Sedamdeset i osam godina nakon krvavog svibnja 1945. godine, trideset i dvije godine nakon Vukovara, hrvatska politička scena i dalje je premrežena onima koji slave monstruozne komunističke zločine ili ih u najmanju ruku opravdavaju, relativiziraju ili ignoriraju. Potrebna je teška politička patologija da se i 2023. slavi tobožnje oslobođenje Zagreba u svibnju 1945. godine i da u tome sudjeluje zagrebačka vlast. Porazno je i znak duhovno-političke okupacije da se u 2023. godini slavi okupacija glavnoga grada Republike Hrvatske, piše Davor Dijanović u kolumni za Hrvatski tjednik koju prenosi HKV.
O kakvoj se vrsti „oslobođenja“ Zagreba radilo možda je ponajbolji svjedok partizan hrvatske nacionalnosti, Ivan Šibl, pripadnik 10. zagrebačkog korpusa.
U Zagreb u svibnju 1945. nije smio ući zagrebački korpus
On je u svome ratnom dnevniku zapisao: „Maštanja doista nisu realan život! Naša stvar oko oslobođenja Zagreba slabo stoji. Naime, 111. armija, prema operativnom planu, nastupa južnom obalom Drave, smjerom Varaždin-Maribor, i neće napadati Zagreb. Napadaju ga I. i II. armija, jedna sa sjeverne, druga s južne obale Save. Na žalost. 10. korpus „Zagrebački“ je u sastavu 111. armije. Zagrebački korpus, a neće sudjelovati u borbama za oslobođenje Zagreba!?
U regularnim armijama ne vode računa o problemima suptilnije naravi. Prema tome nitko od nas zagrebačkih partizana neće jurišati zagrebačkim ulicama i neće biti zasipan cvijećem građana (i građanki) željnih slobode. Prolazit ćemo ulicama Varaždina, Ptuja, Celja i Maribora, a kakvo je zadovoljstvo jurišati ulicama ili ginuti na prilazima tih gradova!? Sumnjiv užitak, u svakom slučaju“.
>Šokantan video s Trnjanskih kresova: Napad na novinara Z1, Peternela htjeli spriječiti da govori i urlali: Gazi ustaše!
„Oslobođenje“ Zagreba bilo je takvo da u Zagreb nije smio ući zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca od kojih su mnogi ranije bili četnici. Ključnu ulogu o „oslobođenju“ Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu.
Bilanca „oslobođenja“ 1945.
Pogledajmo samo bilancu „oslobođenja“.
Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredb br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba.
Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.
>Tomaševićeva služba za informiranje nije sigurna obilježava li pobjedu nad antifašizmom ili fašizmom
>Peternel: Najoštrije osuđujemo zastrašujuću praksu rehabilitacije jugokomunističkog režima i njegovih simbola!
>Trnjanski kresovi: Što bi njihov maršal rekao na vegansko/feministički/LGBT čušpajz sa začinom klimatskog ekstremizma?
Izravna Titova odgovornost
O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.
Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.
Opančarski ”oslobodioci” 1945. i kako je komunizam postao ”srpska stvar”
Nakon Rankovićeve depeše „posao“ čišćenja se intenzivirao, a nastradali su i mnogi ljudi koji nisu uopće sudjelovali u ratu, ali su njihove kuće bile primamljive opančarskim „oslobodiocima“. Ovdje su tvoreni temelji „nove klase“ zagrebačke.
Kako su se ravnopravnost te bratstvo i jedinstvo nakon 8. svibnja provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titove prateće brigade, Adil Zulfikarpašić: „Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’, a 82 posto u ‘Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini’ su Srbi.
>Partizani mučili i ubili biskupa Carevića: Tko je velikan koga zovu ‘Stepinac južne Hrvatske’?
Još statistike
75 posto ‘sekretara’ općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Djuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik ‘skupštine’ Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda ‘Narodne Republike BH’ Božo Cikota, politički ‘sekretar’ CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi.
Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo.
>Partizanske krvave orgije u Našicama: Krvnici ubili 1600 zarobljenih civila i vojnika
14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe“.
Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, i t. d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe“.
