Branitelj Plavšić za Narod.hr o 30 godina od pada prvog tenka u Vukovaru: Bila je to borba Davida protiv Golijata

Foto: Damir Plavšić

Dana 25. kolovoza 1991. uništen je prvi tenk tzv. JNA u Vukovaru (a drugi u Hrvatskoj), ali je i započeo opći napad na grad Vukovar koji je konačno podnio žrtvu 18. studenoga te godine. Povodom 30. obljetnice ovih događaja razgovarali smo s hrvatskim braniteljem Damirom Plavšićem. On je sudjelovao u obaranju prvoga tenka u Vukovaru i bio aktivni sudionik obrane grad Vukovara u Domovinskom ratu.

“Za nas branitelje taj je dan važan jer je šačica civila u farmericama i tenisicama s lovačkim puškama i ručnim protupješačkim naoružanjem napala šest čeličnih grdosija od kojih svaka teži oko 42 tone”, kaže nam branitelj Damir Plavšić i dodaje da su on i njegovi suborci kao mladići tada sebi dokazali da neće odstupati u obrani svoga grada niti pod cijenu gubitka života. Neprijateljima su, pak, dokazali da će ih zaustaviti u njihovim nastojanjima da osvoje Vukovar.

“Ovo je zaista bila borba “Davida protiv Golijata” jer smo bili svjesni da sredstva koja imamo mogu naštetiti tenku kao da ga gađaš običnim kamenom i bili smo svjesni da odlazimo u sigurnu smrt, ali nitko od nas nije pobjegao niti se povukao već se borio svim sredstvima koja smo imali pri ruci”, objašnjava Plavšić i ukratko prepričava događaje toga dana.

“Toga smo dana po zapovijedi zaustavili kolonu od 6 tenkova. Jedan smo uništili protutenkovskim minama, a jednoga oštetili. Otprilike sat vremena pucali smo jedni po drugima: oni po nama protuzrakoplovnim strojnicama i tenkovskim projektilima, a mi smo po njima bacali štapine dinamita, molotovljeve koktele i ručne protutenkovske bombe – znajući da im ne možemo zapravo nauditi. Međutim, tenkovi su bili zaglavljeni u uskoj kotlini, dok su posvuda odjekivale gromoglasne eksplozije tenkovskih projektilaa ali i našeg dinamita, a gorjele su smjese iz molotovljevih koktela i na tenkovima i svuda po cesti.”

Na upit zašto je ovaj dan važan i trebaju li ga građani Hrvatske poznavati i slaviti, Plavšić je pojasnio da je upravo toga dana počeo sustavni, sveopći napad na Vukovar.

“Ovaj je datum važan za bitku za Vukovar jer se toga dana tzv. JNA otvoreno postavila na stranu srpskih pobunjenika i oni su zajedno započeli opći napad na Vukovar: iz zraka, s rijeke Dunava i s kopna pješaštvom i svom mogućom tehnikom i vojnim naoružanjem. Također, naši su zapovjednici toga dana shvatili da se neprijatelju ne može vjerovati te da s njima više nikada ne zaključuju nikakva primirja i obustave vatrenog djelovanja”, objašnjava Plavšić.

Naime, srpski agresor izigrao je dogovor o prekidu vatre i tenkove nje vratio natrag u vukovarsku vojarnu, već su ih premjestili na brdo “Pašnjak” i tamo se ukopali.

“Od trenutka zauzimanja brda “Pašnjak” zatvorili su nam jedini zapadni ulaz u grad Vukovar i tako je Vukovar pao u potpuno okruženje, a s toga su brda kontrolirali cestu prema Bogdanovcima, naselje Lužac, cestu Priljevo (jedina cestovna komunikacija Borova naselja sa Vukovarom) i šumu “Adica”. Od toga dana – a zbog toga što je Vukovar pao u potpuno okruženje – morali smo probiti poljski put do Bogdanovaca kako bismo imali komunikaciju sa slobodnim područjem. Nazvali smo ga “Kukuruzni put” i on nam je jedno vrijeme bio jedina komunikacija kojom smo u Vukovar dopremali streljivo, namirnice i lijekove”, dodaje Plavšić.

