Papa Franjo kazao je prije nekoliko dana kako „Stepinac je krepostan čovjek, zbog toga ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti, blažen je. Ali, u određenom trenutku postupka kanonizacije bilo je nerazjašnjenih točaka, povijesnih točaka. Ja, koji trebam potpisati kanonizaciju svojom odgovornošću, molio sam, razmišljao, tražio savjet i uvidio da trebam tražiti pomoć srpskoga patrijarha Irineja, velikog patrijarha. I Irinej je pružio pomoć, zajedno smo ustanovili povijesno povjerenstvo i zajedno smo radili, jer i Irineja i mene jedino zanima istina, da ne pogriješimo. Čemu služi izjava o svetosti ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo, i oni su dali svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke; temeljito se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine, ne bojim se. Bojim se samo Božjega suda.“
Glede istine, odnosno jasne istine i izučavanja drugih točaka u svezi blaženog Alojzija Stepinca, valjalo bi ukazati na nekoliko već iskazanih tvrdnji o Stepincu, i to došlih od strane znamenitih predšasnika pape Franje. Tako su Alojzija Stepinca u vjerskom, ljudskom i domoljubnom smislu, bez ograde i sumnji prepoznali i papa Pio XII., koji je nadbiskupa Stepinca uzdigao na kardinalsku čast, te govorio da je Stepinac 1946., odlučio „govoriti u obranu progonjene Crkve i za slobodu svoga hrvatskog naroda.“
Potom je papa Ivan XXIII., o blagopokojnom kardinalu Stepincu između ostalog kazivao kako je bio: „odličan primjer nesavladive ustrpljivosti.“ Papa Pavao VI., prosuđivao je Stepinca kazavši između ostaloga i ovo: „Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati „velik“ predstavnik svoga naroda. On to nije htio i zato je morao pasti. Nije htio napustiti svoju zemlju, iz ljubavi prema svojoj zemlji.“ I papa Ivan Pavao II., progovarajući o Stepincu naveo je: „živa ostaje uspomena na njegovo uzorno svjedočanstvo vjere i na njegovo velikodušno biskupsko služenje.“ Za svojega posjeta Republici Hrvatskoj u lipnju 2011., papa Benedikt XVI., novinarima je izrekao slijedeće: „Prvo, činilo se da je ustaški režim ispunio san o samostalnosti i neovisnosti, no u stvarnosti samostalnost je bila laž jer ju je Hitler podvrgnuo svojim probitcima. Kardinal Stepinac vrlo je dobro to shvatio i branio je pravu čovječnost protiv toga režima. Zatim je nastupila suprotna diktatura, komunistička, u kojoj se opet borio za vjeru.“
Protivno prethodno navedenom, danas neobično proglašen velikim i istinoljubivim, srpski patrijarh Irinej Gavrilović, govoreći 2017., u prigodi osvrta na Jasenovac, o nerazjašnjenim povijesnim točkama, pa time i o blaženom Alojziju Stepincu, rekao je između ostaloga i ovo: „Danas na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškoga zločina – genocida u Jasenovcu, sjećamo se svih ubijenih i njihova stradanja koja su podnijeli od ljudi bez uma i srca samo zato što su pripadali određenom narodu i određenoj vjeri. A da sve bude tragičnije i veće, u velikom se dijelu u tom vremenu umiješala i jedna Crkva. Vrhovi su Crkve blagoslivljali sve što se događalo, a mnogi su među njima davali i primjer kako treba postupati pa su govorili – Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih, pa birajte što hoćete. Da bi se spasili, nudili su im pokrštavanje.“
Razložno i bez predrasuda promatrajući ovdje predočene izvadke iz izjava i promišljanja o blaženom Alojziju Stepincu, ponajprije ranijih papa, a potom i srpskog patrijarha Irineja, nameću se brojna pitanja, ali zadržimo se na jednom po mojem osobnom sudu posebno važnom.
U prvome redu ostaje nespornim konstatirati kako su svi raniji pape, bez iznimke, u najboljem svjetlu vidjeli djelo Alojzija Stepinca. Za razliku od njih srpski patrijarh Irinej vidi djelovanje Stepinca kao nešto izuzetno mračno i nehumano. Kada s racionalne razine promatramo ove potpuno oprečne percepcije, onda se postavlja ključno pitanje, tko je doista u pravu, dakako na crti istine i jasne istine, znameniti pape ili srpski patrijarh Irinej, koji je usput kazano, u svojstvu presedana dobio priliku odlučivati o ispravnosti djelovanja jednoga katoličkog blaženika. Ako se dakle poklanja vjera Irineju, onda se sumnja u znamenite pape i njihovo namjesništvo na zemlji, čime smo dovedeni u ozbiljnu nedoumicu. Upravo zato valjalo bi se konačno odrediti o tome, ne zbog osobnih svjetonazorsko-ideoloških interesa, već zbog istine, ili kako je kazano jasne istine. O povijesnim točkama i pitanjima relevantno govore i mogu svjedočiti samo vjerodostojni dokumenti, a nikako predrasude i uvjetovane simpatije ili odioznosti prema pojedinim povijesnim razdobljima. Sve ostalo je zabludjelost.
Na koncu, ne može se izbrisati činjenica da je Alojzije Stepinac uhićen i osuđen u vrijeme trajanja jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima, a za napomenuti je, u mirnodopskom razdoblju, i to prema suspektno sastavljenoj optužnici i tako izrečenoj presudi. Je li doista kažnjen po dokazanoj krivici, ili pak zbog toga što je bio neprilagođen i neprihvatljiv novo nametnutoj komunističkoj ideologiji? Kada se danas u potencirano negativnom kontekstu promatra Stepinčevo djelovanje u vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata, onda to zapravo znači da je prošlost nužno griješila isključivo zato jer je tada nadolazeća stvarnost sebi utvarala modernizam i napredak. Pritom, valja imati na umu kako će svaki modernizam završiti u ropotarnici prošlosti, i biti prosuđivan, ali ostajem u vjerovanju kako će se ipak puno objektivnije sagledavati, racionalno prosuđivati i to uz uvažavanje neoborivih činjenica koje ne će ovisiti o ideološkim interpretacijama.
*Doc dr. sc. Zlatko Begonja zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, a njegova znanstveno-istraživačka djelatnost prioritetno je vezana uz problematiku nacionalne povijesti 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na razdoblje komunizma.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
