikacijom.