Prije malo više od tri godine lutajući bespućima svemrežja za potrebe članka o prezimenima Hrvata u Crnoj Gori naiđoh na stranice Muzeja žrtava genocida u Beogradu, točnije na izvadak iz popisa žrtava Drugoga svjetskog rata za Crnu Goru koji je po podatcima i nalogu Savezne komisije za žrtve rata 1941. – 1945. (osnovane 17. lipnja 1964.) sastavio Savezni zavod za statistiku za područje bivše države. Piše Domagoj Vidović za Hrvatski tjednik.
U predgovoru stoji da je već 1966. objavljena publikacija Žrtve rata 1941. – 1945., u kojoj su popisana 597 323 stradalnika. Time je obrađeno nešto više od polovice procijenjenih žrtava. Naime, računalo se da je žrtava, bez „kvislinških“, koje su odoka procijenjene na 50 000, bilo između 1 016 000 i 1 066 000. Zbog čega je 25 godina bilo zabranjeno služenje popisom, sami naslućujete, ali nije naodmet spomenuti kako se ni spomenuta procjena ne poklapa s brojkom od 1 700 000 navodnih jugoslavenskih žrtava, od čega je navodno čak 700 000 stradalo u Jasenovcu.
Procijenjeni je broj žrtava koji je utvrdila Komisija, dakle, upućivao na to da je broj žrtava manji za barem 37 %. Pregledao sam letimično bokeljska naselja nastojeći utvrditi odgovara li narodnost popisanih žrtava stvarnomu stanju te ustvrdih da je sve u skladu s očekivanjima jer je za više od 90 % bokeljskih katolika zapisano da su Hrvati.
Hrvati u crnogorskome dijelu Sandžaka
Kad sam prešao na druge crnogorske općine, dočekalo me iznenađenje. Naime, u naselju Kovren sjeverozapadno od Bijeloga Polja u crnogorskome dijelu Sandžaka od 31 žrtve za čak je 22 stajalo da su Hrvati. Pročitajte sa mnom njihova imena i prezimena te u zagradi ime oca: Branko Caković (Nikola), Milinko Caković (Radosav), Sava Caković (Milija), Vuksan Đurević (Ognjen), Dušan Jelić (Lala), Periša Jelić (Mileta), Milan Joksimović (Mijat), Krstivoje Joksimović (Nikola), Milivoje Joksimović (Nikola), Neško Joksimović (Vule), Milan Knežević (Matija), Vukojica Kojović (Milija), Mileva Koković (Bjela), Gojko Sekulić (Milinko), Lazar Sekulić (Rade), Mato Sekulić (Rade), Radoman Sekulić (Drago), Radovan Sekulić (Tripko), Toma Sekulić (Vasilije), Vojin Sekulić (Dragi), Vukojica Sekulić (Sekula) i Radivoje Varagić (Mile).
Budući da nisam bio siguran je li popisanicima Kovren prebivalište ili mjesto pogibije, nastojao sam iz različitih vrela utvrditi je li riječ o nositeljima domaćih kovrenskih prezimenima. Dodatnom sam provjerom doznao da su njihovi nositelji uistinu živjeli te i danas žive u općinama Bijelo Polje i Pljevlja. Dvije su žrtve popisane dvaput i to s različitom narodnosnom odrednicom, ali to ne umanjuje podatak da je velika većina kovrenskih žrtava hrvatskih korijena.
Sudeći po osobnim imenima, koja uglavnom ne pripadaju suvremenomu hrvatskom fondu osobnih imena, razvidno je da je riječ uglavnom o pravoslavcima. Namjerno naglašavam suvremenom jer su narodna imena kao što su Bjela, Gojko, Milinko, Vukojica ili Milivoje potvrđena u hrvatskim kopnenim krajevima u predosmanlijskome razdoblju te od njih potječu prezimena kao što su Bijelić, Gojković, Milinković, Vukojičić ili Milivojević koja nose i Hrvati. Ni kršćansko ime Vasilije nije dijelom suvremenoga hrvatskog fonda osobnih imena, ali se okamenilo u hrvatskome prezimenu Vasilj. O Savama ćemo i Savićima prozboriti malo poslije.
