Viši sud u Beogradu rehabilitirao je 14. svibnja zapovjednika Jugoslavenske vojske u otadžbini i vođu četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu Dragoljuba Dražu Mihailovića, poništio presudu kojom je Mihailović 1946. godine osuđen na smrt i vratio mu građanska prava, te ga progasio neosuđivanim.
Tom su odlukom povrijeđeni potomci svih onih brojnih žrtava koje su stradali u četničkim pokoljima po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svim prostorima gdje je djelovao četnički pokret.
Četnički pokret u bivšoj Jugoslaviji
Povijest četničkih udruga seže u 1921. kada je u Beogradu osnovano prvo takvo udruženje. Prvotni četnički krugovi u tridesetim godinama 20. st. okupljeni su pod geslom „za kralja i otadžbinu“, čvrsto podupirući vladarsku dinastiju Karađorđevića.
U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. godine. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju »jugoslavenskog nacionalizma«, u službi oživotvorenja Velike Srbije.
Prepoznatljivi po šubarama s kokardama i četničkom značkom na prsima četnici su tridesetih godina počinili niz nasilja i ubojstava Hrvata nailazeći na osudu širega hrvatskoga i dijela srpskoga stanovništva. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnoga polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom „Za Kralja i Otadžbinu“.
Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih »očistiti« od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu.
Četnici u Drugom svjetskom ratu
Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije.
Na početku Drugog svjetskog rata i potkraj 1943. četničke postrojbe brojile su oko 100 000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom Draže Mihailovića koji je četnicima nastojao dati prividno općejugoslavensko obilježje kako bi ojačao vojno-političke osnove pokreta te kako bi savezničke snage stekle dojam da se ne radi o velikosrpskom pokretu.
Sa saveznicima su surađivali do 1943. Tijesno su surađivali i s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH.
Istovremeno, četnici su provodili etničko »čišćenje« područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi prema velikosrpskom planu koji je naveden u dokumentu „Homogena Srbija“ banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića (“Srbima se nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive”).
Mihailović je četničkim odredima slao i upute u kojima ih poziva da ostvare velikosrpske planove: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata. Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa.”
Kralj Petar Karađorđević se Draže Mihailovića odriče 1944. i daje legitimitet Josipu Brozu Titu i partizanima.
Masovni prijelaz četnika u partizane
Nakon što su Crvena Armija i NOV oslobodili Beograd u listopadu 1944. od Nijemaca, u Srbiji je izvršeno opće novačenje, brojni su četnički odredi amnestirani i preko noći postali su borci NOV-a.
Na šajkače su umjesto kokardi šili crvene zvijezde petokrake, vojvode i đenerali postajali su partizanski komandanti i komesari. Većina četnika tako je pred kraj rata u zadnji tren prešla na pobjedničku stranu i izbjegla sudbinu velikog broja Hrvata, Albanaca, Slovenaca, Muslimana, a napose Folksdojčera, koji su poubijani odmah u masovnim likvidacijama, drugi dio stradao je po križnim putevima i logorima na području cijele bivše Jugoslavije, a samo ih je mali broj izbjegao jame, kundake, metak.
Od svih onodobnih domaćih izdajnika samo su četnici masovno amnestirani.
Mihailović je uhvaćen na početku 1946. i u Beogradu, optužen za suradnju s okupatorima, osuđen na smrt kao ratni zločinac.
Četnici za vrijeme Domovinskog rata
Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska Slobodana Miloševića 1987.na čelo Srbije , a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka Vojislava Šešelja.
Šešelja je u četničkog vojvodu 1989. promovirao Momčilo Đujić, zločinac i osnivač četničkih odreda u Kninu koji je nakon Drugog svjetskog rata prebjegao u SAD gdje je nastavio s velikosrpskom propagandom.
U agresiji na Hrvatsku i BiH, Jugoslavenska narodna armija i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja. Na hrvatskom teritoriju djelovale su mnoge četničke postrojbe od kojih su najpoznatije, zbog svojih okrutnih zločina nad hrvatskim stanovništvom, ‘Knindže’ koje je vodio Dragan Vasiljković koji trenutačno čeka izručenje Hrvatskoj, te ‘Beli Orlovi’ Željka Ražnatovića Arkana.
Pod pritiskom međunarodne zajednice, još za vrijeme trajanja Domovinskog rata (1992. i 1996.), četnici su ponovno amnestirani Općim zakonom o oprostu. Brojni zločini koje su počinile njihove postrojbe ili pojedinci nisu istraženi niti su procesuirani, a žrtve prisiljene živjeti s onima koji su ih silovali, mučili ili pobili članove njihove obitelji.
Povijest se u slučaju četnika grubo igra s njihovim žrtvama. Četnike se redovno iznova amnestira, a njihove žrtve ponižava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
