Dario Kordić, ‘Prlić i drugi’ – žrtve paradoksalnih presuda Haškoga suda

Hrvatska je prije dva tjedna zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka pred Haškim sudom u predmetu “Prlić i drugi” u kojem su najviši hrvatski dužnosnici, Tuđman, Šušak i Bobetko, nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH. Tužiteljstvo Haškog suda na taj je zahtjev odgovorilo i traži da ga Žalbeno vijeće odbaci jer hrvatski podnesak ne bi “pomogao vijeću u donošenju presude.”

Haški je sud u predmetu “Prlić i drugi” šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Kordićevih više od šesnaest godina robije

“Kao čovjeku i vjerniku, Hrvatu koji je sanjao svoju državu i slobodu pružila se povijesna prigoda, kao i cijelom jednom naraštaju, našoj generaciji biti dionicima građenja hrvatske samostalnosti i slobode. Biti svjedok jednoga vremena, jedne generacije koja je u tisućljetnoj povijesti došla do svoje samostalnosti, a k tome građena na žrtvi i muci, ponos je svakom domoljubu”, kazao je Dario Kordić nakon izlaska s izdržavanja višegodišnje robije.

Sisački biskup Vlado Košić primio je sredinom siječnja, u sisačkom Velikom Kaptolu umirovljenog generala HV-a gosp. Zlatana Miju Jelića zajedno s gosp. Darijem Kordićem.

General Jelić upoznao je biskupa Košića s podizanjem sve većeg broja optužnica protiv Hrvata, časnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) i Hrvatske vojske (HV-a) koje podiže Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine. Hrvatski mediji, ali i političari tome pridaju premalo pozornosti.

Prisjetimo se zašto je Dario Kordić robijao više od 16 godina tijekom kojih je nekoliko puta bio nagovaran priznati svoju krivnju, a time i krivnju samog državnog vrha i Republike Hrvatske i Herceg Bosne, s čime bi opteretio predsjednika Franju Tuđmana i ministra Gojka Šuška i druge za sudjelovanje u onome što se i danas spominje kao agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Jedan od vođa Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u središnjoj Bosni

Dario Kordić bio je bosansko-hercegovački političar, bivši član predsjedništva Hrvatske Republike Herceg-Bosne (ranije Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne) od 1992. do 1995. i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine od 1994. do 1995.

Bio je jedan od vođa Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u središnjoj Bosni gdje su, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba, počinjeni navodni ratni zločini nad Bošnjacima: zbog njegove ga je političke odgovornosti Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) osudio na 25 godina zatvora.

Kordić je 5. listopada 1997. u skupini od jedanaest Hrvata iz Srednje Bosne dragovoljno otišao u haški sud, ne kojem je protiv njih podnesena optužnica zbog navodnog kršenja međunarodnog prava u Lašvanskoj dolini. »Znali smo da to neće biti kratko razdoblje. Sjećam se da mi je Dario na odlasku rekao da se ne će skoro vratiti. Bio je svjestan svega što ga čeka. Bilo mi je jako teško, no Bog me očuvao od očaja. Imala sam troje male djece i čim je on otišao, imala sam posla s njima. Bogu hvala da sam imala djecu jer nisam se mogla previše uživjeti u Dariov odlazak«, rekla je Dariova supruga, Venera Kordić za Glas Koncila.

Dario je odlazio na suđenje u Hag u velikom miru te u ime cijele skupine optuženih u zračnoj luci u Splitu izgovorio poznate riječi: »Vratit ćemo se uzdignute glave.« Odvjetnica koja se nalazila u avionu u kojem se skupina vozila prema Hagu, prisjeća se Venera, primijetila je da je Dario zaspao za vrijeme leta i u tome vidjela nešto neobično za osobu koju odmah po slijetanju čeka vrlo stresno, dugotrajno i neizvjesno razdoblje života.

»Dario je bio prirodni vođa, volio je ljude i kao takav brzo je stekao povjerenje Hrvata koji su se našli ostavljeni, ugroženi i napadnuti«, rekla je Venera prisjećajući se teških godina ratnih razaranja i života u okruženju bošnjačkih snaga. Dario, nastavlja Venera, nije težio političkoj karijeri niti je želio ikakvu moć već se jednostavno našao na prvoj crti organizacije obrane te javnog i političkog života Hrvata u Srednjoj Bosni.

U lipnju 2014. godine, nakon višegodišnje robije, izašao je iz zatvora i stigao u Zagreb. U zračnoj ga je luci satima unaprijed čekalo nekoliko stotina ljudi, a među njima bili su Zvonimir Šeparović, Zdravko Tomac, Ivić Pašalić, Ante Kovačević, Biskup Košić i mnogi drugi.

