Dr. sc. Vidović: Udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje ‘srpskoga sveta’

vidović boka kotorska
Foto: Ivica Puljan; Dr. sc. Domagoj Vidović, 9. Neretvanski zbornik, Depositphotos; Fotomontaža: Narod.hr

“Od mojega je posljednjega osvrta na bokeljsku i barsku književnu prošlost udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje „srpskoga sveta“. Već se stoljeće i pol bokeljska kulturna povijest na temelju „predanja“, bez ijednoga dokumenta, odvlači na istok”, upozorava dr. sc. Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u članku “Rubom Croatiae Rubeae – ogled o bokeljsko-barskome književnom krugu” napisanom za 3. Svjetski festival hrvatske književnosti. Članak je bio objavljen u nedavno ugaslome Hrvatskome slovu.

> Dr. sc. Vidović: Svojatanje hrvatske književnosti – Gajo Petrović i srpska logika

> Hitrec: Hrvatsko slovo umoreno je u doba ‘nacionalne’ hrvatsko-srpske koalicije

> Javor Novak: Tomašević ukinuo najam prostora, a ministrica kulture financijsku potporu Hrvatskom slovu

Tekst dr. sc. Vidovića u nastavku donosimo u cijelosti.

Boka kao zavičaj po izboru

Kad raspravljamo o pripadnosti kojega pisca određenoj književnosti, načela kojima se vodimo jesu narodnosno, državno ili jezično. Ona se mogu provoditi pojedinačno ili kombinirano, pa tako i pisac može istodobno pripadati različitim književnostima. No, što je s pitanjem piščeva zavičaja? Koji je piščev zavičaj? Je li to onaj u kojemu se rodio, u kojemu se školovao, u kojemu je proveo veći dio svojega života ili je pisac posebna osoba koja zavičaj može odabrati, čak ga i u mašti stvoriti?

Gotovo se čitav život predstavljam kao bračko-neretvanski hibrid, osoba koja se temeljno oblikovala u dvama zavičajima, zemljopisno razmjerno blizim, no mentalitetom poprilično različitim. Jedan me je zavičaj oblikovao duhovno i čvrsto vezao za more. Zavičaj je to znatno ekskluzivniji jer nije određen samo prostorno, nego i vremenski (uza tople obale djetinjstva) i jezikom kojim govori sve manje ljudi, pa stoga i ča slaje ozvanjo kad ga se nenadano čuje u područjima dugih magla i beskrajnih ravnica.

Drugi me je odmaknuo od Splita i primaknuo Dubrovniku, svojim položajem doveo na razmeđe vječitih prijepora i neprekinutih borba te mi osvijestio svu blaženost položaja daleko od ruba i pogleda na prostore bez dimova u kojima tek pokoji graničar čuva spomen na slavne dane davno ugaslih kraljevstava. Stoga me jedan zavičaj uvlači u dokolicu i svijet mašte, a drugi nagoni da od krhotina i rijetkih uspomena sastavim mozaik stalno me držeći budnim na jedno oko kako mi ne bi promaknulo deveto čudo na istoku.

Dana sam 22. svibnja 2017. u Stonu (što nije slučajno jer je u tome gradu jedno vrijeme živio Viktor Vida) od podvojene (bračko-neretvanske) ličnosti po zavičajnoj osnovi postupno počeo postajati rastrojenom. Tad me je, tijekom prvoga Međudržavnoga književnog susreta hrvatske književnosti, u tuhljiv mračak počela uvlačiti Boka kotorska.

Igrom slučaja na objedu sam u konobi Bacchus završio za bokeljskim stolom sa Zvonimirom Dekovićem, Miroslavom Sindikom i nažalost pokojnom Desankom Matijević koji su mi približili more i čemprese u dalekim gradovima te me preobrazili u primorca pod hrastom. Uniđoh šutke u bokeljski tamni dan, da parafraziram Frana Alfirevića, prvi put od 20. do 22. rujna 2018. da iz njega, nadam se, ne iziđem sve dok se ne pogase luči mojega žića.

Sve što u dnu tišti kao nerečene riječi bola, o kom se šuti – stalni udari na identitet bokeljskih Hrvata

Od mojega je posljednjega osvrta na bokeljsku i barsku književnu prošlost udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje „srpskoga sveta“. Već se stoljeće i pol bokeljska kulturna povijest na temelju „predanja“, bez ijednoga dokumenta, odvlači na istok. Za primjer uzmimo datiranje izgradnje manastira Savina. Po jednoj inačici predaje on potječe iz 1030. godine (dakle, iz razdoblja prije Crkvenoga raskola), a po drugoj ga je izgradio sveti Sava. Zanimljivo, u povijesnim se vrelima spominje tek 1648.

