Trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta – i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati da je dosta. Tako je pjevao francuski šansonijer Charles Aznavour o odbačenim ljubavnicima, koji nisu imali ponosa da se povuku bez suza, a mogao je i o odbačenim političarima. Recimo, Ivanu Viliboru Sinčiću, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
„Pred sudbinom svojom koja sve ti uze, kad već ništa nemaš, kada sve si dao – trebalo bi znati skriti svoje suze. No ja, srce moje, ja to nisam znao“, tako je rekao Aznavour, a mogao je i Sinčić kad se prije mjesec dana dovezao pred Banske dvore s gomilom lubenica koje je onda razbijao na crvenom tepihu. Izabrao je četvrtak, dan kad se sastaje Vlada i ima novinara na Markovu trgu. Kako je bio sretan, od ushićenja se popeo čak na krov kombija, da bude viši kad već nije velik. Džaba mu plaća eurozastupnika kad ga u Bruxellesu nitko ne šljivi, i nitko mu ne gura u Belgiji mikrofon pred usta da čuje njegove ispraznosti.
(…)
„A što ako drugi put ne budu lubenice?“ pitao je prije točno mjesec dana premijer Plenković potpredsjednika svoje Vlade i ministra policije. Što mu je Davor Božinović odgovorio, ne znam, ali vidimo da nije ništa poduzeo.
(…)
Nastrijeljen policajac na ulazu u Banske dvore, izrešetana fasada Vladina sjedišta, propucani prozori – sve to u pohodu jednog jedinog očajnika, koji je bio toliko rastrojen da je napao Banske dvore u ponedjeljak u 8 ujutro, kad tamo nikog nema, umjesto u četvrtak, kad se ministri okupljaju. Ponedjeljak je i inače loš dan za Markov trg: jednog ponedjeljka, 2008., ali u 14 sati, u saborska vrata zabio se Yugom rastrojeni 34-godišnji branitelj, ozlojeđen jer mu nadležni nisu dali status ratnog vojnog invalida. Tada nije bilo ni žrtava, ni štete, ni posljedica: sve do ovog ponedjeljka mogli ste normalno autom proći pokraj Sabora i tako si skratiti put ako vam se nije dalo voziti oko njega.
Ali sad se otkrilo da zgrada Vlade nema sobu u kojoj u pričuvi čuče specijalci, nego je sve prepušteno policajcu koji kunja pred vratima, kao sporopokretna meta; da nema sanitetske službe u kući nego su se zaustavila ambulantna kola koja su slučajno naišla, bez liječnika; da ne postoji protokol o uzbunjivanju nego su službenici znatiželjno otvarali prozore da vide tko puca, pa samo slučajno nije bilo više stradalih. Da se policija iskupi, zatvorila je Markov trg, ogradila ga i zauzela posvuda položaje, pa se državni vrh iznenada našao kao u zatvoru.
Ne strepe od ponosnih, kojima je svega dosta, koji su otišli zauvijek, susprežući suze; strepe od cendravaca koji ponosa nemaju. Prije dosta godina nabasao sam i ja pred Banske dvore, ali ne u dešperatnom prosvjedu, nego sam šalabazao sa svojom djecom predškolske dobi. Čim je sin spazio policajca na ulazu, oduševio se i rekao mu: „Idi lovi lopove.“ Policajac se nasmijao, odmahnuo rukom i rekao mrtav-hladan: „Svi su unutra.“ Sada je ta opuštenost nestala.
Saborski zastupnici već dugo pokazuju da je protest pred Banskim dvorima cool, da se tako skuplja divljenje internetskih trolova i dolazi u medije; i Sinčić je krenuo u tu žetvu, a i nesretni samoubojica od ovog tjedna posmrtno dobiva podršku od polusvijeta s interneta, kao i od prominentnih političara s desnice, koji prizivaju još napada. Naoružani i oklopljeni čuvari na Gornjem gradu našli su se u situaciji u kojoj je bio Clint Eastwood u filmu „Na liniji vatre“, gdje glumi predsjednikova tjelohranitelja pred teškom dilemom: je li spreman primiti metak za čovjeka koji je lošiji od njega? Tjeskobno je ovih dana na Markovu trgu. I barokni zatvor ipak je zatvor.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