“Posebni su se osjećaji pojavili u zračnoj luci na susretu s hrvatskim braniteljima, vitezovima, invalidima, otčevima i majkama koje su darovale sinove za domovinu. Pred zagrljajem tih roditelja i kad mogu kleknuti pred njih i zagrliti ih – cijelo se srce ispuni. Bio mi je dirljiv susret i s Mladenom Markačem, u kojem se sastao doživljaj hrvatskoga vojnika i hrvatskoga čovjeka. Svima sam zahvalan, a neizmjerno biskupu Vladi Košiću te Katoličkoj Crkvi koja je uvijek bila uz mene i moju obitelj u zgodna i nezgodna vremena. Njegov Otčenaš koji je predmoljen u zračnoj luci jedan je od najljepših u mom životu.”, rekao je Kordić o svojem dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci i povratku s nepravedne robije.

Zašto je Dario Kordić uopće bio optužen?

U razdoblju od 1992. do 1995. hrvatska mjesta središnje Bosne: Busovača, Vitez, Novi Travnik i Nova Bila našla su se u okruženju bošnjačkih snaga i pod oružanom vatrom bošnjačkih vojnika, potpomognutim jedinicom stranih islamskih dobrovoljaca. Iako je omjer snaga bio deset na prema jedan u korist bošnjačke vojske hrvatski branitelji uspjeli su se obraniti.

Protiv Kordića i njegovih suradnika 10. studenoga 1995., tadašnji tužitelj Haškog tribunala podiže optužnicu zbog teškog kršenja međunarodnog prava, odnosno zločina protiv čovječnosti počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom u gradovima, selima i zaseocima Lašvanske doline, prije svega u Ahmićima.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora, mnogo više od bilo kojeg  od vojnih zapovjednika koji su izravno sudjelovali u tim operacijama: Tihomir Blaškić 9 godina, Mario Čerkez 6 godina, Paško Ljubičić 10 godina i Vlado Šantić 18 godina.

Čitava presuda temelji se na svjedočenju zaštićenog svjedoka optužbe AT, koji je i sam sudjelovao u akciji u Ahmićima u kojoj je ubijeno 116 bošnjačkih vojnika i civila, uključujući i nekoliko djece. Svjedok AT izmjenio je prvobitni iskaz, vjerojatno da bi dobio manju kaznu, prebacivši zapovjednu odgovornost s Tihomira Blaškića na Daria Kordića.

Presuda Dariju Kordiću od 25 godina zatvora veća je od presuda Momčilu Krajišniku, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske i Mili Mrkšiću za Ovčaru, te mnogo veća od presude Veselinu Šljivančaninu, također za Ovčaru.

Kritičari smatraju da je s obzirom na težinu optužbi što se Kordiću stavljaju na teret i oskudnosti dokaza, presuda Haškoga suda paradoksalna. Čitava presuda temelji se na iskazu svjedoka, čiji je identitet zaštićen. Prema tome svjedočenju, Kordić je bio nazočan na sastanku političara koji su odobrili napad 16. travnja 1993., što je rezultiralo zločinom u Lašvanskoj dolini. Jedina poznata činjenica je da je Kordić bio nazočan, no ne znamo što je govorio i kako je tamo dospio jer se to događalo u okruženom Kiseljaku. Kiseljak je još od siječnja 1993., bio izvan kontakta s Lašvanskom dolinom.

Kordićeva presuda bila je pravna podloga za sljedeću optužnicu, hercegbosanskoj šestorci (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić) za udruženi zločinački pothvat pod vodstvom Franje Tuđmana s ciljem pripajanja Herceg-Bosne Hrvatskoj.
Kritičari presude izražavaju sumnju u pravnu utemeljenost Kordićeve presude, te da je Haškom sudu, odnosno međunarodnoj zajednici, bila potrebna visoka presuda za političku odgovornost kako bi se mogla podići optužnica za udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom, u cilju stvaranja Velike Hrvatske.

Postupak suđenja hercegbosanskoj šestorci u Hagu prometnuo su u najduži postupak Haškog tribunala, koji još traje i ne vidi mu se kraj. Optužnica je podignuta 2004., a suđenje je započelo 2006. godine. U međuvremenu je optužnica mijenjana što je jako čudno za međunarodno pravo.

Implikacije za Hrvatsku mogle bi biti više nego neugodne kada se uzme u obzir da se dio krivnje nastoji staviti na teret prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu ali i ratnom ministru obrane Gojku Šušku.

šestorica u haagu prlić i drugiP-FAH-H5299273

“Bog je taj koji će još jednom suditi i meni i onima koji me optužiše i onima koji mi presudiše i svima nam je pred Božje lice i njegovu istinu i pravdu doći”, izjavio je Dario Kordić u prvom intervjuu nakon izlaska iz zatvora i nakon što je 16 godina bio u zatvoru ni kriv ni dužan.