I neki pravoslavni svećenici nosili su ime Hrvoje
Da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku, znamo iz mjesne toponimije. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva. Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju upućuje i toponim Latinsko groblje.
Štoviše, u dubini Crne Gore čak i albanska katolička groblja pravoslavci vrlo često nazivaju hrvatskima, a katolike ljudima hrvatske vjere bez obzira na to jesu li Crnogorci, Hrvati ili Albanci. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nailazimo na više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat. U antroponimiji (čak i na Kosovu, što je vidljivo u dokumentu iz XV. stoljeća kad su u oblasti Brankovića zabilježena osobna imena Hrvajin, Hrvanica, Hrviša, Hrvoje, Hrvojin, Hrvojica i Hrvonja) nerijetko na različita osobna imena istoga postanja. Čak su i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.
Da se hrvatsko ime u unutrašnjosti Crne Gore nije zatrlo neovisno o vjerskoj pripadnosti nositelja toga imena sve do druge polovice XIX. stoljeća, upućuju različiti crnogorski autori poput Save Markovića Štedimlije. Da je, pak, među sandžačkim muslimanima bilo izrazitih sklonosti prema Hrvatskoj, znamo i iz Drugoga svjetskog rata kad su se nazivali Hrvatima i 1941. tražili pripojenje NDH.
Izjašnjavanje sandžačkih pravoslavaca kao Hrvata, u blizini sandžačkih muslimana s kojima odnosi nisu bili bajni i koji su tražili pripojenje hrvatskoj državi pred manje od osamdeset godina, u naselju u kojemu tko zna koliko stoljeća nema katolika, zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti. Da navedeni podatci nisu ipak samo povijest, potvrdili su iz Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore koji su primili zahtjev za hrvatskim državljanstvom jednoga Hrvata pravoslavne vjere podrijetlom iz Kovrena koji je dokumentima dokazao da su mu se članovi obitelji izjašnjavali Hrvatima na popisima od 1948. do 2011.
Sava, Jovan i Nemanja – povijesna hrvatska imena
Budući da sam naglasio kako kovrenski Hrvati nose osobna koja ne pripadaju suvremenome, ali pripadaju povijesnomu hrvatskom fondu osobnih imena, valja mi to obrazložiti. Među osobnim imenima kovrenskih Hrvata najzvučnije je kršćansko ime Sava za koje bi većina Hrvata rekla kako je jedno od najtipičnijih srpskih imena te ga povezala sa Savom Nemanjićem. Međutim, kršćanska su imena Sava, Savica i Savo u hrvatskome fondu osobnih imena potvrđena u XI. stoljeću. Riječ je o inačici kršćanskoga imena Saba koje je nosio kršćanski mučenik (439. – 532) iz razdoblja prije Crkvenoga raskola.
Osobno je ime Savica još počekom XVIII. stoljeća potvrđeno među hrvatskim doseljenicima iz istočne Hercegovine u Neretvansku krajinu, osobno su ime Savo nosili bokeljski Hrvati još koncem XIX. stoljeća dok se među bokeljskim Srbima nije raširio kult Save Nemanjića (koji je ondje razmjerno mlad koliko god se izmišljanjem predaja pokušavalo dokazati suprotno), a u Popovu se osobno ime Sava nadijevalo mjesnim Hrvatima do 1945., pa je i jedna od hrvatskih žrtava poraća bio Sava Ćoić iz Dubljana, sela u sjeveroistočnome Popovu iz kojega su Hrvati zauvijek protjerani 1946. nakon stravičnih ritualnih ubojstava. Još pokojega potomka raseljenih Hrvata iz Dubljana koji nosi kršćansko ime Sebastijan ukućani i danas zovu Sava.
Jovan
Drugo je kršćansko ime koje danas povezujemo isključivo sa srpskim fondom osobnih imena osobno ime Jovan. Međutim, barem je od XIII. stoljeća lik Jovan s različitim inačicama zabilježen i među Hrvatima. Postanje je hrvatskoga osobnog imena Jovan i njegovih inačica u primorskim čakavskim krajevima barem u jednome dijelu pouzdano utvrđeno. Većina čakavskih govora ne poznaje fonem đ te ga u posuđenicama zamjenjuje s j (npr. jardin < tal. giardino, vijaj < tal. viaggio).
