Ako Slovenci u EU imaju podršku najjačih država, u Vijeću sigurnosti mi bismo mogli računati na tri stalne članice, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Kako se sliježu dojmovi nakon arbitražne presude u Haagu oko graničnog spora sa Slovenijom, sve je jači onaj tupi osjećaj u trbuhu da bi cijela stvar – unatoč tome što svi pravni i činjenični razlozi idu u prilog hrvatskom stavu da se takva odluka ne prihvati – svejedno mogla izaći loše za nas. Okej, izašli smo iz arbitraže nakon što je ona grubo kompromitirana, a urota raskrinkana, ali kakve su garancije da oni koji su nam arbitražu inicijalno uspjeli nametnuti jer nisu pravo željeli učiniti silnim, sada neće opet uspjeti silu učiniti pravom?
Njemačka, kao najutjecajnija članica EU, već je odabrala stranu u sporu, a slovenski premijer Cerar se također pohvalio da ima podršku Francuske. Tome osjećaju mučnine u prilog, možda i više od arogancije silnih govori u biti defenzivna formacija koju su po izricanju presude zauzeli naši državni dužnosnici, a koja kaže da je arbitražna odluka za nas neobvezujuća i pravno ništavna zbog grubo narušenih pravila igre. Takva strategija, iako predstavlja dosljedno inzistiranje na principijelnom stavu i odluci Sabora, ne odaje dobar dojam, jer je negativno određena i izgleda kao poricanje stvarnosti, a onda i kao implicitno priznanje krivnje. Poricanje uvijek daje na težini onome što se poriče, čini ga ishodišnom točkom, a sebe stavlja u podređen položaj.
Takvo jedno “NE” ne čini se nimalo odlučnim i uvjerljivim. To je “NE” koje ne vjeruje samome sebi, koje se iscrpljuje u pukom ponavljanju, koje zvuči kao samohipnoza a ne uvjerenje. To je “NE” noja koji zabija glavu u pijesak. “Dosljednost je vrlina skučenih umova”, često je citirana izreka koja se pripisuje Ralphu Waldu Emersonu. Naravno da mudar čovjek poput Emersona nije mogao imati ništa protiv dosljednosti same jer je ona nužan uvjet da bismo nečiji stav uopće smatrali vjerodostojnim i neproturječnim. Stoga ne iznenađuje da autentičan citat Emersona, neiskrivljen pučkom predajom, govori o “glupavoj dosljednosti”, a ne o dosljednosti uopće. Glupava dosljednost bi bila ona kojoj nedostaje snage odlijepiti se od prazne forme, ritualnog opetovanja bez poante, koja u stvari ne umije reći “NE”. To je ono poslovično “NE” koje malko zvuči kao “možda”…Jer, ako pogledamo stav slovenske strane, ne možemo se oteti dojmu da on, iako bez unutarnje konzistentnosti, još uvijek ima izgleda na uspjeh, upravo zbog toga što ima proaktivan stav prema stvarnosti, ne poriče ju, već ju želi kreirati. Ako s naše strane izostane slična proaktivna agenda, povećavamo im šanse da takvim pristupom nametnu svoja rješenja. Kao što smo mogli čuti iz slovenskog tabora, ova arbitraža ima ambiciju postati dijelom europske pravne stečevine. A to dalje znači da Slovenci, nakon što odglume pokušaj bilateralnog dogovora, uz “medijaciju” EK, imaju namjeru tužiti Hrvatsku pred Europskim sudom pravde, kako bi nas se natjeralo da prihvatimo arbitražnu odluku.
To zvuči kao ozbiljan plan. Plan stavljanja pred svršen čin i naknadnog reinterpretiranja same arbitraže mijenjanjem konteksta. Kontroverzna arbitraža stavlja se novi kontekst i postaje pravna činjenica europskog pozitivnog prava. Kompromitirajuće okolnosti tako postaju detalji na krupnom platnu poštovanja europskih institucija. Jeftinim nam se trikom prodaje nešto što ne želimo njegovim stavljanjem u kontekst nečega što želimo.
Inzistiranje na onome što želimo ovdje bi bio primjer emersonovske “glupave dosljednosti”. Pa, kako onda ostati dosljedan a ne ispasti glupav? Tako što ćemo ponoviti gestu slovenske strane i rekontekstualizirati cijeli slučaj, prebacivanjem spora na razinu međunarodnog prava. Nametanjem arbitraže, kao i njezinih odluka, krši se međunarodno pravo, poput odredbi Bečke konvencije o pravu mora. Tako bismo se mi pojavili kao branitelji međunarodnog prava, a Slovenci i EU kao njezini prekršitelji. Stvar bi se mogla pogurati i do Vijeća sigurnosti OUN-a. Ako Slovenci u EU imaju podršku najjačih država, u Vijeću sigurnosti, pak, mi bismo mogli računati na tri stalne članice. Osim Britanaca i Amerikanaca, koji su podržali naš stav, izgledna je i podrška Kineza, koji imaju sličan spor s Filipinima. Treba poduzeti inicijativu a ne slati sliku da više nemamo nikakvih opcija na stolu koje bi išle nama u prilog. Podizanjem tužbe na međunarodnoj razini dodatno bismo podvukli našu dosljednost, a opet izbjegli emersonovsku zamku padanja u repetitivnu glupavost.
