Kad sam bio tinejdžer, tamo negdje debelo u vrijeme Jugoslavije – još je Tito bio živ – slušati “narodnjake”, kako su se tada zvale cajke, je značilo biti ekskomuniciran iz bilo kojeg zagrebačkog društva. Ben, Lap, Zebra, Saloon – popularna okupljališta puštala su rock, punk i disco glazbu. Potonja kulturološki baš nije bila na cijeni, doduše. Zagreb je težio zapadu, upijao trendove sa zapada, i klupski noćni život bio je jedan od rijetkih segmenata u kojem je Zagreb, tada sveden na spavaonicu i uglavnom lišen sadržaja, nalikovao normalnom europskom gradu.
Od šansona do turbo folka u dvadesetak godina
A od domaće estrade, imali smo još šezdesetih šansone, imali smo Gabi i Arsena, Robića, Ibricu Jusića, imali smo i danas aktivnu Josipu Lisac, Ljupku Dimitrovsku, u najgorem slučaju imali smo Mišu Kovača. Većinom je i domaća glazba bila manje-više kultivirana i prozapadne provenijencije, bez natruha turskog melosa karakterističnog za Balkan.
> Pater Ike Mandurić: Balašević, Thompson, Seve, cajke … privatnost i umjetnost
Klubovi u kojima su se slušali tzv. “narodnjaci” nalazili su se izvan rubova grada, i nisu bili povezani s bilo kojom urbanom subkulturom ili gradskim plemenom, to je bila izvorno ‘ruralna muzika’ namijenjena specifičnoj “lomim čaše krvave mi ruke” i “otišla si i odvela dete, suzama sam lepio tapete” -klijenteli, koja se u pravilu povezivala s niskim stupnjem kulture i obrazovanja, velikim kapacitetom za ispijanje jeftinog alkohola i nasilje, i uglavnom podrijetlom iz pasivnih krajeva Bosne, tamo negdje oko Tuzle i Zenice, ili Šumadije i sličnog.
Ljudi koji su to slušali su bili prosti, vulgarni, i percipirani su kao jednostavno primitivci, a družiti se s njima i zalaziti u te rupčage povezane nerijetko s prostitucijom je bilo sramota. A i nije bilo sigurno, taj milje je uvijek bio kriminalni ili polukriminalni.
Kulturni šok
Mi Zagrepčani bi s tom glazbom prvi put obično došli u dodir negdje tamo u JNA; mrzili smo one koji to slušaju i paraju nam uši tom muzikom, a ja sam problem riješio tako da sam izvukao osigurač iz “kas’tofona” tipu iz Foče s kojim sam dijelio brodsku kabinu, a imao sam i sreće da je zamolio mene da mu ga popravim, jer se ja kao razumijem u elektroniku u te stvari (“ne može se tu ništa, Hadžija, baci ga u more”) pa sam ostatak vojnog roka bio pošteđen revanja žalopojki.
> Stanovnici Zaprešića protiv Rujanfesta zbog “najgoreg turbo folka, većinom iz Srbije”
Danas je situacija drukčija. Frizerka moje supruge kaže da joj je sin, 13-godišnjak, izopćenik iz društva. Jer svira gitaru, i sad je počeo ići po tulumima vršnjaka gdje ga svi smatraju čudakom jer ne sluša ono što svi oni slušaju. Tzv. “cajke”. Turbo folk. Muziku koju je Rambo Amadeus opisao sljedećim riječima: “Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”
Žalosno, no danas u Zagrebu domaći klinac mora birati: ili postati “outcast”, izopćenik, ili se prikloniti gluhoj i glupoj većini i slušati “cajku”.
Estetika vulgarnog
Estetika turbofolka je estetika provincijskog kupleraja ili zadimljene seoske birtije. Žene su svedene, slično kao u hip-hopu, na komade mesa, s tim da hip hop bar ima nešto urbanog štiha kojeg “cajke” jednostavno nemaju. Od žene se očekuje da izgleda i ponaša se kao jeftina moldavska prostitutka. Od muškaraca se očekuje da se imaju hrpu para i da ženu pošteno i plate, i da imaju stav i stil balkanskog mafijaša. Estetika turbofolka je zapravo obilježila povratak Srbije u opanke iz nekog poluciviliziranog stanja u koje su došli nakon 1945. Sve što obilježava turbofolk se da sažeti u jednu riječ: vulgarnost.
Cajka-klubovi u Zagrebu su do nedavno uglavnom vrvjeli mladim curama u minicama i s vrlo neukusnim kombinacijama, ispred njih su parkirani Bentleyi i Ferrariji, a muškarci su bili stariji, u odijelima posve neprimjerenim večernjem izlasku, nerijetko sa sunčanim naočalama sred noći. Krkanluk na najjače. O muzici se nema što pričati: muškarci koji piju jer ih je žena ostavila / prevarila, žene koje se svete nevjernim muževima ili njihovim ljubavnicama, to je manje-više to.
Pomislio bi čovjek da je turbofolk apolitičan: no to baš nije tako. Turbofolk se obično povezuje s jugoslavenstvom, obzirom da ujedinjuje područje bivše SFRJ, no ono što ga stvarno politički i kulturno definira je raspad svih civilizacijskih vrijednosti, on simbolizira i dijagnosticira odmak Hrvatske od zapadnih i srednjoeuropskih vrijednosti (ako takvih još uopće ima!) i otklizavanje ne čak toliko prema Srbiji, nego i dalje prema istoku, Turskoj gdje je ishodište takve glazbe i tog melosa (turbofolk se naslanja na arapsko-turski i romski melos uz nešto ritmova preuzetih od zapadne glazbe).
Kulturna regresija
Cajke i sve što ide uz tu “kulturu” zapravo su simptom civilizacijskog propadanja Hrvatske, kulturne regresije, i to samo jedan od njih. Hrvatska koja je svoju kulturnu superiornost ostalim državama u SFRJ dokazivala i time što je mainstream glazba bila zapadna glazba, što drugdje nikad nije bio slučaj unatoč jakoj rock sceni u Beogradu, je postala zemlja u kojoj su cajke glavna glazbena struja. No danas su cajke, unatoč tome što neki kažu da su po klubovima i raširenije u Hrvatskoj nego u Srbiji, i simbol “kulturne okupacije” Hrvatske, svojevrsnog odustajanja Hrvatske od sebe same. A kulturna okupacija je najgori i trajan vid okupacije.
> Poraz cajki u Splitu: U dvorani više hostesa nego posjetitelja
Paradoks je da zemlja koja je toliko težila, pred četrdesetak i više godina, zadržati svoj srednjoeuropski kulturni identitet u ona vremena Jugoslavije i komunizma, danas postaje zemlja u kojoj je nekultura dobila pravo građanstva i postala “kulturom”, a na kulturne ljude se gleda kao na čudake i izopćava ih se. Kako se moglo uopće dogoditi da se urbani mladi ljudi identificiraju s tekstovima koji su očito izrazito namijenjeni ruralnoj publici? Kako se dogodilo da se zagrebački klinci čije su bake slušale Zeppeline a roditelji Clash okreću smeću od glazbe i smeću od subkulture koja tu muziku prati?
Stvar ne treba zanemarivati, jer će pod pritiskom vršnjaka i preostali mladi Zagrepčani – i Splićani, i Osječani, i drugi Hrvati – s vremenom morati početi slušati to smeće ako se žele socijalizirati. No, raširenost i popularnost cajki nikako ne treba shvatiti kao uzrok kulturnog pada Hrvatske: to je tek posljedica.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