“Osobno smatram da je upravo 25. kolovoz 1991. godine (dan kada je započeo opći napad na Vukovar) ujedno i početak bitke za Vukovar, a od toga se dana Vukovar nalazi u potpunom okruženju koje je trajalo punih 88 dana sve do pada Borova naselja 20. studenoga 1991. godine. Također smatram da bi Hrvati trebali upamtiti, uz dan pada Vukovara, i ovaj dan kada je započela bitka za Vukovar. Ovdje moram posebno napomenuti da su vukovarski branitelji vodili borbe i odbijali neprijatelje s linija u Borovu naselju već u srpnju 1991. godine, tako da neki branitelji smatraju da je bitka za Vukovar započela u srpnju, a možda i ranije – ako uzmemo u obzir pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu selu u svibnju 1991. godine. Slažem se sa svima njima ali ipak ostavljam povjesničarima da zajedno sa Braniteljima utvrde datum početka napada na Vukovar i početak bitke za Vukovar”, kaže Plavšić.

Osvrnuo se i na odnos političkog vodstva spram ratnih obljetnica vezanih uz Domovinski rat.

“Većina političara dolazi na obljetnice iz Domovinskog ili Drugog svjetskog rata zato što se to od njih očekuje u sklopu dužnosti koje obnašaju. Većina medija dolazi zbog političara koje ‘moraju’ snimiti jer su ih oni i pozvali da dođu, a političari se pred narodom pokazuju kao pravi domoljubi puni poštovanja prema žrtvama”, ističe Plavšić.

“Na obljetnicama na kojima nema političara, ne dolaze niti novinari i mogu vam kazati da se tada osjećam najugodnije jer su sa mnom moji suborci koji su došli iz poštovanja i Domoljublja za razliku od ostalih koji ondje dolaze iz drugih motiva”, naglašava.

Plavšić smatra da je opći društveni stav prema Domovinskom ratu u Hrvatskoj trenutno u krizi i da ga treba dodatno odgajati i poticati – osobito u radu s mlađim generacijama. Čini se da je manjak ove svijesti odgovorna je upravo politička trgovina.

“Imam osjećaj da se naša država svim silama trudi da se Domovinski rat što prije zaboravi te da djeca i mladi ništa ne nauče u školama o Domovinskom ratu. A sve zbog dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom koja će uskoro ući u Europsku uniju i zbog dobrih odnosa sa SDSS-om. Kako drugačije objasniti to da djeca i mladi o Domovinskom ratu ne znaju gotovo ništa, kako objasniti da učenici u školama od 1.500 izdanih knjiga o Domovinskom ratu, nemaju niti jednu knjigu s tom tematikom u popisu školske lektire?”, pita se Plavšić.

“Kako to da o bitki za Vukovar nakon trideset godina nemamo niti jedan igrani film? Branitelji gotovo svakodnevno pribjegavaju suicidu, ponižava nas se, mladi o nama govore da smo pijanci i propalice umjesto da u nama vide heroje. Da nema nas nekolicine koji još uvijek pišemo knjige i objavljujemo članke o Domovinskom ratu, sve bi već bilo zaboravljeno. Zato i ovim putem pozivam sve suborce i supatnike iz srpskih logora da pišu dok se još sjećaju – kako ne bi sve ostalo zaboravljeno”, zaključuje Plavšić.

> (FOTO) Branitelj Damir Plavšić o 25. 8. 1991. – početak bitke za Vukovar: Priča o nevjerojatnoj hrabrosti i junaštvu male skupine golobradih mladića

Braniteljski portal potanko je opisao događaje toga dana.

