Nedjelja, 5 siječnja, 2025
-0.6 C
Zagreb
Pratite nas:

Nacionalna sramota: Na Banovini srušena kuća hrvatskog junaka i feldmaršala Svetozara Borojevića

Podijeli

Svetozar Borojević, jedini feldmaršal Hrvat, koji je do zadnjeg dana I. svjetskog rata branio granice prema Italiji te spriječio prodor talijanske vojske prema Sloveniji i hrvatskoj obali, u svojoj domovini Hrvatskoj je posve zaboravljen. Sada je srušena i roditeljska kuća feldmaršala Borojevića na Banovini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slovenija, Austrija, a čak i Srbija koja svojata sve hrvatske pravoslavce, čuvaju spomen na velikog hrvatskoj junaka tako da su mu dali ulicu. Zagreb, kao ni jedan grad na obali koju je branio od Talijana, nemaju ulicu ovog istinskog velikana. Dok ga je Hrvatska zaboravila, u Sloveniji su mu iz zahvalnosti obilježili 100 godina smrti 2020 g. i napravili impresivan spomen park koji čuva počasna straža vojske Slovenije.

Pisma Svetozara Borojevića: Govorio je da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska

Feldmaršal Borojević je u svojim pismima govorio da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska. Umro je izgnanstvu u Beču jer nije htio služiti srpskom kralju i Jugoslaviji, koji su mu bili neprijatelji u I. svjetskom ratu. Rodna gruda i domovina Hrvatska ga je zaboravila. Kao i mnoge junake i povijesne velikane.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
>13. prosinca 1856. rođen feldmaršal Borojević – zašto je zaboravljen najslavniji vojskovođa kojeg je imala Hrvatska?

A narod bez povijesti – nema budućnosti.

Ministarstvo kulture i medija te Općina Donji Kukuruzari još nisu odgovorili na pitanje kako je došlo do rušenja roditeljske kuće feldmaršala Svetozara Borojevića u Mečenčanima i zašto nije bila pod zaštitom, ili da li je bila pod zaštitom, piše hrvatska-povijest.hr

Hrvatska nebriga oko Borojevića

No zato su se nakon obraćanja javnosti javili vlasnici kuće koja se nalazila tik uz kuću Borojevića. Oni su javili da je kuća bila teško oštećena nakon zagrebačkog i posebno petrinjskog potresa, da su je obišli statičari, da su je označili kao neupotrebljivu, odnosno za rušenje, a da su vlasnici kuće do nje zatražili očitovanje Ministarstva kulture i medija o njezinom statusu budući da je tako teško oštećena prijetila njihovoj kući.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao dokaz toga, poslali su dopis koji su u travnju 2021. godine dobili od Konzervatorskog odjela u Sisku koji potpada pod Upravu za kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija, i koji prilažemo uz ovaj tekst.

Kao dokaz toga, poslali su dopis koji su u travnju 2021. godine dobili od Konzervatorskog odjela u Sisku koji potpada pod Upravu za kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija.

Loptanje u hrvatskom stilu s čovjekom koji je zadužio Hrvatsku

Iz dopisa je vidljivo da sisački konzervatori nisu mogli utvrditi da je to rodna kuća Svetozara Borojevića, pa da zato nije bila ni pod zaštitom. Nevjerojatno da nitko od njih nije bar malo otišao na internet i uz nekoliko klikova pronašao niz tekstova upravo o toj kući i njezinoj povezanosti s Borojevićem, a sve su to lako mogli naći i u knjizi Danijela Tatića koji je uz opsežnu Borojevićevu biografiju jedno poglavlje posvetio upravo srušenoj kući u Mečenčanima i u njemu nanizao niz povijesnih činjenica o njoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sisački konzervatori su lopticu tako prebacili na Općinu Donji Kukuruzari. Općina je kuću mogla staviti pod lokalnu zaštitu, kako je preporučeno. No očito da Općina Donji Kukuruzari ništa po tome nije učinila, pa je kuća srušena u siječnju ove godine. Tako je hrvatska država uništila i onaj posljednji, ili jedini spomen na Borojevića koji je u Hrvatskoj postojao. Susjedi su nam malo ironično poručili da je od kuće na zemljištu ostalo tek nekoliko drvenih greda, pa će od njih možda napraviti klupicu kao znak sjećanja na nekadašnju Borojevićevu kuću!

