Boris Dežulović u najnovijoj kolumni u Novostima dovodi pod znak jednakosti ”zločine Hrvatske vojske i zločine Hamasa i izraelske vojske”. U mediju kojeg financiraju hrvatski porezni obveznici, a iza kojeg stoji koalicijski partner HDZ-u – Milorad Pupovac, novinar godine po izboru ideološki obojenog HND-a, uspoređuje stradanje civila na području Gaze i Izraela sa zločinom iz kolovoza 1995. u Kijanima kod Gračaca.
‘Više se slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas”, piše Dežulović u kolumni za Novosti pod naslovom ”O hrvatskoj empatologiji”.
Potom u tekstu prepričava mučan zločin koji se dogodio tijekom Oluje u kolovozu 1995. u Kijanima kod Gračaca i pita se kako bi Hrvati reagirali da ne znaju identitet počinitelja, vrijeme i mjesto tog zločina i ovise li naša empatija o tome je li se zločin dogodio u Kijanima, židovskom kibucu ili izbjegličkom kampu u Gazi.
Stavlja potom Dežulović vještim bravurama cijelu priču u kontekst, barem kako tvrdi. No, ipak propušta napomenuti bitno.
Zločin u Kijanima
Za zločin u Kijanima 2021. je pravomoćno osuđen pripadnik Hrvatske vojske Rajko Kričković.
Kričković, hrvatski Srbin, bio je mobiliziran nakon što je, kako se moglo čuti na suđenju, ranije pobjegao izvan Hrvatske upravo kako bi izbjegao mobilizaciju u Hrvatsku vojsku.
Na suđenju je utvrđeno i kako je Kričković, tijekom VRO Oluja, na predjelu Ljubovića, sudjelovao u izvlačenju poginulih suboraca iz minskog polja te prisustvovao njihovom pokopu u Zagrebu.
Nakon toga se vratio u svoju postrojbu u Liku. I obišao svoje selo Kričkovići. Tamo je zatekao svoju zapaljenu kuću. Potom je pred susjednom kućom zatekao Radomira (43 godine) i Miru (45) Sovilj. I u njih pucao iz automatske puške, dok su nastojali pobjeći od njega u šumarak.
Njihovu majku je zapalio zajedno s kućom i stokom zaključanom u prizemnom djelu kuće.
Rajko Kričković u Hrvatskoj je 2021. pravomoćno osuđen na deset godina zatvora.
Srpski mediji: Srbin koji je ubijao Srbe
O njemu su ranije pisali i srpski mediji kao o Srbinu koji je ubijao Srbe. I navode da je nakon Oluje živio u Novom Sadu. I to sa ženom čiji je suprug stradao u agresiji na Hrvatsku.
Zločin je zločin, a kako Dežulović primjećuje, bitan je i kontekst.
Da ga parafraziramo, da maknemo sa zločina u ovom selu kraj Gračaca oznaku datuma, mjesta i znakovlja na uniformi osuđenog i stavimo ga u kontekst zločina agresora na Hrvatsku, bi li se Dežulović uopće time bavio?!
Kao što se ne bavi jezivim i višestruko brojnijim zločinima koje su počinili Srbi u Domovinskom ratu.
Možda će vas zanimati
Novosti dotakle novo dno: Smetaju im stipendije progonjenim kršćanima u Aziji i Africi; relativiziraju i strašne zločine
Dok Novosti blagonaklono gledaju na ilegalne migracije, u isto vrijeme problematiziraju činjenicu da Hrvatska daje 200 tisuća eura za stipendije mladim kršćanima iz Azije i Afrike
Ne povlači usporedbu s granatom palom u dvorište bolnice u Gazi i osude cijelog svijeta s višemjesečnim, svakodnevnim granatiranjem vukovarske bolnice. A raznesena djeca na igralištima u Slavonskom Brodu?! Ili ona koja pukim slučajem nisu raznesena u granatiranju dječje bolnice u Zagrebu 1995.?!
On za Grad heroj i način na koji se obilježavaju njegove žrtve ima samo poruku: Je..bo vas Vukovar…A sam je i to nedugo nakon pada Vukovara ušao u njega preko Srbije i svjedočio ‘stanju na terenu’.
A brojke ubijenih?
Upada u kolumni ”O hrvatskoj empatologiji’ Dežulović, ne samo u logičke, nego i u činjenične probleme.
Pa tako spominje da ”masakr u Kijanima ne samo da nije jedini počinjen poslije Oluje, već nije čak ni najpoznatiji: od Varivoda do Grubora toga je ljeta ubijeno najmanje šest stotina srpskih civila”.
Mogao je okrenuti tekst iz Novostima bliskog Faktografa, i to iz 2022. u kojem se govori o broju ubijenih srpskih civila tijekom Oluje i neposredno nakon te akcije.
Brojka od oko 600 ubijenih civila u kolovozu i rujnu 1995. koju Dežulović koristi odavno je odbačena. Svojedobno ju je koristio HHO.
Brošuru HHO-a u kojoj se spominje 677 srpskih žrtava niti Haški sud u procesu protiv Ante Gotovine nije prihvatio kako dokazni materijal.
Ono što je još bitnije, u toj publikaciji HHO-a iz 2001. ne radi se distinkcija između žrtava rata i ratnih zločina, što Faktograf i navodi.
Faktograf spominje i podatke koje su dobili od DORH-a ”kako je ukupan broj do 2011. godine evidentiranih žrtava 214, od kojih je 47 klasificirano pod ‘obična’ ubojstva, a 167 žrtava stradalo je su uslijed zločina koji su klasificirani kao ‘ratni zločini’ .
Ranije je i Luka Mišetić, odvjetnik koji je branio Gotovinu istaknuo kako je i haško Tužiteljstvo baratalo s brojkom od 320 civila ubijenih u Sektoru Jug. Od tih 320, Raspravno vijeće zaključilo je da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga.
Toliko o empatologiji
Ovo Dežulovićevo falsificiranje brojki i sustavno nametanje krivnje Hrvatima unatoč procesuiranju velikog broja ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih snaga, ima još veću težinu ako se prisjetimo da je tekst objavljen u Novostima i to za izdavača Milorada Pupovca, koalicijskog partnera HDZ-a.
Pupovac niti dan danas nije u stanju preko usta prevaliti notornu činjenicu: tko je u ‘ratovima 90-ih’ bio agresor. Niti se suočiti s ratnim zločinima koje su diljem Hrvatske i BiH izvele srpske snage.
Toliko o empatologiji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
