Doktorirala sa 77 godina i poručila: ‘Nikada nismo prestari da bi prestali s učenjem i nikada nismo premladi da bi počeli’

Mnogo puta spominjanu izreku da za obrazovanje nikada nije kasno, najbolje potvrđuje ova priča.  Cvijeta Pahljina, naša ugledna psihijatrica s dugogodišnjom adresom u Sloveniji, sa 77 godina je doktorirala.

“Nije to bio kao i svaki drugi ispit, jer je taj ispit za mene bio vrlo ugodan doživljaj, s obzirom na godine i zadatak koji trebam napraviti, a to je prenijeti znanje dalje. Disala sam cijelim plućima”, rekla je za 24 sata nedavno promovirana doktorica znanosti .

“Mogu reći da mi je ovo najintenzivniji dio života. Posla ne nedostaje, a osim predavanja na studiju logoterapije i putovanja u Zagreb dva puta mjesečno, ‘zapošljavaju’ me i djeca i unuci” dodaje.

Rođena je na otoku Rabu, kako sama kaže, ‘najljepšem otoku na svijetu’.

Posljednjih četrdeset godina živi u Celju. U celjskoj regiji su tražili liječnike pa se sa suprugom, također liječnikom, uputila tamo. Dobili su stalni posao, stan, ali su se i namjeravali vratiti kad djeca krenu u školu. No “privremeno” je postalo – stalno.

“Uvijek smo vjerovali da ćemo se vratiti. Kratko, prije odlaska u Sloveniju, živjeli smo kod mojih na Rabu, u malom stanu, ali smo se ubrzo odselili. Mladi par mora imati mogućnosti živjeti sam, odvojen od primarne obitelji, imati svoj prostor za ljubav i svađu. To je za njih najbolji način da opstanu” smatra.

Njezin suprug je preminuo prije deset godina. S njim ima šestero djece, dva sina i četiri kćeri, na koje je jako ponosna. Jedan joj sin živi u Berlinu, drugi u Celju, dok je jedna kći u Norveškoj, druga u samostanu, treća na Rabu, a četvrta s njom živi u Celju. Ima i petero unučadi.

“Hrvatska nam je ipak ostala prva domovina. Nekako sam imala kroz sve ove godine osjećaj da spajam te dvije zemlje – mislim da je dobro graditi mostove, a to je posebna privilegija koju sam imala u životu, toliko veza je stvoreno između prijatelja, između studenata” nastavlja Cvijeta.

Kao psihijatrica, nakon rada u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji, ljudima je potporu pružala i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju.

“Još pomažem kao psihijatar ljudima u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Prije 33 godine osnovala sam prvi telefon za pomoć ljudima u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova, a 1994. godine potaknula sam osnivanje slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje sam bila dugogodišnja predsjednica”, otkrila je u razgovoru.

Bila je to do sada najposjećenija obrana doktorata na Učiteljskom fakultetu, otkrili su HRT-u i dekan i predsjednik Komisije.

“Nikada nismo previše stari da bi prestali s učenjem i nikada nismo previše mladi da bi s tim počeli”, zaključila je.

Izvor: narod.hr/24 sata