Ulica Svetozara Borojevića samo u Bjelovaru

Vijest o rušenju kuće ne bi bila ni kod nas objavljena da nije bilo ljudi koji su tamo bili i naišli na praznu zemlju, bez kuće, pa nam poslali fotografije. Jer su tu kuću godinama obilazile grupe ljudi i pojedinci, svi koji su znali ili čuli koliko je Borojević zadužio Hrvate i Hrvatsku. Jedino mu se Hrvatska nije nikako odužila. Ni jednog spomena nije bilo sa službene strane kad se 2020. godine obilježavala stogodišnjica njegove smrti. U Zagrebu je svojedobno sabotiran prijedlog da dobije ulicu ili trg u glavnom gradu. U Hrvatskoj ulicu ima samo u Bjelovaru. I ima ulicu u Beogradu!

Tragično sve skupa!

Zato Slovenija brine o hrvatskom junaku i feldmaršalu Borojeviću, baš jednako kao što i Mađarska brine o drugom hrvatskom junaku i branitelju Sigeta Nikoli Šubiću Zrinskom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako je 2016. godine, na predjelu Preval iznad Nove Gorice otkriven je parkovni spomenik posvećen austrougarskom feldmaršalu Svetozaru pl. Borojeviću od Bojne.

Impresivni spomenik koji čuva počasna straža Vojske Slovenije možete vidjeti ovdje

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svetozar Borojević – jedini Hrvat koji je postao feldmaršal:

 

Borojević – meta talijanskih i jugoslavenskih propagandista

Još od početka sukoba u I. svjetskom ratu Borojević se našao na meti talijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General).

U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi.

Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost.

Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije i dublje uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.

Borojević i Hrvati – nepokolebljivi zid i brana na Soči

Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih i hrvatskih vojnika suočenih s agresijom Talijana na vlastitu zemlju.

Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među vojnicima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja).

Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. 

Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: “Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito.”

Borojević – odani vojnik do posljednjeg metka

U listopadu 1918., nakon što su mađarske postrojbe napustile bojište, Borojević je reorganizirao preostale postrojbe iza Tagliamenta za završnu bitku. Kada je stigla poruka o primirju, povukao se s vojskom u Velden i ponudio caru Karlu da domaršira do Beča kako bi sa svojim vjernim postrojbama pomogao suzbiti pobunu masa. Car je, dakako, odbio tu ponudu. S konačnim porazom monarhije u studenom 1918. maršal Borojević se povukao u prosincu. Nakon rata, kao uvjereni Hrvat, odlučio je postati građanin novouspostavljene Države SHS, ali ondje nije bio dobro prihvaćen od velikosrba i Jugoslavena, pa se vratio u Austriju.

Shrvan, ubrzo je i umro, od apopleksije, u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. Njegovo tijelo preneseno je u Beč, gdje je pokopano na središnjem groblju, u grobu koji je platio car.

Svetozar Borojević – uvjereni Hrvat pravoslavne vjere

Svetozara Borojevića često zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju među Srbe. Međutim, u svojim pismima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost.

„Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.”

(brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.)

Pismo Slavku Kvaterniku

 „Dragi Slavko! … Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata?… Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.”

(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.)

Hoće li netko pokrenuti inicijativu da Borojević konačno dobije ulicu, trg, ploču? Da mu se vrate brojni naslovi počasnog građanina hrvatskih gradova koji su mu oduzeti nakon 1918. godine, jer više nije bio podoban? Zašto to već nije, primjerice, pokrenula Družba Braća hrvatskoga zmaja, kojoj je glavna djelatnost od početka upravo sjećanje na hrvatske povijesne osobe i događaje? Oni su bili inicirali i prenijeli posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u Zagreb prije sto godina. Borojevićeve posmrtne ostatke ne treba prenašati u Zagreb, jer u Beču ima više nego dostojno posljednje počivalište, ali na kojemu je u prvom planu vijenac sa slovenskom zastavom, iako se on svugdje izjašnjavao kao Hrvat.

U spomen na hrvatskog junaka i velikana, jednog od mnogih zaboravljenih od današnje Hrvatske – feldmaršala Svetozara Borojevića

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatska-povijest.hr

Pročitaj više

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povezani članci