Ovih dana možemo vidjeti val aktivnosti koji je iniciran iz zagrebačkog Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) a kojim se želi osporiti pravo na priziv savjesti hrvatskim zdravstvenim djelatnicima. U medijima možemo vidjeti naslove poput „Je li možda prigovor savjesti ginekologa izgovor za nerad?“ i „Žestok ženski otpor liječničkom prigovoru savjesti“. O ovim događanjima ali i temi ljudskih prava i priziva savjesti razgovarali smo s odvjetnikom Dariom Čehićem.
Kako komentirate posljednja događanja?
CESI se ne bavi pitanjem pobačaj od jučer – možemo se sjetiti da su odande, primjerice, 2011. godine dolazili protesti jer da su hrvatski biskupi „zloupotrijebili“ posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj za isticanje nepovredivosti prava začetog ljudskog bića na život.
Također, aktivnosti koje poduzima CESI nisu površne: smijemo reći da su na visokoj intelektualnoj razini. Možemo vidjeti da se od tamo uporno ponavlja jedan intelektualno dobro osmišljen feministički koncept – međunarodni feminizam je pomoću državnih novaca uspio izgraditi prilično jaku međunarodnu mrežu visokoškolskih ustanova pod nazivima „ženske studije“, „studije spola i roda“ i slično – prema kojemu je pobačaj nekakvo ljudsko pravo.
Prema mojem sudu, pobačaj ljudsko pravo nije. U svakom slučaju nije to nekakvo neotuđivo ljudsko pravo koje državna zakonodavstva ne dodjeljuju, nego su ih dužna priznati, poput prava na slobodu, na obrazovanje, na zdravlje… naposljetku poput prava na slobodu savjesti koje se ovdje nastoji zanijekati zdravstvenim radnicima.
Nije to, također, neko pravo koje bi bilo priznato bilo kakvim međunarodnim konvencijama. Recimo da je riječ o stanovitoj slobodi, gdje jedan broj suvremenih država omogućuje ženama da na organizirani način i bez straha od kazne provedu pobačaj u djelo.
Druge suvremene zemlje takvu slobodu ne daju: tako primjerice članica EU Irska zabranjuje pobačaj u svim slučajevima osim ako bi nastavak trudnoće predstavljalo teški zdravstveni rizik za ženu. Čak i u onim zemljama u kojima je pobačaj dozvoljen, uglavnom se zabranjuje pobačaj u kasnijim stadijima trudnoće – tako je i u Hrvatskoj danas predviđena kazna do tri godine zatvora, za pobačaj nakon desetog tjedna trudnoće.
Spomenuli ste pravo na slobodu savjesti, koju imaju liječnici. Je li to isto što i „priziv savjesti“?
Pravo na priziv savjesti je emanacija slobode savjesti; tu prepoznajemo pravo pojedinca da pozivom na naloge svoje savjesti odbije postupati onako kako bi mu inače nalagao pravni poredak.
Ovdje govorimo o konceptu kakav je ustaljen i u pravu, i u znanosti; također i u katoličkom vjerskom nauku. Središnji dokumenti u kojima se to pravo priznaje (ne bismo trebali govoriti da se to pravo “daje”) su Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka iz 1948. godine, koja u čl. 18. priznaje slobodu savjesti, te (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja slobodu savjesti priznaje u čl. 9. Slobodu savjesti jamči i Ustav RH u čl. 40.
Prisila da ljudi postupaju protiv svoje savjesti, može također predstavljati diskriminaciju, u kojoj se govori u čl. 7. Opće deklaracije UN o pravima čovjeka, čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u čl. 14. Ustava RH.
Naime pripadnici neke vjere, ili pobornici neke socijalne filozofije, mogu inzistirati na specifičnim stvarima koje za druge ljude nisu važne. Na jednoj razini koja nije toliko drastična, ali nam može biti životno razumljiva, može primjerice radniku koji je musliman jako smetati da mu netko u tvorničkoj blagovaonici daje izbor između dva jela, koja su oba načinjena od svinjetine.