“Dana 25. kolovoza 1991. godine, u jutarnjim satima, kamion JNA za prijevoz hrane biva uništen nailaskom na minu pokraj barikade u Borovu Naselju na Borovskoj cesti. Odmah po dojavi o uništenom kamionu, zapovjednik obrane Vukovara, Ivica Arbanas “Lipi“, u zapovjedništvu ostavlja svoga zamjenika Petra Perića te zajedno sa Ivanom Anđelićem “Dokom“, odlazi u pravcu Borovske ceste…

Ubrzo u zapovjedništvo stiže obavijest da iz vukovarske vojarne izlazi kolona od šest tenkova i kreće se u pravcu zapadnog izlaza iz grada. Zamjenik zapovjednika obrane Vukovara, Pero Perić, uz odobrenje zapovjednika obrane Vukovara, Ivice Arbanasa, izdaje zapovijed o zaustavljanju kolone tenkova i sprječavanju njihovog izlaska iz grada.

Zapovjednik voda “Desne Supoderice“ (4. vod, 1. satnija, 1. bojna pričuvnog sastava Zbora narodne garde), Tomislav Skrbin “Šipka“, prima zapovijed i sa svojim ljudima kreće u akciju. Pripadnici voda dovoze kamion kombinata “Borovo“ i parkiraju ga poprijeko na uskoj cesti u kotlini između lijeve i desne Supoderice a pokojni Robert Janić “Prsan“ i Damir Plavšić “Plavi“, miniraju cestu sa protiv-tenkovskim minama (TMA-3).

Robert Janić i Damir Plavšić stigli su uvrnuti upaljače u dvije mine a u treću su minu uvrnuli samo dva upaljača jer su se morali povući ispred tenka koji im se velikom brzinom približio na svega pedeset metara. Tenk ralica koji je predvodio kolonu, bez zaustavljanja je počeo gurati kamion sa ceste i tada je naletio na minu koja je teško oštetila prednju desnu stranu tenka.

Nakon što je uništen prvi tenk u koloni, pripadnici 4. voda počeli su na tenkove bacati molotovljeve koktele a po njima je otvorena vatra iz tenkovskih strojnica. Borba je trajala oko sat vremena a pripadnici 4. voda bez obzira što su imali samo pješačko naoružanje, hrabro su držali kolonu tenkova cijelo vrijeme pod vatrom.

U jednom trenutku stiže zapovijed zamjenika zapovjednika obrane Vukovara, Pere Perića, da se prekine paljba i izvrši povlačenje jer je dogovoreno primirje na zamolbu zapovjednika vojarne, kapetana JNA Čurčina, koji je molio da im se dopusti izvlačenje i popravak jednog uništenog i jednog onesposobljenog tenka.

Tijekom jednosatnog primirja, zapovjednik obrane Vukovara, Ivica Arbanas iz uništenog kamiona na Borovskoj cesti izvlači dvojicu ranjenih vojnika JNA i prevozi ih svojim automobilom u Vukovarsku bolnicu te odlazi do “Minimarketa“ na zapadnom izlazu iz grada. Napušta automobil te sa ručnim raketnim bacačem u ruci promatra izvlačenje uništenog tenka. Za to vrijeme Ivan Anđelić odlazi u prostor vinarije te sa protugradnim raketama, koje je osobno izradio, djeluje po vojnim ciljevima u pravcu sela Petrovaca i Negoslavaca.

Jugoslavenska vojska je iskoristila primirje i umjesto povratka tenkova u vojarnu, kako je bilo dogovoreno, uz paljbu tenkovskih strojnica po položaju pripadnika 4. voda, tenkove odvoze na brdo “Pašnjak“ koje je iznimno važna strateška točka sa koje počinju kontrolirati selo Bogdanovce, naselje Lužac te Priljevo i dio centra grada Vukovara. Zauzimanje brda “Pašnjak“, ukopavanje tenkova i utvrđivanje položaja dovelo je do toga da je zapovjednik obrane Vukovara, Ivica Arbanas, donio zapovijed da se osigura pravac sigurnog prolaza iz Vukovara prema Bogdanovcima, tako-zvani “Kukuruzni put“, piše braniteljski-portal.com.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/braniteljski-portal.com