Politička tema o kojoj se u nas do sada malo govorilo svakako su i tzv. jednoproblemske stranke, za koje u anglosaksonskoj terminologiji vrijedi oznaka single-issue party. Tema je posebno zanimljiva upravo sada, uoči nadolazećih izvanrednih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj.
Zato je vezano uz spomenutu temu, odnosno jednoproblemske stranke, Glas Slavonije razgovarao s politologom, dr. sc. Boškom Piculom (inače također poznatim filmskim kritičarem i urednikom), profesorom na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjö u Zagrebu.
Kad govorimo o tzv. jednoproblemskim strankama, na što se taj pojam u politologiji, političkoj teoriji i praksi, zapravo odnosi? Englezi imaju naziv single-issue party, no gdje je u tom pogledu Hrvatska?
– Jednoproblemske stranke, kao i sve relevantne političke stranke, kao cilj postavljaju stjecanje povjerenja birača i zastupanje njihovih interesa u tijelima vlasti, od lokalne preko nacionalne do nadnacionalne razine. U odnosu na druge stranke, jednoproblemske se u svom djelovanju fokusiraju na konkretno pitanje, odnosno jedan problem, koji je od vitalne važnosti za određeni dio biračkog tijela te svoj program temelje na rješavanju tog pitanja, bilo kratkoročno bilo dugoročno.
U Hrvatskoj, kao i u drugim sredinama s višestranačkom praksom, djeluje određeni broj jednoproblemskih stranaka, pri čemu njihova pojava i sudjelovanje u političkom životu ovisi o konkretnoj sredini – i konkretnim “gorućim” pitanjima koja se pojavljuju u određenim društvenim okolnostima. U odnosu na catch-all stranke, koje se obraćaju svim dijelovima biračkog tijela s programskom platformom predstavljanja interesa cijelog društva, a ne njegovih pojedinih segmenata, jednoproblemske stranke artikuliraju specifičan interes. Taj interes može biti zagovaranje određenih prava, rješavanje određenog društvenog statusa, položaj dijelova države, generacijsko pitanje i slično.
Za koje stranke u Hrvatskoj možemo konstatirati da su jednoproblemske?
– Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) i Živi zid parlamentarne su stranke koje su se u biračkom tijelu profilirale kao jednoproblemske stranke, bez obzira na to što ove stranke programski djeluju kao ‘sveproblemske’. HSU je artikulirao interese umirovljeničke populacije, dok je Živi zid i prije svoje stranačke registracije aktivistički djelovao u korist zaštite deložiranih. Uz HSU u Hrvatskoj djeluje cijeli niz stranaka koje se i u svom nazivu i u svom djelovanju fokusiraju na umirovljenike, a s vremena na vrijeme pojave se i druge generacijske i radnostatusne političke inicijative koje prerastu u stranke.
Je li nužno da jednoproblemske stranke moraju ući u parlament (samostalno ili s velikim strankama; kakvo je iskustvo u Velikoj Britaniji, primjerice?) ili svoje interese mogu ostvariti i djelovanjem unutar izvanparlamentarnog sustava, na lokalnoj razini recimo…?
– S obzirom na to da je riječ o političkim strankama koje se unaprijed ograničuju na uže polje djelovanja, i biračko tijelo kojem se one prvobitno obraćaju je uže. To znači da će ove stranke teže steći parlamentarni status, osobito ako im naruku ne ide postojeći izborni model. Svoje, pak, ciljeve mogu ostvariti i na lokalnoj razini ili nadnacionalnoj, a jedan je od načina i referendum na kojem njihov “jedan problem” postaje problem cijele nacije i na taj način opći. Primjerice, britanska stranka UKIP (United Kingdom Independence Party) osnovana je 1991. pod nazivom Antifederalistička liga, kao tipična jednoproblemska stranka euroskeptičnog programa s ciljem neprihvaćanja Ugovora iz Maastrichta, tj. izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. UKIP nikada nije participirao u britanskoj izvršnoj vlasti, niti je zbog većinskoga izbornog modela ostvario iole značajniji rezultat na parlamentarnim izborima, unatoč postotku osvojenih glasova. No, UKIP-ova je jednoproblemska politika trijumfirala na nedavnom referendumu o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Jedan je od slikovitijih primjera i nizozemska Stranka za prava životinja (niz. Partij voor de Dieren), koja je 2006. postala parlamentarnom, dok je to na razini Gornjeg doma australske države Victorije uspjelo Australskoj stranci seksa, kao zagovornici slobodne ljubavi i protivnici cenzure kada je riječ o spolnom životu odraslih.
