Rođen u Mijatovićima, u BiH 1959., Rafo Alandžak kao dijete dolazi u Vukovar, u njemu odrasta, 1991. ga do zadnjeg dana borbi brani na Mitnici i zbog toga kasnije robija od Ovčare, Sremske Mitrovice do Vojnog istražnog zatvora u Beogradu. Izišao je na razmjeni ratnih zarobljenika u kolovozu 1992. u Nemetinu. Svojem se gradu vratio, nikad nije razmišljao ni o čemu drugom, i danas kao umirovljenik s obitelji živi u njemu.
”Nije bilo čovjeka koji se nije bojao“
Smireno, u poluglasju prisjeća se onog dijela svojeg života u koji se zasjekao rat. ”Bio sam pripadnik MUP-a od ožujka 1991., a od kolovoza bio sam na Mitnici, u Iločkoj ulici. Tamo, od smjera Iloka i Šida bila je velika koncentracija jugovojske i oni su u nekoliko navrata na tom dijelu pokušavali probiti.” Pripadnici MUP-a i ZNG-a, njih dvadesetak, u početku su se, dok se moglo, svakih nekoliko sati smjenjivali na položajima. Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve teže.
Od sredine listopada hrane i ljudi je nedostajalo, vode ni struje nije bilo, smjena više nije bilo i svi su neprekidno bili na položajima. Poginulih i ranjenih bilo je svakodnevno.”Bude dan miran, tih, ljudi se opuste, a onda padne granata. Znalo je po 5-6 ljudi u jednom danu biti izbačeno iz stroja. Sredinom listopada upali su na naš položaj, ali odbili smo napad i ostali smo na njemu,” priča Rafo. Tog listopada, 26., i sam je bio ranjen, ali to ga je tek na kratko maknulo s Mitnice. Već nakon pet ili šest dana vratio se jer je, kaže, shvaćao da je stanje obrane pred rasulom i morao se vratiti na položaje. Strah je tad bio stalno prisutan. ”Nije bilo čovjeka koji se nije bojao“.
”Od 26. listopada do 3. studenog trajao je pokušaj da nam se u Vukovar dostavi pomoć u tehnici, hrani, lijekovima preko Marinaca. Nama je to značilo puno, bili smo sretni dok smo vjerovali da će ta pomoć stići. Bili smo oduševljeni, to nam je vratilo snagu i optimizam. Nismo mi tada razmišljali o tome kako će umjesto nas netko preuzeti položaje, ne!, nego smo se samo nadali da ćemo dobiti ono što nam treba za daljnju obranu. Ali, eto, dalje od Marinaca pomoć nije stigla,” prepričava Rafo nadu, a onda razočaranost vukovarskih branitelja, pa kaže: ”Izdržali smo poslije toga koliko smo mogli.”
A kad više nisu mogli…Rafo odmahuje rukom i sliježe ramenima. ”Logoraška priča. Sve su iste“.
>Svjedočanstvo branitelja Andrijanića: Nakon 1. listopada i pada Marinaca bilo je jasno da će Vukovar pasti
Ovčara: ”Tek poslije shvatili smo zašto su im trebali radni strojevi”
Prisjeća se kako su se 18. studenog 1991., ponedjeljak je bio, u 15 sati predali, hvatao se mračak, a oni su bili pribrani i staloženi. Civili su išli prvi, branitelji za njima. Te večeri autobusima su odvezeni na Ovčaru, a večer poslije bili su Mitrovici. Špaliri i batinjanje ovdje, pa sutra opet ondje, zastrašivanja, prijetnje, modrice i jauci, likovi koji izranjaju iz mraka pa u tom sunovratu svijeta i smisla dosežu vrhunac vlastitog život tražeći svoju priliku da presude, da ponize, da batinom ili čizmom ošinu bespomoćno tijelo, ”da ga zaoru u brazdu i da ga sami riješe.”
”Te noći na Ovčari čuli smo radne strojeve kako rade: Nismo znali što se sprema, ali kad su nas odveli, sljedećeg dana na Ovčaru doveli su ranjenike iz bolnice. Tek poslije shvatili smo zašto su im trebali radni strojevi.“
Samica U Mitrovici
Nakon mjeseci samice u Mitrovici za Rafu su uslijedili dani provedeni u VIZ-u u Beogradu, i opet špaliri – Rafo ih danas naziva ”njihovom dobrodošlicom“ – pa ispitivanja, optužnice, produljenje pritvora. A onda, bila je večer na početku kolovoza 1992. ”Stražar je došao navečer, otvorio vrata i samo dobacio: ”Sitno!“. Ja kažem: ”Jest tebi. Ali ne i meni“, a on kaže:”Vama je sitno. Ide razmjena svi za sve.” Ne, mi to više nismo očekivali, ničem se više nismo nadali. Tomislav Josić, moj cimer i ja te noći nismo mogli zaspati. Dani od tada do 14. kolovoza, do razmjene, bili su najteži za izdržati”, piše Hrvatski vojnik.