Valja opaziti da se u sva tri spomenuta dokumenta govori kako o sloboda savjesti, tako i o zabrani diskriminacije – u najužoj vezi s slobodom vjeroispovijedi.
Termin „priziv savjesti“ je u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava izrastao povodom zalaganja Jehovinih svjedoka da im se prizna priziv savjesti protiv vojne službe. Taj je sud nakon skoro četrdeset godina odbijanja da prizna priziv savjesti u tom iznimno važnom pitanju, tek 2000. godine takav priziv savjesti priznao u slučaju Thimmenos protiv Grčke.
Koji su praktični učinci „prava na priziv savjesti“ i zaštite od diskriminacije. Imate li još nekih konkretnih primjera?
Mnoštvo takvih primjera ima: nisu naši životi nipošto udaljeni od gaženja tih neotuđivih ljudskih prava. Sjećam se iz svoje mladosti (bila je tada komunistička vladavina u Hrvatskoj), da su moji profesori morali držati predavanja u kojima se govorilo protiv vjere, te da nikako nisu smjeli pokazati da su vjernici – neki su nedjeljom posjećivali svoje roditelje u selu koje je udaljeno pedeset kilometara, samo kako bi mogli na misu.
Da bi se neki profesor prekrižio, ili zaželio učenicima sretan Uskrs, to se uopće nije moglo zamisliti. Kao vojnik, nisam uopće smio razmišljati da bih se ujutro prekrižio, ili da bih nosio križić oko vrata: to je bilo zabranjeno, i bilo bi vrlo opasno da se uopće spomene da bi postojala nekakva ljudska prava tog tipa. Čak i u današnjoj Hrvatskoj moraju vrlo mnogi trgovci raditi nedjeljom, prodavati pornografiju i štošta drugog, što se protivi njihovoj savjesti.
Ima podosta okapanja oko prava na slobodu savjesti danas i u SAD; tako se primjerice u recentnom slučaju iz Države Idaho, SAD trenutačno (2014.) nastoji pravnim sredstvima natjerati jednu protestantsku kongregaciju u mjestu Coeur d’Alene da organizira obred „vjenčanja“ dvaju osoba istog spola – inače se vjerski nauk tih protestanata, kako je i inače slučaj kod kršćana, protivi ideji da bi osobe istog spola mogle sklopiti brak.
Konkretno u pitanju pobačaja, kako tu stoji sa pravom na priziv savjesti?
Nakon što je velik broj država dekriminalizirao pobačaje, samo neke države osiguravaju obavljanje pobačaja o javnom trošku; još manji broj očekuje od svakog zdravstvenog djelatnika da u njima sudjeluje.
Svjedočimo nastojanjima koje pred europske institucije dolaze iz nordijskih zemalja, a za koje se zalažu ljevičarske političke snage na europskoj razini, gdje se nastoji umanjiti ili isključiti pravo na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika.
Povodom jedne od takvih inicijativa, Vijeće Europe je 2010. godine donijelo Rezoluciju VE 1763 (2010), čiji nam naslov – „Pravo na priziv savjesti u zakonitoj zdravstvenoj zaštiti“ otkriva sasvim drugačiju volju današnje Europe.
Rezolucija počinje ovim riječima: „Niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, ni biti smatrana odgovornom, niti biti diskriminirana na bilo koji način zbog svojeg odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne ili pošalje na abortus, izvršenje bilo kakve vrste pobačaja, ili eutanazije ili bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija, zbog bilo kojeg razloga.“
U Hrvatskoj je za sada priziv savjesti izrijekom zajamčen liječnicima (čl. 20. Zakona o liječništvu iz 2003. godine), medicinskim sestrama (čl. 3. Zakona o sestrinstvu iz 2003.) i stomatolozima (čl. 26. Zakona o dentalnoj medicini iz 2003); također svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski pomognute oplodnje (čl. 44. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2012.).