Tako je od talijanskoga imena Giovanni nastalo čakavsko Jovan te brojne njegove inačice i ženska imena (npr. Jovanin, Jovanina, Jovo, Jova, Jovanka). Navedena su osobna imena još u XX. stoljeću bila veoma česta na mnogim otocima (primjerice Braču). Pritom treba napomenuti kako je osobno ime Jovan zabilježeno u Makru kod Makarske 1475. – 1477., a vjerojatno su čakavsko-štokavski (što teritorijalni, što književni) dodiri utjecali na njegov nastanak.
Među katolicima u Popovu i Zažablju osobno se ime Jovan nadijevalo sve do polovice XVIII., u Neretvanskoj krajini do konca XIX. stoljeća, a među hrvatskim grkokatolicima ono je živo i danas. Slična je bliskozvučnost zabilježena i u imena Đorđe, Đorđi i Đorđo koja nose Hrvati te koja potječu od talijanskoga imena Giorgio za razliku od srpskoga imena Đorđe, inačica imena Georgije, koje je grčkoga postanja. Tijekom Jugoslavije često se na dalmatinskim otocima i osobno ime Zorzi mijenjalo u Đorđe kako bi se izjednačilo sa srpskom inačicom.
Nemanja
Treće je zvučno ime koje se danas povezuje isključivo sa srpskim fondom osobnih imena osobno ime Nemanja za koje nije pouzdano utvrđena etimologija. Na hrvatskome je povijesnom prostoru potvrđeno od konca XII. stoljeća i bilo je rasprostranjeno od Krka do Kotora. Potvrđeno je, među ostalim, i u Povaljskoj listini. Prezime Nemanja nosio je, primjerice, don Marin Nemanja, srednjovjekovni katolički svećenik iz Kotora, a Nemanjići su bili katolička vlasteoska obitelj iz okolice Mostara. Za razliku od osobnih imena Sava i Jovan, koja su rubno i danas potvrđena među Hrvatima, osobno je ime Nemanja iz hrvatskoga fonda osobnih imena iščeznulo prije više od pola tisućljeća.
Prevlast narodnih imena nad kršćanskima
Posebna su priča hrvatska narodna imena, koja su među katolicima postupno počela iščezavati nakon usvajanja odredaba Tridentskoga sabora (1545. – 1563.). Odredbama se toga sabora tražilo da katolici nose isključivo kršćanska imena. Da biste dobili predodžbu kakva su osobna imena prevladavala u manjim mjestima s isključivo katoličkim stanovništvom prije provedbe navedenih odredaba, navest ću primjer Drašnica u Makarskome primorju u kojima su 1475. živjeli: Radmio, sin Mirka; Radovac, sin Vike; Radojko sin Budaka; Radojko, sin Petka; Vukilja, sin Ugrina te Boško, sin Boguna s obiteljima.
Već je na temelju ovoga malog uzorka razvidna izrazita prevlast narodnih imena nad kršćanskima (samo je Petko inačica kršćanskoga imena Petar, sve su ostalo narodna imena). Osobna imena motivirana osnovom Mil- (npr. Milorad i Miloš), Rad- (npr. Radomir i Radoslav) te inačice osobnoga imena Vuk (koje je potvrđeno u dubrovačkoj okolici još u VIII. stoljeću, a u kasnome je srednjem vijeku bilo osobito često na zagrebačkome području) sve su do sredine XVI. stoljeća pretezala u kopnenim hrvatskih krajevima, a još su nekoliko stoljeća opstala u dinarskim krajevima (osobito u okolici Tomislavgrada i istočnoj Hercegovini).
Nakon provedbe odredaba Tridentskoga sabora župnici su na jugoistoku hrvatskoga povijesnog prostora narodno ime Vuk najčešće mijenjali (zbog bliskozvučnosti latinskoga Lupus i latinskoga Lucas) u kršćansko Luka, Cvijeto i Cvijeta u Florijan i Florija, Miloslav, Mile i Mileta u Miho, Mihovil ili Mihajlo, Dobrila u Agata, Rade/Rado i Rada u Rafael i Rafaela, a Vidoslav u Vid ili Vido. Na dubrovačkome su se području usto narodna imena Živan i Živana mijenjala u Đivan i Điva, Božo u Natale, Krile u Krsto, Stana u Viktorija te Milica u Gracija.
