Ovo je manijak koji je počinio stravičan napad u Baranji – naslov je uz fotografiju privođenja 49-godišnjeg M. Š. koji je u Baranji odvijačem izbo dvoje djece. Pogledajmo, dakle, kako izgleda manijak: sredovječan čovjek, kojemu se kosa povlači na čelu, nešto prosijed iznad uha, tužna pogleda uperena u prazno, nevisoka rasta, jak i pomalo trbušast, snažne brade koju nije obrijao nekoliko dana – i to je sve što možemo vidjeti jer ostalo prekriva kirurška maska, kao i kod policajaca koji ga uhićuju, s tim da oni nose i rukavice od lateksa. Kad se počelo raspitivati o M. Š.-u kod susjeda, doznalo se da svi znaju za njegove “dugogodišnje psihičke smetnje” i da ih iskazuje “na razne neprimjerene načine”, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Nadalje, nezaposlen je i ne može zadržati posao.
(…)
Čovjek koji ne radi, bježi odasvud, piše prijave na sve strane i trpi razne umišljene nepravde – to je dobro poznata manija proganjanja. Neće svaki paranoik probadati ljude odvijačima, ali svaki je narcisoidan. A s narcisoidnima ne možete raspravljati: krivi su im uvijek drugi, a nikad oni; arogantni su, nemaju empatije, osjetljivi su na kritiku, teže megalomaniji, uvid u vlastito stanje im je nula, nesposobni su kontrolirati emocije kad su frustrirani ili razočarani. Ima narcisa koji su samo davež, ali ima i onih koji su zločesti i opasni. A sve to samo zato što su u svojoj srži nesigurni i sva ta njihova iritantna poza proizlazi iz toga što su duboko nesigurni – u ovom slučaju čak i 11-godišnje dijete može predstavljati prijetnju pomračenu umu.
Nikad se ne zna kad će tko puknuti, kazat će liječnici i socijalni radnici, i to je istina, ali je istina i da takve zloćudne bolesnike nitko u Hrvatskoj ne prati i za njih se ne brine. Pravo bolesnika da bude bolestan, i da maltretira okolinu, iznad je prava okoline da živi u miru.
Upućivanje takvih ljudi na liječenje smatra se prisilom, a stavljanje pod starateljstvo kršenjem njihove poslovne sposobnosti – koju ionako nemaju. Sustav je toliko trom i nefunkcionalan da se jednostavno nitko ne može suprotstaviti tom ukućanu ili susjedu koji ne radi, ali piše tužbe, prijeti i viče. Naravno da se nijedna institucija ne želi bakćati s takvim ljudima: neugodni su i glasni, dolaze s odvjetnicima i prijete prijavama nadležnim organima, iskrivljuju činjenice i odbijaju dogovor. Puno ih je lakše prepustiti obitelji, pa je tako i M. Š. bio ostavljen na skrb svoje majke, kao da se ona mogla s njime nositi.
Jednostavno nikoga nije briga kako se bližnji nose s bolesno sumnjičavim osobama. Ali kad koji paranoik napadne nekoga nedužnoga, mediji jedva dočekaju da ga nazovu manijakom i objave njegovu sliku. Jer su i mediji narcisoidni, i jer jedva čekaju narcise da o njima pišu.
(…)
To bi se još i dalo podnijeti da i politika nije postala poligon narcisoida koji su nesposobni za zdravu, recipročnu, konstruktivnu i poštenu debatu. Naš politički prostor zauzimaju figure koje negiraju bilo koju stvarnost osim njihove vlastite i jedino teže pobjedi, a nikada u suprotnom mišljenju ne vide mogućnost kompromisa ili, ne daj Bože, rješenja.
Zato je doista bizarna okolnost da se napadač na djecu M. Š. privodi pod maskom i rukavicama. Higijenske mjere će se provesti zbog opasnosti od virusa, ali neće se preventivno djelovati da se zaštite njegovi susjedi od smrtonosnih napada. Međutim, maska na njegovu licu moralnija je od tabloida koji rade senzaciju od njegova uhićenja – i pozivaju nas da gledamo onoga od koga su dosad svi okretali glavu. Narcis želi da ga svi vide, a eto, maska mu je uskratila zadovoljstvo koje su mu portali spremno ponudili.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