Možemo li u “isti koš” stavljati jednoproblemske stranke i neovisne liste kad je riječ o izlascima na parlamentarne izbore?
– I jednoproblemske stranke kao registrirane političke stranke i neovisne liste čiji je temelj jednoproblemska politika dio su istog spektra političkog djelovanja i života. Pritom je strankama nastup na izborima znatno olakšan zbog njihove registracije, dok neovisne liste uz politički program moraju dodatno predstaviti i sebe kao kolektivne aktere. Ipak, uz prepoznatljiv program i njegove nositelje, poglavito na lokalnoj i regionalnoj razini, mogu postići politički i izborni uspjeh.
Jesu li i tzv. ekostranke (zeleni, ORaH…) i umirovljeničke stranke (HSU, pretpostavljam, postoji samo u RH?) također samo jednoproblemske stranke, s obzirom na to da zagovaraju jedan krug interesa (ili bi bar trebale) u društvu (zeleni) ili interese jedne populacije (umirovljeničke stranke, HSU, BUZ)?
– Zelene stranke među prvim su osnovanim i najčešćim jednoproblemskim strankama u praksi europskih demokracija posljednjih desetljeća. Ali njihovi su programi odavno prestali biti samo zeleni, odnosno ticati se isključivo zaštite okoliša. Dapače, kada su zelene stranke u Njemačkoj i Austriji proširile svoje programske platforme učinivši ih kompatibilnima s izvornim programom, izišle su iz područja ‘aktivizma pri politici’ u područje ‘aktivne politike’ i stekle parlamentarni status, pri čemu su njemački zeleni bili i dio vladajuće koalicije. Uspjeh ORaH-a na europskim izborima 2014. bio je na tragu toga. Što se tiče umirovljeničkih stranaka, njih je osobito puno u državama nasljednicama bivše Jugoslavije, očito zbog dramatičnih posljedica socioekonomskih promjena, a u Hrvatskoj i Sloveniji uz parlamentarni status ušle su i u vladajuće koalicije.
Što je s manjinskim, tzv. etnostrankama (Srbi, Mađari, odnosno nacionalne manjine), u kojoj su mjeri i one jednoproblemske stranke ili su pak sveproblemske stranke?
– Stranke koje predstavljaju određenu nacionalnu, jezičnu i vjersku skupinu ili pak manjinu u pojedinim zemljama nisu tipične jednoproblemske stranke jer zastupaju sve interese svoga primarnog biračkog tijela s naglaskom na njegov status unutar društva i države. Neke među njima nastoje monopolizirati svoj status unutar tog tijela i na taj način održavati političku moć. Pri pluralizaciji prostora ovih stranaka i njihov se položaj manje percipira kao jednoproblemski.
Ukupno uzevši, a gledajući na širi kontekst hrvatske politike, uključujući u određenoj mjeri i ideološke podjele, kakva je sadašnjost, ali i budućnost jednoproblemskih stranaka u Hrvatskoj?
– Ovisi o konkretnim problemima koji će se sigurno pojavljivati, ali i o umijeću onih koje će te probleme znati prepoznati kao temelj političkog djelovanja i njihova rješavanja. Primjerice, već se na ovim izborima mogla pojaviti suvisla opcija koja bi u središte svog djelovanja stavila pitanje obrazovne politike ili stranka koja bi štitila interese nezaposlenih. No, za takvo što politiku, neovisno o tome je li ona jednoproblemska ili sveproblemska, treba shvatiti krajnje ozbiljno.
Cijeli tekst pročitajte u Glasu Slavonije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