Ima li ipak praktičnih problema u ostvarivanju tako zajamčenog prava na priziv savjesti?
Ima. U 2013. godini smo u medijima mogli pratiti slučaj Jage Stojak: riječ je o primalji koja nikad nije htjela obavljati pobačaje, te je baš zadnjih nekoliko godina imala vrlo velike poteškoće sa svojim pretpostavljenima – možda najviše baš sa glavnom sestrom – primaljom u svojoj bolnici. Makar se u čl. 2. toč. 20. Etičkog kodeksa primalja (kojega donosi Hrvatska komora primalja, prema ovlasti iz čl. 27. Zakona o primaljstvu) izrijekom govori da primalje imaju pravo na priziv savjesti, ta je njezina pretpostavljena, a onda i uprava bolnice uporno tvrdila da zakon priznaje pravo na priziv savjesti jedino liječnicima, a da primalje takve „privilegije“ nemaju. Hrvatska komora primalja (u kojoj je baš ta glavna sestra – primalja bila jedna od članica Etičkog povjerenstva), nije pružila Jagi Stojak (a time, niti drugim svojim članicama koje bi se pozivale na priziv savjesti) baš nikakvu podršku: stoga se morala Jaga Stojak za podršku obratiti drugoj organizaciji koje je član – Katoličkoj Crkvi.
Makar je zahvaljujući tadašnjem ministru zdravlja Rajku Ostojiću poništen otkaz radnog odnosa kojega je bila dobila gospođa Stojak, vidimo da bi trebalo zakonom izrijekom zajamčiti pravo na priziv savjesti primaljama, kako se to zakonom jamči liječnicima – porodničarima.
Ima li ovakvih slučajeva i drugdje u Europi?
Naravno da ima: pitanje pobačaja duboko involvira kako savjesti žena koje se na pobačaj odlučuju i njihovih bližnjih koji ih često na pobačaj nagovaraju (i čak primoravaju), tako i savjesti zdravstvenih djelatnika.
Recentni pravosudni slučaj imamo u Velikoj Britaniji, gdje Vrhovni sud Škotske u slučaju Moynihan v. Napier donosi 2013. godine presudu povodom tužbe zdravstvenih vlasti Glasgowa protiv dviju glavnih sestara – primalja u tamošnjim bolnicama. Njih dvije, kao katolkinje, protivile su se ne samo izravnom sudjelovanju u pobačajima (to od njih nije nitko tražio), nego su također odbijale sudjelovati u organiziranju smjena i osiguravanju tehničkih uvjeta za obavljanje pobačaja. Nakon što je sud u Glasgowu bio ocijenio da pravo na priziv savjesti ne bi obuhvaćao takvo neizravno sudjelovanje u pobačaju, Vrhovni sud zauzima drugačije stajalište. Možemo i ovdje citirati doslovne riječi te presude:
„Propise ove vrste treba tumačiti na način koji omogućuje podnositeljima priziva da mogu ostati vjerni svojim uvjerenjima bez potrebe da krše zakon … Prema našem mišljenju, pravo na prigovor savjesti ne obuhvaća samo neposredni medicinski ili kirurški pobačaj, nego i cjelokupni proces ili tretman potreban da bi se ostvarilo takav cilj … to je zakonsko pravo dano jer je prepoznato da mnogi ljudi smatraju postupak pobačaja moralno odvratnim… to je stvar u kojoj mnogi ljudi imaju jake moralna ili vjerska uvjerenja, i pravo priziva savjesti je dano iz poštovanja prema tim uvjerenjima“.
Ovo što ste sada prikazali, izgleda kao trijumf prava na priziv savjesti. Je li to uvijek tako?
Nije, nažalost. Čak i Europski sud za ljudska prava u slučaju Eveida i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2013. godine zauzima stajalište da matičari ne bi imali pravo na priziv savjesti protiv obveze da sudjeluju u sklapanju tzv. „istospolnog braka“.