Ne podsjeća li to na datiranje manastira Krka u 1317. godinu na temelju dokumenta koji nitko nije vidio, pa su njegov prvi spomen povjesničari, i to srpski, pomaknuli u 1577.? Ne podsjeća li to i na „predanja“ o hercegovačkome manastiru u Zavali u Popovu oko kojega su nekoć navodno bile dvije pravoslavne crkve datirane između VIII. i XI. stoljeća, pa se čini da su naši istočni susjedi bili pravoslavci možda i 300 godina prije nego što je pravoslavlje nastalo.

Slične je izmišljotine (među kojima se ističe ona da su benediktinci otrovali kaluđere kako bi preuzeli njihov samostan) u vezi s Miholjskom prevlakom argumentima opovrgnuo Ivo Stjepčević. Udar na sakralnu baštinu nipošto nije slučajan. Naime, ako je i po čemu Boka prepoznatljiva u hrvatskoj kulturi, onda su to crkve i samostani čiji su starost i gustoća jedinstveni na istočnoj jadranskoj obali. Postoje, naime, dalmatinski gradovi iz kojih se dižu bili kampaneli, ali nigdje oni nisu toliko zgusnuti koliko u Boki.

Pregršt dokaza hrvatske prisutnosti u Boki kotorskoj

Dakako da je dokaza hrvatske prisutnosti u Boki kotorskoj i Svebarju pregršt još od Barskoga ljetopisa, a potvrdu hrvatskoga etnonima nalazimo u djelima hrvatskih bokeljskih književnika barem od XVII. stoljeća. Tako je kotorski vlastelin Maro Dragović 1617. pisao pohvalnicu Bartolu Kašiću u kojoj među ostalim stoji Kada s’ navijestio u pjesnijeh svud glas tvoj, / Naši Dalmatini, i vas rod hrvatski / Držat će u cini pjevanja glas rajski; / Od našega mora do mora ledena / Živit od govora dika će plemena.

Hrvate u Boki kotorskoj od ostalih naroda u tome kraju jasno luče i strani putopisci Evlija Čelebija (1664.) i Petar Andrejevič Tolstoj (1697. – 1699.) dok Hrvati iz Perasta, Junije Balović (1693.) i Kristo Mazarović (1712.), talijanski Slavo prevode s Hrvat. Najbolji je to odgovor srpskomu akademiku crnogorskih korijena Miru Vuksanoviću, koji je još 2011. najavio da će hrvatske bokeljske književnike uvrstiti u ediciju Deset vekova srpske književnosti (za barske književnike, srećom, nije čuo).

Trebalo bi ga usto podsjetiti na sljedeće retke Istorija nove srpske književnosti (1914.) srpskoga filologa Jovana Skerlića: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (…) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.“ Dakako da dalmatinska književnost obuhvaća i bokeljsku i barsku književnost jer je Boka kotorska dijelom Dalmacije bila do 1918., a Bar, koji nam je jedan od najvažnijih srednjovjekovnih središta pismenosti, do 1571.

Povezanost između dubrovačke i bokeljske grane dalmatinske i hrvatske književnosti uopće ogleda se, primjerice, u čitavoj plejadi Držićevih likova Bokelja, koji, poput Gulisava Hrvata, pripadaju kategoriji našijenaca. Punu je umjetničku vrijednost hrvatska književnost u Boki kotorskoj dosegnula u XX. stoljeću u djelima Frana Alfirevića, Vjenceslava Čižeka i Viktora Vide te Miloša Miloševića i don Branka Sbutege. Bokeljski je Hrvat i omiljeni dječji pisac Anto Staničić. Početkom XXI. stoljeća, uz već spomenute književnike Miroslava Sindika i Desanku Matijević, afirmirani su književnici iz kruga mojih poznanika (a sigurno ih je još ima, pa im se ispričavam na izostavljanju) Vanda Babić, Željko Brguljan, Marin Čaveliš, Gracija Marović, Dijana Sindik i Adrijan Vuksanović.

Njima valja pridružiti i voditeljicu dramske sekcije HNV-a i antologičarku Dijanu Milošević te poliglotkinju Anu Vuksanović koja je imala zadovoljstvo razgovarati s nobelovcem Mariom Vargasom Llosom. Književnomu djelovanju bokeljskih Hrvata otvoreni su ujedno Hrvatski glasnik, koji izdaje Hrvatsko građansko društvo Crne Gore Kotor na čelu s jednim od najpoznatijih vaterpolskih sudaca Mariom Brguljanom, te sve aktivniji Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj kojim predsjedava Marija Mihaliček.

