Jučer se navršila 21 godina od pogibije istinskog heroja Domovinskog rata Damira Tomljanovića Gavrana. Taj legendarni zapovjednik Tigrova, ponosni Ličanin iz Krivog Puta kod Senja poginuo je od snajperskog hica na Tulovim Gredama (Velebit), strateški izuzetno važnom položaju sa kojeg je kasnije HV krenuo u ofenzivu oslobođenja Hrvatske u akciji „Oluja“.
Dobio je brojna odlikovanja: Spomenica domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Red kneza Domagoja, spomenicom Prvi hrvatski redarstvenik.
Tko je uistinu bio Gavran govore njegovi suborci
Kao i brojni hrvatski mladići izuzetne hrabrosti i odlučnosti već nakon prvih višestranačkih izbora, u vrijeme kada je neprijateljski mač visio nad glavom hrvatskog naroda prijeteći istrebljenjem, javlja se u jedinicu koja je postala jezgra buduće slavne Hrvatske vojske – postrojbu specijalne policije MUP-a RH u bazi Rakitje pored Zagreba.
Dočekao je ondje i njezin preustroj u Zbor Narodne Garde, pa dogodine u svibnju prišao u 1. gardijsku brigadu, među svoje Tigrove.
Riječi njegovih suboraca iz legendarne 1. Brigade –Tigrova govore same dovoljno:
Ilija Vučemilović
„Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova“.
Ivan Pasariček
“Svi smo mi voljeli biti uz njega i zato danas volimo pričati da smo ratovali uz Gavrana…Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja“.
Stipe Ercegovac
„Kad mi je otac umro nisam se tako osjećao, onda možete misliti. Za Gavranom sam plakao kao dijete“.
Gavranov ukop i rođenje kćerke koju nikada nije upoznao
„Ja pripadam u ovu divljinu, nisam ja za velike gradove“, znao je reći dok su vođene operacije po Velebitu, u teškim vremenskim uvjetima. Često je to govorio i majci Mariji koja svakog dana posjećuje njegov grob na Krivom Putu.
Majka Marija je poput mnogih hrvatskih majki poginulih hrvatskih vojnika, istinskih heroina, isplakala mnoge suze za svojim sinom Dadom, kako ga je od milja zvala. Dugih deset godina teško je bolovala, plakala svakog dana, pa je znala i puzati po podu. Nakon što si je više puta pokušala oduzeti život, pa odustala od tog nauma “da ne osramoti sina” i nakon što je isplakala jezero suza, danas više ne plače. „Moj sin je heroj, moram biti i ja“, govori majka Marija.
Jedne joj je noći, tako, Dado svratio u san, zagrlio je i rekao joj da ne smije plakati. I ona ga je poslušala majčinskom ljubavlju.
Mjesec dana iza pogibije Damir Tomljanović Gavran dobio je sa suprugom Gordanom kćer Kristinu koju nije imao prilike upoznati jer je položio svoj život za slobodu upravo te djece u slobodnoj Hrvatskoj.
Počivaj u miru, Gavrane, tvoji te se Hrvati sjećaju u molitvama i ne zaboravljaju tvoju žrtvu iz ljubavi prema domovini i čovjeku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