Upravo pozivom na neke argumente iz te presude – kojom je u Strasbourgu potvrđena zakonitost otkaza kojega je dobila londonska matičarka Lilian Ladele koja kao kršćanka nije htjela sudjelovati u „gay vjenčanjima“ – hrvatska Vlada i Sabor su 2014. godine odbili prijedloge da se u Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola zajamči pravo na priziv savjesti službenim osobama (matičarima, socijalnim radnicima, sucima i dr.) koji bi trebali sudjelovati u sklapanju takvih partnerstava i dodjeljivanju djece na „partnersku skrb“ i „roditeljsku skrb“ (kako taj zakon naziva pravne institucije koje su posve ekvivalentne „posvojenju“ iz Obiteljskog zakona): naime trenutačno-nam-vladajući smatraju da „službenici imaju obvezu svim građanima osigurati jednako učinkovit pristup svim javnim uslugama“, među kojima je usluga sklapanja istospolnog životnog partnerstva.
Makar ne smatram da će argumenti Europskog suda za ljudska prava kojima se potvrdio otkaz ugovora o radu gđi Ladele preživjeti test vremena – slično kao što test vremena nisu pretrpjele ni stajališta istog suda kojima se uzastopno, u razdoblju od skoro četiri desetljeća, odbijalo priznati pravo na priziv savjesti protiv vojne službe – moram uočiti da taj sud zapravo i nije 2013. god. odbio zaštiti gđu Ladele iz ovakvih razloga kakve 2014. godine spominju hrvatski zakonodavci: sud je zapravo u toč. 106. svoje presude konstatirao da u ovom slučaju postoji sukob prava homoseksualaca koji žele u postupku u matičnom uredu realizirati ono što im jamči britanski zakon, sa pravom matičarke koja se poziva na priziv savjesti. Polazeći od ustaljene prakse tog suda da dozvoljava stanovitu slobodu prosudbe nacionalnim vlastima (a wide margin of appreciation) u uspostavljanju balansa između sukobljenih prava – Europski sud za ljudska prava je naprosto našao da u tom slučaju državne vlasti stvari mogu urediti onako, kako su to lokalne britanske vlasti učinile izbacujući gđu Ladele iz službe. U okviru iste slobode prosudbe, smiju druge države odlučiti drugačije.
Međutim ova situaciju koju proizvodi Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola predstavlja, smatram, ozbiljan problem za hrvatski pravni poredak: izuzev matičara koji su prvi na udaru, morati će ubrzo o posvajanju djece od istospolnih partnerstava odlučivati i hrvatski suci. Ako se oni budu akomodirali stajalištu da oni sami nemaju u takvim stvarima pravo na priziv savjesti, teško da će ga biti skloni priznavati bilo kome drugome.
Možemo li ovakve tendencije kakve vidimo kod Zakona o životnom partnerstvu pripisati našoj nedovršenoj tranziciji iz komunizma u suvremeno građansko društvo?
Takve tendencije možemo vidjeti i u društvima koje nikad nisu bila pod komunističkim režimima – zapravo je gđa Lilian Ladele najurena s posla u Engleskoj, gdje komunizam doista nije „doma“.
U Hrvatskoj bismo ipak morali biti u stanju prepoznati i neke tendencije koje su u našu kolektivnu svijest i u načine funkcioniranja društva „upečeni“ u pola stoljeća totalitarizma.
Komunizam – ideologija pod čijom je dominacijom djelovao i obrazovni sistem u kojem sam i ja sam proveo važne godine mladosti – je u sebi nastojao vidjeti jedan organizirani napor da se ljudima osigura nekakva savršenija pravda, savršenija sloboda i savršenija jednakost nego što to uspijeva “truli kapitalizam”. Metode kojima se to nastojalo učiniti – ograničavanje slobode vlasništva i poduzetništva, ograničavanje slobode govora, ograničavanje političkog organiziranja, pa i ograničavanje slobode kretanja – su, jasno, sabotirale takav jedan deklarirani napor.