Tisućljetna baština Boke kotorske

Upravo zbog bogate tisućljetne kulturne baštine Boke kotorske boli izostanak snažnije reakcije mjerodavnih hrvatskih institucija na pokušaj otimanja Bokeljske mornarice iz hrvatske matice, o kojemu je opširno pisao Ivo Škanata, što izaziva bojazan da će se sličan izostanak primjerene reakcije dogoditi kad se u ediciju Deset vekova srpske književnosti budu uvrštavali bokeljski književnici poput Ljudevita Paskalića, Ivana Bolice, Jurja Bizantija, Ane Marije Marović ili Ide Verone.

> Kotorska biskupija: Bokeljsku mornaricu očuvali su i baštine ju katolici i Hrvati

Da hrvatskim Bokeljima nije lako ni sa svojim sunarodnjacima koji iz udobnoga položaja većine u domovini mudruju o nedostatnome iskazivanju nacionalnih osjećaja, razvidno je na primjeru odnosa prema onomastičarki Gracijeli Čulić i odjeka objave Kotorskoga misala. Gracijela Čulić, naime, vrhunska je antroponomastičarka čija je knjiga Antroponimija Boke kotorske: od prvih spomenika do kraja XIX. vijeka (1996.) jedna od najvrednijih knjiga hrvatske antroponomastike uopće.

Nastajala je u ratnome vihoru tijekom kojega su se bokeljski Hrvati našli uza samu crtu razgraničenja. Iako se u tome razdoblju vrlo lako gubila glava, vlastito je ljudsko dostojanstvo branila i obranila perom. Teškim okolnostima unatoč autorica se nije ogriješila ni o jedno znanstveno načelo, a onaj tko zna čitati, u toj knjizi vidi trajan spomenik hrvatstvu u Boki kotorskoj, njegovu prožimanju sa supstratnom i adstratnom romanskom kulturom (koju su Hrvati ne samo očuvali nego i ugradili u vlastiti identitetski kod) te jasnu razliku između hrvatskoga s jedne i crnogorskoga i srpskoga antroponimijskoga fonda s druge strane.

Odjeci objave Kotorskog misala

Drugi su primjer hrvatskoga jala odjeci objave Kotorskoga misala. Za mjesto na kojemu se taj misal nalazi desetljećima se znalo, ali tek kad je u izdanju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore objavljen, počelo je prekomjerno granatiranje iz Dubrovnika te sumnjičavost prema izdavaču premda je predsjednik HNV-a Zvonimir Deković nekoliko puta u javnim istupima istaknuo kako je najvažnije da je misal dostupan, što olakšava i buduće znanstvene rasprave.

Onaj tko i na trenutak pomišlja da bi izdavanje Kotorskoga misala bio čin otuđenja toga monumentalnog djela od hrvatske kulturne prošlosti, očito nije upućen u rad HNV-a, koje neumorno radi na tome da se nadoknadi gotovo čitavo stoljeća razgrađivanja hrvatskoga identiteta ne samo u Boki kotorskoj, nego i u Svebarju, u kojemu su Hrvati također autohtoni narod. „Po plodovima ćete ih prepoznati“ – nepisano je geslo svih saziva HNV-a od njegova osnutka 2007.

Čelnik je HNV-a Zvonimir Deković motor svih djelovanja, okupljač svih hrvatskih snaga i domaćin gotovo svim hrvatskim izaslanstvima. Vjerujem da će njegovo ime s imenima ostalih zaslužnika zlatnim slovima biti upisano u knjigu bokeljske i hrvatske kulturne povijesti jer mnogi su prije mogli pa nisu htjeli, htjeli pa nisu mogli ili htjeli i mogli pa nisu umjeli pronaći načina za punu afirmaciju bokeljske sastavnice hrvatske kulture. Dakako da kultura ne rješava egzistencijalne probleme i ne lišava osjećaja nemoći i obespravljenosti, ali ako su bokeljske crkve i palaci nadživjeli sve ratove i potrese, objavljene će knjige nadživjeti asimilacijske težnje i globalizacijske smjernice te gradu i svijetu predočiti jednu malu, ali baštinom pretrujenu zajednicu na razmeđu Istoka i Zapada i utisnuti je kao komadić mozaika u povijest svjetske kulturne baštine.