Sve je počelo od Stjepana Mesića 2000. godine i nastavlja se do dana današnjeg

Već se duže vrijeme upozorava da se tridesetak visokih hrvatskih časnika hrvatske vojske zajedno s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem, nalazi na udaru bosanskohercegovačkog pravosuđa, tj. Republike Srpske. Geostrateg admiral Davor Domazet Lošo rekao je da je to poznata činjenica – a sve je počelo od Stjepana Mesića 2000. godine i nastavilo se do dana današnjeg. Srpskoj ni muslimansko-bošnjačkoj politici ne odgovara istina. Hrvati su četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Spasili su je i obranili od srpske agresije – s tim su spasili i Muslimane. Da sakriju tu istinu, Srbi primjenjujući drugi memorandum Srpske akademije iz 2011. godine gdje između ostalog stoji da Srbi trebaju dobiti ono što nisu mogli ostvariti ratom, a to će najbolje moći ostvariti kroz tvrdnju da je postojao građanski rat” istaknuo je admiral Domazet Lošo.

“Kako u tome u Hrvatskoj nisu mogli uspjeti nakon oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, gdje je Hrvatska dobila potvrdu da je vodila najčistiji rat u povijesti ratovanja, oni su se sad okrenuli na Bosnu i Hercegovinu da bi poništili sve one svoje agresije, zločine koje su učinili tamo. Hrvati su spriječili da Bosna ne padne šaptom kao što je pala šaptom daleke 1463. godine”, rekao je admiral pojasnivši kako je to nastavak nove srpske politike.

“S druge pak strane, Bošnjaci su svjesni te činjenice i oni to ne žele priznati da su u biti Hrvati obranili Bosnu i Hercegovinu 4 puta. Prvi puta je bilo 1991. godine kad smo posredno spasili Bosnu i Hercegovinu, drugi put je 23. travnja 1992. kad je zaustavljen udar kliješta da se zatvori Bosna i Hercegovina od Hrvatske od poteza Kupres – Livno – dolina Neretve. Treći put je 1994. godine spas Bihaća – po prvi put napad Srba uz znanje Londona. Tada da je Bihać pao – Velika Britanija bi pokrenuta, uz pomoć Francuske i ostalih, uključujući i Nizozemsku, Švedsku, Kanadu, Norvešku, da se Srbi proglase pobjednicima u ratu i rat bi bio gotov. I zadnji put, četvrti, to je drugi napad na Bihać tj. Operacija Oluja”, objasnio je admiral Domazet Lošo.

Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Miljavac već duže vrijeme upozorava na nekontrolirano češljanje naših arhiva

Prošloga proljeća predsjedniku Hrvatskog generalskog zbora Pavlu Miljavcu govorili su da nepotrebno diže tenzije, no njegove informacije o mogućim optužnicama iz BiH koje bi mogle teretiti visoke hrvatske časnike pokazuju se izglednima.

Krajem 2015. Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv Zlatana Mije Jelića (45), umirovljenog generala HV-a. Godinama se u hrvatskim vojnim krugovima najavljuje trenutak kada će BiH početi dizati optužnice protiv većeg broja Hrvata, zbog navodnih ratnih zločina u BiH.

Nakon što je dao izjavu na Županijskom sudu u Zagrebu u veljači 2015. “osobno sam i preko odvjetnika obećao da ću se svakom pozivu odazvati, sa čime je upoznato i Tužiteljstvo BiH”, naveo je Jelić. Ako optužnica protiv njega bude potvrđena i postane pravomoćna, Jelić je najavio da će ustrajati na tome da sudski predmet preuzme pravosuđe RH te je izrazio uvjerenje da će po svim točkama dokazati neutemeljenost optužnice i kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

“Uvjeren sam da optužnica nije slučajno podignuta za vrijeme blagdana i na djelu je neviđena medijska hajka protiv mene i pripadnika HVO-a”, zaključuje Jelić u izjavi.

“Nedopustivo je da se optužnice podižu nakon oslobađajućih presuda u Hagu i da se hrvatski časnici dovijeka terete po zapovjednoj odgovornosti. To nije pravda, nego čista politika. Osuditi 5, 6 generala za neku operaciju znači da ona više ne može biti čista, a ako je to ključna operacija za državu, onda ni država ne može biti čista! To se neće samo od sebe riješiti, treba uključiti najvišu političku razinu”, kaže Miljavac. Podsjetio je na Milanovićevu izjavu da “političke optužnice više Hrvatska neće primati te da se, ako je riječ o konkretnoj odgovornosti, takvim ljudima može suditi i u RH”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Miljavac početkom ove godine za Večernji list.

Danas saznajemo da je Hrvatska tek prije dva tjedna zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka pred Haškim sudom u predmetu “Prlić i drugi”, a jučer je Vojislav Šešelj iz Beograda i na slobodi slušao kako je oslobođen svih optužbi.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 24. prosinca 2002. – optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH, protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. OKZ RH i uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz čl. 130. OKZ RH, pa bi bilo dobro da nam političari pojasne zašto se Šešelju zabranjuje ulazak u Hrvatsku umjesto da se traži njegovo uhićenje.

U međuvremenu se hrvatske ratne zapovjednike koji su branili Hrvatsku i BiH od velikosrpske agresije progoni i dalje.

Izvor: Narod.hr
Photo: fah