Zapravo sve komunističke režime koji su postojali, a i one koje do danas postoje, moramo prepoznati kao totalitarne vladavine. Kada se u jednoj totalitarnoj državi govori o pravima čovjeka i o jednakosti – doista je i komunistička Jugoslavija potpisala Univerzalnu deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima – moramo znati da takvi režimi (komunistički, fašistički, nacistički) ne sagledavaju odnos države i čovjeka onako, kako je to uvriježeno u stoljetnoj tradiciji kršćanskog Zapada: naime da je na prvom mjestu pojedinac sa svojim obiteljskim vezama i svojom odgovornošću pred božanski ustanovljenim moralnim redom – te onda gradnjom na tim osnovnim ćelijama društva nastaje Država.
Za totalitariste svih vrsta, na prvom mjestu je uvijek “šira društvena zajednica”; zapravo možemo doslovno citirati mudre riječi Pija XII. iz enciklike “Summi Ponitificatus”:
“… oni pripisuju građanskoj vlasti neograničene ovlasti koje stoje na raspolaganju promjenjivim plimama ljudske volje, ili dikatima slučajnih historijskih prohtjeva, ili interesima jedne manjine… kada se neograničena vlast predaje Državi kao ovlaštenom od naroda, države, ili čak društvenog reda … kada Država prisvaja pravo na privatna poduzeća i na njihovo vođenje, ona … mogu biti zakinuta na štetu interesa javnog dobra, time što su iščupana od svojih prirodnog okoliša, tj. od odgovorne privatne poduzetnosti … izložena je opasnosti i primarna i bitna ćelija društva, obitelj, kada se zaboravi da ona po prirodi prethodi Državi… Nitko s dobrom voljom i vizijom ne misli zanijekati Državi, u iznimnim uvjetima svijeta danas, na odgovarajući način proširena i izvanredna prava da izađe u suret potrebama naroda. Međutim čak i u takvim iznimnim okolnostima, moralni zakon uspostavljen od Boga zahtijeva da zakonitost svake takve mjere i njene istinske nužnosti bude izložena najrigoroznijem ispitivanju s gledišta standarda javnog dobra.”
Prema modama s početka 21. stoljeća, mi ćemo radije govoriti o “ljudskim pravima”, nego o poštivanju “moralnog zakona uspostavljenog od Boga”. Međutim, naravno da mi moramo poštivati ljudsku savjest, život, socijalni integritet baš zato što “moralni zakon uspostavljen od Boga” nameće našim savjestima potrebu da tako činimo.
Obzirom da su i totalitaristi – pa i oni koji su upravljali našom domovinom – imali ponešto savjesti, moramo prepoznati da su i oni poštivali (nekad više, nekad manje) ljudska prava zacrtana božanskim redom: međutim je to bilo usprkos komunističkoj ideologiji, ne zbog nje. Komunisti neke stvari nisu zabranjivali stoga što im nisu smetale, ili čak stoga što su bile korisne za funkcioniranje društvene zajednice kojom su upravljali. Govoriti u tim vremenima o prigovoru savjesti bilo je, međutim, posve nezamisliva (strašno nezamisliva!) stvar. Recimo da je stvar bila praktično riješena: ako je, primjerice, nekom školovanom učitelju bilo neprihvatljivo da govori kako je kršćanstvo praznovjerje, onda je mogao odlučiti da ne bude učitelj; ako je nekom liječniku bilo neprihvatljivo da obavlja pobačaje, onda je mogao odlučiti da se ne natječe za specijalizaciju iz ginekologije. Ako je nekom sucu bilo neprihvatljivo da proganja ljude koji se politički ne slažu s vlašću – uglavnom je bio slobodan da dade ostavku; jedino je morao kao razlog ostavke navesti nekakve “osobne i obiteljske razloge”, reći otvoreno da mu savjest ne dopušta slati ljude u zatvor zbog političkih razloga bilo bi i preveć opasno.
Za što se u konačnici zalažu spomenute feministice, zašto im je tako važno da se protive pravo na priziv savjesti?
