Upravo je hrvatska država, uza sve svoje mane, zaštitila velik broj hrvatskih govora, a dijalektološka leksikografija cvate iz različitih središta, posebno iz Zadra i Rijeke, dakle, sve je samo nije centralizirana. Kako to da utjecaj talijanskoga, njemačkoga, turskoga, pa donekle i srpskoga jezika na hrvatske idiome nitko ne smatra problematičnim, a utjecaj hrvatskoga standarda drži pogubnim, do dana mi današnjega nije jasno, piše dr. sc. Domagoj Vidović za identitet.hr. Kolumnu u cijelosti uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.
Očito je sezona kiselih krastavaca i u jezikoslovlju iza nas, pa nemam vremena za gubljenje. Danas se osvrćem na proglašenje čakavskoga narječja zasebnim jezikom na prijedlog američkoga jezikoslovca Kirka Millera. Posljednjih godina o pogubnoj, ali uznapredovaloj pojavi hrvatskoga jezičnog separatizma, koji od Hrvatske hoće učiniti zemlju s tisuću jezika, pojavi koja uvijek pronađe i vanjske saveznike, dosljedno pišemo Sanja Vulić i moja malenkost. Pritom zagovornici teze o Hrvatskoj kao zemlji s tisuću jezika ustraju na tezi o navodnoj ugroženosti neštokavskih hrvatskih idioma kojima je navodno najveći neprijatelj hrvatski standardni jezik iako su čakavci, primjerice, pod mletačkom vlašću proveli više od pola tisućljeća, u različitim južnoslavenskim tvorevinama sedamdesetak godina, a u hrvatskoj državi tek tridesetak ljeta
Upravo je hrvatska država, uza sve svoje mane, zaštitila velik broj hrvatskih govora, a dijalektološka leksikografija cvate iz različitih središta, posebno iz Zadra i Rijeke, dakle, sve je samo nije centralizirana. Kako to da je utjecaj talijanskoga, njemačkoga, turskoga, pa donekle i srpskoga jezika na hrvatske idiome nitko ne smatra problematičnim, a utjecaj hrvatskoga standarda drži pogubnim, do dana mi današnjega nije jasno.
Potvrde za riječ čakavac tek u XVIII. stoljeću
Ono što bi hrvatska javnost morala znati jest da riječ čakavac, koliko mi je poznato, prvi bilježi Ardelio Della Bella u svojemu rječniku iz 1728., a iduće se potvrde nalaze u rječniku Joakima Stullija na početku XIX. stoljeća U studiji Antuna Mažuranića iz 1843. o Vinodolskome zakoniku, kako navodi Sanja Vulić, prvi put se navodi pridjev čakavski. Zanimljivo je da riječi čakavac i čakavski nije upotrijebio nijedan meni poznati hrvatski književnik čakavac do konca XIX. stoljeća iako je upravo čakavsko narječje podlogom najstarijega književnoga jezika u Hrvata te se njime služila većina hrvatskih kraljeva i pisala najstarija hrvatska književnost.
> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’
> Dr. sc. Vidović: Udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje ‘srpskoga sveta’
Štoviše, znatno se prije Marulića, koji za Juditu sam piše da je u versih harvatskih složena, hrvatski glotonim spominju u Istarskome razvodu i Vinodolskome zakoniku, dokumentima iz XIII. stoljeća koji potječu s čakavskoga područja. Usto, imenovanje jezika po upitno-odnosnoj zamjenici ne samo da nije uobičajeno u nekoć tradicionalnoj i konzervativnoj Europi, nego i u znatno otvorenijoj Americi.
> Domagoj Vidović: Zašto je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik nekorektan naziv?
Slično je i s pridjevom kajkavski koji je, po podatcima iz Akademijina rječnika, prvi rabio „stari kajkavac“ iz Novoga Sada Đuro Daničić. Pregledao sam i Habdelićev i Belostenčev rječnik, ali kajkavca ne nađoh, tek u Rječniku hrvatskoga kajkavskog književnog jezika ugledah potvrde za pridjev kajkavski iz Krležinih djela. Naravno da je moguće da nisam pogledao sve izvore, no imamo li u vidu da se kajkavska gramatika Ignaca Kristijanovića naziva Grammatik der Kroatischen Mundart, jasno nam je kako kajkavci i materinsko narječje nazivaju onako kako ga i trebaju zvati – horvatskim, dakle hrvatskim.
Kroatisti, što nam je od jezika ostalo?
Ako našoj javnosti nije jasno čemu moja uzrujanost, neka se samo podsjeti na proglašenje tzv. bunjevačkoga jezika te nedavnoga pokušaja njegova izvoza u Mađarsku, o čemu je Tomislav Vuković nedavno pisao u Hrvatskome tjedniku. Primijene li Gradišćanci istovjetnu teoriju po kojoj je svako hrvatsko narječje zaseban jezik, onda će svoju inačicu hrvatskoga jezika podijeliti na gradišćanskohrvatski čakavski, gradišćanskohrvatski štokavski, gradišćanskohrvatski kajkavski te različite prijelaze podinačice, pa će svako hrvatsko selo dobiti svoj jezik umjesto da svi govore po hrvacku.
I ja sam osobno kao govornik dvaju hrvatskih idioma, od kojih mi je očinski vidonjski zakonski zaštićen kao jedan od rijetkih iskonskih štokavskih (i)jekavskih govora, a materinskim se čakavskim pučiškim dičim jer baštini jezik hrvatskih kraljeva, svjestan postupnoga nestajanja nekih hrvatskih idioma, ali mrvljenje hrvatskoga jezičnog prostora i odmicanje od hrvatskoga etnonima dodatno bi ubrzali proces izumiranja pojedinih hrvatskih idioma jer ako netko misli da će neki čakavski idiom bolje zaštititi američki jezikoslovac, koji je danas u Čavlama, a sutra među Sijuksima, od hrvatske države, kakva god ona bila, grdno se vara. Na koncu, odmicanje od hrvatskoga glotonima sve te naše idiome čini ničijima, a kad su ničiji, postaju svačiji. Želimo li uistinu da nam bude tako?
O autoru
* Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Dr. sc. Vidović danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta.
Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dr. sc. Vidović dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