O kakvoj se, dakle, vrsti oslobođenja može govoriti? Zagreb je 8. svibnja 1945. okupiran. Uspostavljen je komunistički totalitarni sustav čiji su ključni protagonisti dolazili iz redova Srba kojima su asistirali hrvatski komunisti.
Za koga to može predstavljati oslobođenje?
Nauka mržnje kulminirala 1945.
Slično je bilo i u drugim hrvatskim krajevima. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju. Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju. (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.
>Samobor kao mali Bleiburg: Partizanska mučenja i ubijanja zarobljenika u gradu i okolici
„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.
Etikete
Masovni zločini opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.
U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.
>Zločini Titovih boljševika: Mladog pjesnika, Dubrovčanina Borisa Krasovca (HSS) zatukli šipkama u Lepoglavi
Za Dubaića su svi Hrvati ustaše
Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.
U partizanskoj zakletvi stajala je da partizani ne će ispustiti oružje sve „dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen“. No komunisti i partizani pojam ustaša tumačili su poprilično ekstenzivno. Za Simu Dubajića su tako svi Hrvati ustaše o čemu čitamo u njegovim poznatim memoarima:
„Od prvog susreta s Generalom Skotom, a posebno u stalnom kontaktu s poručnikom Finlijem Lohedom, bio sam opsednut ustašama (…) Sve naoružane Hrvate predstavljao sam im kao ustaše i nikad nisam upotrebio drugi izraz. Želeo sam da Englezi o njima tako misle, pa sam isticao: ‘To je jedina država koja ne postoji, a objavila je rat saveznicima’. ‘Ustaša’ – ponavljali su engleski generali i oficiri, učeći to neprijateljsko ime“.
>Partizanski pokolj ranjenika u bolnici Rebro – gdje je ‘zagrebačka Ovčara’ i tko je ‘zagrebački Šljivančanin’?
Kasniji događaji i Bleiburška tragedija jasno su pokazali da su engleski generali i oficiri vrlo dobro naučili „to neprijateljsko ime“. U jednome razgovoru s engleskim poručnikom Lohedom, Dubajić mu je očito nezadovoljan prigovorio: „Neki zarobljenici, pa i ratni zločinci, ustaše, otkazuju poslušnost! Tvrde da imaju vaš azil?“. Na to mu je poručnik Lohed – očito dobro naučen na „neprijateljsko ime“ – odgovorio: „Nikada ratni zločinci i sumnjivi tipovi nisu imali naš azil. Među svim tim zarobljenicima za Englesku nema čoveka dostojnog pažnje!“.
”Ubijajte ih kao pse”
Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.
>Tko je Vlado Ranogajec, koji je potpisivao na desetke smrtnih presuda dnevno, a dalje ima ulicu u Zagrebu?
Kasniji postupci komunista i partizana nisu predstavljali ništa drugo nego vjerno izvršavanje programa što ga navodi Đilas – programa istrebljivanja svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali ili mogli potencijalno smetati komunističkoj Partiji u preuzimanju vlasti.
U ubijanju biti energičan i nemilosrdan
Slične naputke dao je svršetkom rata i visokoistaknuti partijski i državni dužnosnik i načelnik Odjeljenja za agitaciju i propagandu CK KPJ Marko Belinić. U svome govoru na velikoj sindikalnoj konferenciji u Zagrebu 18. svibnja 1945. on je najavio brutalan obračun s neistomišljenicima: „Ova država je naša, u njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakova kakovu ćemo je urediti sami. (Povici: Tako je!) Nemamo se, drugovi, čega plašiti. Ja bih vam preporučio, da zgrabite sve fašističke elemente sutra ujutro, ili još sada, ako se neki nalaze ovdje medju vama, za vrat, treba ih maknuti. (Povici: Tako je!)
Borili smo se za narodnu demokraciju i treba da naš narod osjeti da on isključivo ima pravo. (Povici: Dolje izdajice!) Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronadjemo i uništimo. (Povici: tako je!) Svima treba biti jasno, da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. (Povici: Tako je!)
Kuršum
Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jeste – kuršum. (Povici: Tako je!) Nema pravde za one, koji su stvarali bezakonje, koji su rezali grudi majki, koji su palili naša sela. Oni nemaju nikakova prava, da se pozivlju na demokraciju. (Povici: tako je!)./ Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem, da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to, da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe. (Povici: Tako je! Dole fašisti!)“.
