Budak odgovorio Roksandiću: Izbjegava problem, o prijavama za zlostavljanje nije rekao ništa

Profesor i bivši dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu Neven Budak reagirao je na priopćenje umirovljenog profesora Drage Roksandića, koji je Budaka prozvao za izazivanje i usmjeravanje lavine laži, podvala i objeda, povodom saznanja za optužbe za seksualno uznemiravanje. Budak navodi da Roksandić u svom priopćenju ide ad hominem, izbjegavajući problem, jer res u ovom slučaju nije samo jedna izjava jedne njegove žrtve, nego izjave njih nekoliko, o čemu nije rekao ništa.

Podsjetimo, Filozofski fakultet u Zagrebu zaprimio ukupno sedam prijava za seksualno uznemiravanje, a portal Telegram je izašao s imenom samo jednog profesora. Istovremeno, nisu objavljena i imena ostalih koje se sumnjiči za seksualno zlostavljanje. Naime, zbog podnesenih prijava istražuju se još dva povjesničara s istog odsjeka, a za jednog postoje čak i kompromitirajuće SMS poruke, no njihova imena za javnost su još nepoznata.

Odgovor profesora Budaka prenosimo u cijelosti:

“Što se tiče izjave prof. dr. sc. Drage Roksandića, moram istaknuti da se s njim u mnogočemu slažem, a poglavito s njegovom tvrdnjom da smo mi mentalno i znanstveno dva svijeta, pri čemu je svakako veći naglasak na mentalnoj razlici. Slažem se i s njegovom tvrdnjom da sam učinio sve da on ne dođe na Filozofski fakultet pa nema potreba o tome tražiti dokumentaciju. Slažem se i da je sjednica Odsjeka za povijest na kojoj se odlučivalo o njegovoj emerituri bila najsramnija kojoj sam nazočio (ne mogu jamčiti da je bila najsramnija u stogodišnjoj povijesti Odsjeka, kako on tvrdi, ali mogu za posljednjih 45 godina). Ne mogu se pak složiti s tim da je prijedlog Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe da ga se predloži za emeritusa u meni izazvao bijes, da sam na toj sjednici izazvao i usmjeravao „lavinu laži, podvala i objeda“ i da sam u našim nesuglasicama (kojih nije bilo puno, kako bi prof. Roksandić htio prikazati) uvijek išao ad hominem, a ne ad rem. Usput, u svojem priopćenju baš prof. Roksandić ide ad hominem, izbjegavajući problem, jer res u ovom slučaju nije samo jedna izjava jedne njegove žrtve, nego izjave njih nekoliko, o čemu u priopćenju nije rekao ništa.

Bio sam protiv njegovog dolaska, jer je bio naređen od tadašnjih političkih struktura, a nije bio rezultat potrebe i interesa Odsjeka, iako ga se takvim prikazivalo. Jedan kolega i ja, koji smo obojica u to vrijeme bili asistenti, bili smo mišljenja da na mjesto koje je ostalo upražnjeno umirovljenjem doc. dr. Ljerke Kuntić treba doći asistent koji bi se znanstveno izgrađivao na Odsjeku, a zalagali smo se za dolazak kolegice, odlične studentice, koja se umjesto u znanosti na kraju zaposlila na Hrvatskom radiju. Naši ugledni i nama dragi profesori vršili su tada na nas pritisak uz objašnjenje da s jedne strane treba dovesti nekoga tko ima znanstveno-nastavno zvanje i tko može odmah preuzeti predavanja i ispite kolegice Kuntić, a s druge strane da treba pomoći čovjeku koji se u Beogradu suprotstavio Vasiliju Krestiću i ostao bez posla. Mi smo pak od mlađih kolega iz Beograda imali drugačije informacije o razlozima sukoba s Krestićem koji navodno nisu bili ideološkog ili političkog značaja. Jasno je da dvojica asistenata nisu mogli učiniti ništa protiv nekoliko profesora i protiv političkih struktura pa je tako Drago Roksandić došao na naš Odsjek. Odmah po dolasku zatražio je godinu dana dopusta (valjda plaćenog?) za odlazak na stipendiju u Beč, što mu je i odobreno. Naglo je nestala potreba za time da drži predavanja i ispite. No kada je i ta godina prošla, zatražio je još jednu. Više se ne sjećam kad se napokon vratio i počeo držati nastavu, ali to se može lako provjeriti.

Mislio sam i tada, kao što mislim i danas, da je on talentirani povjesničar i da je šteta da nije objavljivao više radova poput svoje doktorske disertacije. Mislim i da je napravio za naš Odsjek više od mnogih njegovih članova. No to sve s trenutačnom situacijom nema veze.

Bio sam protiv njegove emeriture i prije nego sam saznao da je jedna kolegica odlučila obznaniti što je od njega doživjela. Naime, glasine o njegovom neprimjerenom ponašanju kružile su Odsjekom već jako dugo, ali bez konkretnih prijava nije se moglo ništa poduzeti. Osim toga, njegovi su se bivši suradnici, a uglavnom se radilo o suradnicama, u privatnim razgovorima žalili na njegov profesionalni odnos prema njima (nije se radilo o seksualnom uznemiravanju). I sâm sam, kao pročelnik, imao prilike svjedočiti kako je bez odobrenja otputovao na nekoliko dana u SAD, a izvođenje nastave povjerio je studentici, dakle čak ni diplomiranoj povjesničarki. Zbog takvih stvari nisam mislio da je zavrijedio najvišu počast (uz počasni doktorat) koju sveučilište dodjeljuje. Bilo je tu i drugih mojih sumnji, poput njegovog naglog raskida suradnje sa Srednjoeuropskim sveučilištem u Budimpešti, na kojemu je nekoliko godina surađivao, a o čemu sam imao neka saznanja od tamošnjih kolega.

Na sjednici na kojoj je iznesen prijedlog da ga se predloži za emerituru nisam započeo raspravu, niti sam je usmjeravao. Uključio sam se nakon što je kolegica iznijela da je imala jako neugodno iskustvo s prof. Roksandićem, a da ga je opisala u kuvertiranoj izjavi koju je predala pročelniku, a koja je kasnije predana dekanici i, napokon, rektoru. Sjednica je bila sramotna jer su neki kolege, njih dvoje-troje, i dalje inzistirali da ga se predloži pa da se, ako se pokaže da su optužbe istinite, pokrene procedura da mu se emeritura oduzme. Nakon te mučne rasprave, Odsjek je, kao što je već poznato, odbio glasati o prijedlogu. To, kao što je također poznato, nije spriječilo rektora da ga mimo volje Odsjeka i Filozofskog fakulteta proglasi emeritusom”.