(FOTO) Branitelj Damir Plavšić o 25. 8. 1991. – početak bitke za Vukovar: Priča o nevjerojatnoj hrabrosti i junaštvu male skupine golobradih mladića

“Na današnji dan, 25. kolovoza 1991. godine, početak je bitke za Vukovar”, prisjeća se i piše za Narod.hr vukovarski branitelj Damir Plavšić.

“Ovo je priča o nevjerojatnoj hrabrosti i junaštvu male skupine golobradih mladića, pripadnika vodova “Desna i lijeva Supoderica“, koji su poput “Davida“, s lovačkim puškama, ručnim pješačkim naoružanjem i molotovljevim koktelima, napali, zaustavili i porazili “Golijata“ – tenkove (čelične grdosije od kojih svaka teži 42 tone)”, ističe Plavšić, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, između ostaloga i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige, a prema njegovoj ‘Bitki za Vukovar’, zajedno s poznatim HOS-ovcem Damirom Markušem, realizirana je istoimena predstava. Dva Damira putovanja na predstave financiraju sami, cijena ulaznica je 0 kuna, a imaju samo jedan uvjet – da na predstavu dođu školska djeca i vide istinu o Domovinskom ratu.

Početak bitke za Vukovar

U jutarnjim satima 25. kolovoza 1991. godine, skupina od dvadesetak golobradih mladića s lijeve i isto toliko s desne Supoderice, dobila je zapovijed da pod svaku cijenu zaustavi kolonu od 6 tenkova koji su izašli iz vukovarske vojarne i krenuli prema zapadnom izlasku iz grada Vukovara. Tenkovi su vjerojatno namjeravali intervenirati u Borovu Naselju gdje je jedan kamion JNA toga jutra naletio na minu, a trebalo ih je zaustaviti ispod “Minimarketa“ u uskoj kotlini između lijeve i desne Supoderice na Sajmištu.

Odmah po primitku zapovjedi, pripadnici voda “Desne Supoderice“ (4. vod, 1. satnija, 1. bojna pričuvnog sastava Zbora narodne garde) zaprečuju izlazak iz grada kamionom iz tvornice obuće “Borovo“ kojega parkiraju poprečno preko uske ceste u kanjonu između lijeve i desne Supoderice. Istovremeno dio branitelja zauzima položaje uz rub padine na desnoj i lijevoj Supoderici a zapovjednik Skrbin Tomislav, zamjenik zapovjednika Dražen Čović te Robert Janić i Damir Plavšić donose protu-tenkovske mine i odlažu ih na cestu iza kamiona.

Nitko ne razmišlja o strahu, branitelji su se poslagali uz rub linije, pripremaju molotovljeve koktele i nadopunjavaju streljivo a za to vrijeme Robert Janić i Damir Plavšić uvrću po tri upaljača svaki u svoju protu-tenkovsku minu (TMA-3). Kada je kolona tenkova prošla “Minimarket“ i približila se na oko 50 metara od mjesta gdje Janić i Plavšić postavljaju mine, cesta je počela podrhtavati, a zvuk motora i gusjenica čeličnih grdosija, sprječava ih da uvrnu zadnji treći upaljač pa guraju minu ispod kamiona i trče ispred tenkova uz brdo u pripremljeni zaklon.

Prvi tenk u koloni (tenk ralica), u punoj je brzini počeo odgurivati kamion i odmah je nagazio na minu koja je ležala s dva upaljača ispod sredine kamiona. Detonacija u uskoj kotlini bila je toliko snažna da je sve koji su promatrali tenkove pobacala na tlo. Odmah po uništenju čelnog tenka počela je pucnjava iz tenkovskih strojnica a to je i braniteljima bio znak da počnu bacati molotovljeve koktele i pucati po tenkovima. Tenkovi su ostali zaglavljeni u uskoj kotlini iz koje se nisu mogli izvući pa je intenzivna pucnjava iz svog raspoloživog naoružanja trajala oko sat vremena a onda je u jednom trenutku sve prestalo i začuo se zapovjednik koji viče da je dogovoreno primirje i da se treba povući.

Mladi branitelji bili su spremni voditi ovu neravnopravnu borbu sve do predaje posada tenkova koji nisu imali nikakvog drugog izlaza osim predaje pa je naše mladiće ova zapovijed o povlačenju na samom vrhuncu bitke silno rastužila, a posebno jer su ovo mogli bili prvi zarobljeni tenkovi u Domovinskom ratu koji je možda započeo baš s ovom akcijom u Vukovaru.

Branitelji su se povukli, JNA je izvukla jedan uništeni, a prema informacijama iz izvora JNA, i jedan oštećeni tenk, te su se umjesto u vojarnu, kako je bilo dogovoreno, uputili na brdo “Pašnjak“ gdje su ovladali dominantnom i strateški vrlo važnom točkom s koje su kontrolirali selo Bogdanovce, naselje Lužac, Priljevo i dio centra grada Vukovara. Zbog toga što su neprijateljske snage zauzele tu važnu poziciju morao se napraviti takozvani “kukuruzni put“ koji je bio jedini ulaz, odnosno, izlaz iz grada Vukovara a koji je bio u funkciji sve do pada Marinaca i stavljanja Bogdanovaca u potpuno okruženje, odnosno, do 1. listopada 1991. godine.

Ova je priča napisana kako se ne bi zaboravili ovi teški dani borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku te da djeca i mladi saznaju kako su obični mali ljudi obučeni u farmerice uz Božju pomoć kretali u smrtonosne akcije i ginuli za svoj narod i voljenu Domovinu Hrvatsku.

Ovu priču posvećujem našem Heroju Robertu Janiću “Prsanu“ koji je preminuo 2016. godine.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr