“Dok je društvo bilo proizvodno, dok su postojale radionice i tvornice, i sve su se naše najvažnije institucije zamišljale kao proizvodni pogoni. Škola je bila tvornica obrazovanih, bolnica tvornica zdravih, zatvor tvornica uzornih građana, a crkva tvornica svetih. Međutim, već nas dugo ne određuje proizvodnja nego potrošnja: nije važno što znamo, nego što smo kupili; ne dičimo se vještinama, nego brendovima; cilj života nije rad, nego odmor, koji je često naporniji od bilo kojeg rada; nije bitno nešto stvoriti nego se dobro zabaviti. Prijašnje generacije ostavile su nam razna postignuća, gradove, umjetnička djela, izume i institucije; mi ćemo potomcima ostaviti naša iskustva i zatrovani svijet”, piše u kolumni za Večernji list Boris Beck.
Djelomično je prenosimo:
“Iskustva i zatrovani svijet. Škole, bolnice, zatvori i crkve postali su shopping centri u kojima vlast pripada učeniku, bolesniku, uhićeniku i grešniku, u kojima biramo što, kada i koliko želimo. Ako idemo u crkvu, vjerujemo u 30 do 50% dogmi, onih koje nam najbolje odgovaraju; štoviše, kombiniramo krunicu i kabalu, jogu i Međugorje, vorteks i tantrički seks.
U školi učitelji biraju udžbenike, a đaci predmete; jao nastavnicima ako ne daju dječici one ocjene koje su zamislili njihovi roditelji. Na studijima je u trendu izbornost i mobilnost, da studenti sami iskombiniraju što više svojih silabusa, a kruna je svega da na koncu ocjenjuju profesore.
Što se zatvora tiče, u njih se u Hrvatskoj gotovo i ne ide, a ako slučajno netko tamo ode, to bude vijest na Dnevniku; ne smije se dogoditi da tko od štićenika ondje ne bude zadovoljan uvjetima, tužit će državu Europskim sudovima, kao da je prevareni turist koji je bio zakinut za svoj paket aranžman. Iz bolnica češće čujemo o napadima na osoblje nego o uspješnim zahvatima.
Nešto od toga krivnja je našeg nemara, javašluka i šlamperaja. Ako mi auto ne prođe na tehničkom pregledu kod jednog mehaničara, otići ću drugom; ako mi nelegalna zgrada nije legalizirana ove godine, bit će iduće; ako sam lud, odnijet ću svoj karton od doktora; ako kriminalca nije obranio jedan odvjetnik, uzet će drugog; ako političara nije oslobodio jedan sudac, oslobodit će ga drugi; ako me kazneno gone u Hrvatskoj, uvijek se mogu skloniti u Bosnu i Hercegovinu. Ali čak i da sve funkcionira, ne može funkcionirati, jer je građanin postao nepokolebljivo narcisoidan.
Da bismo se u zatvoru pokajali, morali bismo priznati krivnju, a ne cendravo zahtijevati komfor, tjelovježbu i kulturno uzdizanje, usput optužujući medije zbog svog uhićenja; da bismo se izliječili, trebamo se podvrgnuti postupku koji je netko za nas osmislio, a ne tvrditi poput Pernara i njegove supruge da “ne vjeruju u imunitet krda, niti imaju mentalitet krda”, iako ne razlikuju cjepivo od vitamina; da bismo nešto naučili tijekom školovanja, morali bismo priznati da nešto ne znamo, a ne probirati iz obrazovnog programa s dva prsta i to stavljati na pladanj”, zaključuje Beck u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
