Ovih se dana i na ovaj naš mali kutak svijeta proširio virus iz daleke Kine, koji već neko vrijeme drži čitav svijet u groznici. Nekoliko ljudi je oboljelo, a oni s kojima su bili u kontaktu nalaze se pod nadzorom i u prisilnoj izolaciji. Kako sve prognoze govore da će se infekcija i dalje širiti, ljudi se pripremaju za život u samoizolaciji. Sučeni prizorima uvođenja režima karantene u nekim drugim zemljama, dali su se u nabavku hrane i stvaranju zaliha za “ne daj Bože”, piše Borislav Ristić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Nadležni nas upozoravaju kako nema mjesta panici i da se treba ponašati racionalno. To su ponovili toliko puta da smo se svi dodatno unervozili. Kako bi nas smirili neki su stručnjaci sve ilustrirali grafikonima, na kojima su nam prikazali kako je postotak smrtnosti oboljelih tek nekih 2%. Na to su se neki našalili kako taj virus izgleda gotovo bezopasno u odnosu na činjenicu da nas sam život izlaže stopostotnoj šansi da umremo.
Ono što ljude najviše plaši oko ovog virusa jest to da o njemu, u stvari, jako malo znamo. Otuda su strah i malo panike sasvim racionalne reakcije, jer ljudi ne znaju što ih čeka i gledaju se pripremiti najbolje što mogu za svaki slučaj. U dio tih priprema spada i svođenje većine naših uobičajenih socijalnih kontakata na minimalnu mjeru. Kafići i trgovi su sve prazniji, u prijevozu ne razgovaramo s nepoznatima, redovno peremo ruke i držimo se gesla “kuća-pos’o, ništa od birtije”
Za uhodani stil modernog življenja, gdje smo stalno izručeni gužvi i gnjavaži u gomili nepoznatih ljudi, ove pripreme za život u karanteni, u nekoj vrsti samoizolacije, izgledaju kao postavljanje čitavog društva da dubi na glavi. Vita activa naše svakodnevice polako se pretvara u vita contemplativa filozofa i pustinjaka. Kao da se čitavo čovječanstvo pred prijetnjom virusa iz Wuhana odlučilo na jedan veliki socijalni eksperiment u kojem smo svi pomalo postali filozofi koji izbjegavaju gomilu.
Iako izazvano nevoljom, ovo okretanje od života u gomili ka sigurnosti svoga doma nije i bez svojih prednosti. Svi znamo koliko nas poslovi vuku od naših bližnjih, kako smo otuđeni i stalno razdvojeni od svojih najmilijih. Ljudi u današnjem svijetu gotovo da i ne žive zajedno, već jedni pored drugih. Kažu, nemaju priliku za to. A sada je, silom prilika, ispalo da ćemo dobiti jednu takvu priliku za bolje upoznavanje svojih ukućana.
(…)
Upravljanje domaćinstvom zna biti pravi ropski posao. Zbog toga je potrebno čitavoj stvari pristupiti razumno i naći pravu mjeru između pretjeranog robijanja kućanskim poslovima i potpune nebrige, koja pušta da sve ide kako ide. Tim se poslovima treba baviti samo onoliko koliko je nužno da bismo zadržali bodrost duha i oteli se inerciji i padanju u letargiju. I u prisili kućne karantene važno je zadržati dostojanstvo i ostati slobodan čovjek.
Otuda, da bismo život u karanteni učinili ne samo sigurnim, nego i podnošljivim, nije dovoljno tek odmaknuti se od gomile i povući se u sigurnost svoga doma, već je potrebno i osloboditi se navika života u gomili. Ne treba sada ići toliko daleko kao neki, pa prijatelje pretvarati u poznanike, ali svakako treba naći pravu mjeru kako bismo raskinuli sa starim načinom života i poradili na sebi.
Da to nije nimalo lako i da pred nama stoje veliki izazovi svjedoči i nedavni primjer jedne žene iz Italije, koja je nakon tjedan dana izolacije izjavila kako će sama naći način kako da izađe na kraj s ukućanima ako to prije nje ne uradi koronavirus (…)
To su krajnosti koje treba naučiti izbjegavati u vremenu koje stoji pred nama. Pred tim je izazovom potrebno pronaći u sebi snage za filozofski mir jednog Pascala, koji je znao kako “sva nevolja ljudima dolazi samo otuda što ne znaju ostati mirni u svojoj sobi”.
Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