Otkud Jovanovići, Savići i Miloševići među Hrvatima?
Iako su neka kršćanska imena izrazito rijetka u Hrvata (poput imena Jovan koje nose još samo hrvatski grkokatolici) ili su iščeznula (poput osobnih imena Sava i Savo) te iako se udio narodnih imena u Hrvata znatno smanjio (osobna su imena Miloš, Radojko i Vuk u srednjemu vijeku bila među najčešćim hrvatskim imenima, a danas su razmjerno rijetka), ona su okamenjena u hrvatskim prezimenima kao što su Jovanović, Jović, Savić, Milošević, Radojković te sva prezimena izvedena od inačica narodnoga imena Vuk (npr. Vučić, Vukašin, Vukosav, Vuković).
Ukratko, prezimena su Jovanović, Jović, Savić ili Milošević, inače sasvim obična u Hrvata, odrazom starijega stanja hrvatskoga fonda osobnih imena (razdoblja kad je Jovana, Sava i Miloša bilo znatno više među Hrvatima) te su nastala neovisno o srpskim i drugim južnoslavenskim prezimenima, a najčešće su od njih i starija. Hrvati, naime, prezimena počinju dobivati već u XII. stoljeću, a Srbi i Crnogorci tek potkraj srednjega vijeka, i to na rubu svojega etničkog prostora, u krajevima u kojima su živjeli u doticaju s Hrvatima (ponajprije u istočnoj Hercegovini i Boki kotorskoj).
Prezimena nastajala u vrlo različitim razdobljima
U užoj su se Srbiji prezimena počela ustaljivati koncem XVII. stoljeća, a u Crnoj Gori tek u XIX. stoljeću. Najzorniji su primjer toga notarske knjige iz hrvatskih primorskih gradova u kojima gotovo svaka osoba od XIV. stoljeća nosi osobno ime i pridjevak (svojevrsno praprezime) ili prezime dok Srbi (osim onih u istočnoj Hercegovini i Boki kotorskoj) ne samo da nisu imali prezimena u XIV. stoljeću (što je razvidno iz Dečanskih hrisovulja u kojima se navode samo osobna imena), nego i znatno poslije (u Pomeniku manastira Krušedol iz XVI. stoljeća u istočnome Srijemu uz osobno ime tek se iznimno pojavi kakav dodatak).
U Bosni i Hercegovini samo su Hrvati u kontinuitetu beziznimno očuvali prezimena u matičnim i drugim crkvenim knjigama jer su turski popisi sadržavali tek osobno ime i ime oca nositelja toga osobnoga imena (npr. Ivko, sin Marka), a prezimena su se u osmanlijskim dokumentima počela sustavno bilježiti tek u XIX. stoljeću.
Kad sve to skupa znamo, onda bi nam trebalo biti jasno kako, primjerice, hrvatski nositelji prezimena Nikolić, koje se u istočnoj Hercegovini i Boki kotorskoj pojavljuje od XIII. stoljeća, nemaju nikakve krvne veze s Nikolićima iz uže Srbije (koji su prezimena dobili tek u XVIII. stoljeću), a još manje s Nikolićima iz unutrašnjosti Crne Gore (čije prezime potječe iz XIX. stoljeća). Stoga ne nasjedajte na tlapnje o zajedničkome podrijetlu jer iako su prezimena vrlo često odrazom srodne jezične i vjerske baštine (Nikola je i katoličko i pravoslavno ime te ga nose i Hrvati, i Srbi, i Crnogorci, ali i Bugari, i Makedonci), ona su nastajala u vrlo različitim razdobljima te podatak da ih nose pripadnici različitih naroda ne znači da sve nositelje istih prezimena povezuje krvno srodstvo. Ono je, dakako, u pojedinim krajevima moguće (jer znamo da je bilo prevjeravanja), ali za to su nam potrebni dodatni dokazi.
O autoru
* Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Dr. sc. Vidović danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta.
Vidović je objavio tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dr. sc. Vidović dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