Feministički krugovi koji se danas zalažu protiv prava zdravstvenih radnika na prigovor savjesti imaju pred očima jedan svoj vrlo, vrlo važan cilj: naime da trudnoću u potpunosti stave u vlast žene. Ideja je – poput komunističkih ideja koje smo maločas spominjali – privlačna na jedan varljivi način. Međutim se i ta ideja zasniva na strahovitom potiranju tuđih prava: u ovom slučaju, prava djece, i također prava zdravstvenih radnika kojima sudbina nerođenog djeteta leži na savjesti.
U pogledu djeteta, feministička promišljanja idu u pravcu da ono nije osoba, dok se ne rodi: dijete ne može racionalno razmišljati i donositi odluke, nije sposobno za samostalni život. Slabi razlozi, ako mene pitate: i rođene bebe također nisu sposobne racionalno razmišljati i donositi odluke, te ne mogu samostalno opstati. To uostalom vrijedi i za osobe u komi, naposljetku – ako ćemo tjerati mak na konac – na svakoga tko trenutačno spava.
U pogledu zdravstvenih radnika, logika je da su oni mogli odabrati da se ne bave porodništvom (valjda bi se tom djelatnošću trebali baviti isključivo feministice i feministi); također se ide s razmišljanjem “lako je njima, neće oni morati u siromaštvu odgajati dijete s Downovim sindromom”. Ja sam mišljenja da država ubire dovoljno poreza (jako su visoki porezi danas!) iz kojih zasigurno može osigurati da nitko ne mora dijete s Downovim sindromom odgajati u siromaštvu i bez pomoći. Ima sto raznih načina da se ljudima – tako i ženama, koje su feministicama po brizi – pomogne; besplatni i lako dostupni pobačaj pri tome uopće nije učinkovit način pomoći. Morali bismo tu i mi koji nismo feministi biti nešto dovitljiviji, ili barem savjesniji u postavljanju prioriteta: ako smo već osigurali svima dostupno školstvo i zdravstvo (strašno skupe stvari, inače), mogli bismo se na efikasniji način suočiti i sa usamljenošću, kidanjem obiteljskih veza, izostankom podrške bliskih osoba – izazovima koji prečesto muče žene i muškarce u društvu današnjice.
Kad već spominjemo Downov sindrom, moramo znati da život osoba sa tim genetički zadanim stanjem može biti kvalitetan, da mogu biti sretni i usrećivati ljude oko sebe. Politiku praktičnog genocida protiv tih osoba – u Danskoj se hvale da uspijevaju pobaciti praktično svu djecu „sumnjivu“ da bi mogle na svojim kromosomima nositi takvu genetiku – osobno smatram gnusnom: riječ je o jednoj monstruoznosti koja se do stanovite mjere provodi i kod nas, i protiv koje se doista nije dovoljno reklo. Uzore borbe za prava osoba s Downovim sindromom imamo, npr. su u Sjevernoj Dakoti (SAD) takvi napori 2011. godine iznjedrili zakon HB 1305 kojim se zabranjuje pobačaj koji bi bio motiviran spolom ili genetikom djeteta.
Za kraj, što hrvatskom društvu danas može priskrbiti poštivanje prava na priziv savjesti, i borba za njega?
U današnjem hrvatskom društvu, ljudska prava – pa tako i pravo na priziv savjesti – omogućuju ostvarivanje ljudske slobode: čovjek u slobodi doista može učiniti mnogo dobrih, lijepih, kreativnih, iskrenih djela. Moramo, međutim, biti svjesni da je sloboda tek jedan potencijal. Sloboda ne služi ničemu, ako nemamo ideje što bismo u toj slobodi poduzeli, i odlučne predanosti da to i postignemo. A ako se nečim ne služimo, možemo slobodno reći da to i ne trebamo: nepoduzetnim ljudima sloboda poduzetništva ne znači mnogo; ljudima koji ne haju za savjest – sloboda savjesti ne znači baš ništa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