Ovakvi su tipovi ”oslobađali” Zagreb 1945.
U uputi Trećeg odsjeka OZNA-e Prve armije podređenim divizijskim opunomoćenicima OZNA-e, od 6. svibnja 1945., kada su se jedinice Jugoslavenske armije pripremale za ulazak u Zagreb, čitamo: „(…) sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. Ovo ne znači, da brigade treba sve zarobljenike da upućuju vama, nego one čiste na licu mesta, a ono što ostane, što se prikupi posle toga, koje brigade usled svojih vojničkih zadataka neće imati vremena da čiste, neka šalju vama. (…) Stav prema zarobljenim oficirima i zarobljenicima važi prema ranijim uputstvima. Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan…“.
Ovakvi su, dakle, tipovi „oslobađali“ Zagreb.
U drugome pak naputku OZNA-e čitamo:„ Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podacima partijske organizacije ili OZNE surađivali sa NO pokretom“.
Sintagma „obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora“ zapravo bila samo komunistička izmišljotina
Kao ilustraciju – pars pro toto – dovoljno je navesti partizansko-komunističko postupanje u Dalmaciji. Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema Partiji.
Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda, a „ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače“. Sasvim je dakle jasno da je sintagma „obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora“ zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun s političkim neistomišljenicima.
”Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju…Ubijajte gde god stignete”
Metode za likvidaciju protivnika pritom se nisu birale. Jedne partizanske novine 1942. tako daju naputak: „Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete“.
Slično je intoniran i proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: „Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača“.
Uveličavanje broja ustaških zločina
U motiviranju na činjenje zločina važnu je ulogu imalo uveličavanje broja ustaških zločina. To se posebno odnosi na logor Jasenovac. Uveličavanjem ustaških zločina htjelo se s jedne strane mobilizirati što veći broj ljudi u partizanski pokret, a s druge strane poticati mržnju koja će stvoriti ozračje zločina koji je kulminirao u svibnju 1945.
Posljednje utočište političkih hulja je teza o „antifašizimu“. Međutim, antifašizam koji se danas u Hrvatskoj promiče nema nikakve veze s borbom protiv stvarnog fašizma (to je nešto što zastupa svaki razuman čovjek), nego predstavlja tek instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva. Domaći „antifašisti“ prešućuju da su Treći Reich i SSSR od 23. kolovoza 1939. do 22. 6. 1941. bili saveznici (i da je jedna od prvih žrtava tog saveza bila upravo Poljska). Jugoslavija je napadnuta 6. travnja 1941. i borbe su se vodile do sedamnaestog istog mjeseca. Zašto komunisti – „antifašisti“ nisu tada podigli ustanak protiv okupatora? Odgovor je jasan: jer su čekali “direktive“ iz Moskve koja je još uvijek, do 22. 6., bila u savezništvu s Berlinom.
Pakt o nenapadanju
Ne postoji nikakvo jamstvo da bi jugoslavenski komunisti ikada podigli ustanak protiv okupatora da Treći Reich nije napao SSSR, nakon čega je Moskva pozvala sve komuniste da se uključe u borbu protiv Njemačke. Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije i sam priznaje: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“.
Jugoslavenski komunisti do te su se mjere držali sporazuma Ribbentrop-Molotov da su Englesku i Francusku držali čak i većim krivcima za rat nego Njemačku. U Političkom izvještaju radnog naroda Hrvatske iz prve polovice 1940. tako čitamo: „Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“.
Ono što dodatno razgolićuje jugoslavenski „antifašizam“ je i činjenica da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti. Takvih je primjera komunističkih likvidacija osoba koje su se borile protiv fašizma, ali nisu bile komunisti, pregršt.
1945.- 2023.: Antifašizam je danas u Hrvatskoj tek instrument za rehabilitaciju komunizma
Antifašizam je danas u Hrvatskoj tek instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva, tj. poluga oživljavanja zločinačkih ideologija. Slaviti mrzitelje, ubojice i zločince koji su 1945. i Zagreb i Hrvatsku zavili u crno uspostavljanjem zločinačkog totalitarnog sustava mogu samo pomračeni umovi koji bi i sami činili istovjetne zločine.
Riječ je o političkoj patologiji demonske inspiracije.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