Vrlino, prodiši i veselošću, dobroto, zanovi – Bar, najistočniji rub hrvatskoga kulturnog prostora

U literaturi se katkad navodi kako se dva najistočnija hrvatska marijanska svetišta nalaze u Boki kotorskoj, no postoji barem jedno još istočnije, Gospa od Ratca nedaleko od Bara protiv čije se devastacije ovih dana bore potomci barskih mučenika. Bar je od 1571. istočni rub hrvatskoga katolištva, no srednjovjekovna osobna imena, pridjevci i prezimena Ulcinjana, Drivašćana, Svačana i Skadrana pokazuju kako se hrvatski kulturni prostor nekoć prostirao i istočnije.

Nije li pomalo paradoksalno da su se oko razvalina katoličke katedrale u Svaču, 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja, za katoličku baštinu 2019. fizički otimali albanski muslimani te crnogorski i srpski pravoslavci dok to barski nadbiskup sa svojim svećenstvom i pastvom bespomoćno promatra?

Svojevrstan je barski književni krug, baštinik drevne Barske kronike, nakon osmanlijskih osvajanja opstao izvan barskih gradskih zidina unutar kojih su stoljetnim razaranjima uništeni Barski epitafi pisani latinskim jezikom. Njegovi su najodličniji predstavnici splitski (1557. – 1563.) i šibenski kancelar (1564. – 1566.) Antun Prokulijan te Kamilo (vjerojatno Bar, sredina XVI. stoljeća – Dubrovnik, kraj XVI. stoljeća ili 1607.) i Viktor Besaljić (Bar, oko 1548. – Dubrovnik, 1628. ili 1632.).

Prokulijanov je govor na talijanskome upućen splitskoj općini iz 1558. (koji je prevela Marina Marasović Alujević), u kojemu veliča Marka Marulića, objavljen 1567. u Mletcima, a 1. ožujka 1569. Besaljić papi Piju V. u pismu na latinskome preporučuje da Antuna Vrančića učini kardinalom. Kamilo Besaljić bio je piscem poslanica objavljenih u zbirci talijanskih poslanica Bartolomea Gerardija. Viktor Besaljić sastavio je na talijanskome sonet posvećen Nikoli Nalješkoviću, a njegov je latinski epigram svojevrstan predgovor prepjevu Pjesni pokornih kralja Davida Ivana Gundulića, čije je latinsko pjesništvo izučavao deset godina.

Barska književnost svojom se trojezičnošću uklapa u dalmatinsku

Iako razmjerno slabo poznata barska književnost, svojom se trojezičnošću (pisana je hrvatskim, latinskim i talijanskim jezikom) i povezanošću s drugim dalmatinskim književnim krugovima (poglavito dubrovačkim) potpuno uklapa u matičnu dalmatinsku književnost, pa nam Miru Vuksanoviću valja postaviti i pitanje koji je to srpski pisac osim na srpskome pisao na talijanskome i latinskome. Ako ga pronađe, neka ga slobodno uvrsti u ediciju Deset vekova srpske književnosti.

Barani su suvremenoj hrvatskoj kulturi, među ostalim, podarili prvoga pop-artista Josipa Demirovića, fotografa Joza Ćetkovića i producenta Josipa Barlovića te jedinoga hrvatskoga proljećara koji je djelovao na crnogorskome tlu Iva Vickovića. Tradiciju barskih kroničara svojim ogledima danas nastavlja Vladimir Marvučić, rječničko blago obližnjih Zubaca (povijesnomu sjedištu Hrvat-baše) prikuplja glavni urednik časopisa Zupci Times Ilija Vukotić, a Spiča, do Drugoga svjetskog rata najistočnije općine s hrvatskom većinom u bivšoj državi, Vlado Lukšić.

Barski se Hrvati okupljaju u različitim udrugama od kojih hrvatski predznak nosi Hrvatsko katoličko društvo „Sveti Jeronim“. Bar ujedno ima veliku sreću da se njegovom poviješću i svekolikom baštinom bavi Savo Marković, istinski znanstvenik, proučavatelj antibarejskoga dijalekta dalmatskoga jezika i veliki hrvatski prijatelj, bez čijih članaka i knjiga ne bi bilo ovoga odjeljka u mojemu ogledu.

Masline su još uz obale

Što reći na koncu ovoga kratkoga izleta u rubne dijelove Crvene Hrvatske nego se podsjetiti na činjenicu da je cjelokupna Crvena Hrvatska istočno od Neretve koncem XII. stoljeća od pokrajine postala krajinom za koju se činilo da se zauvijek odvojila od matice i izdvojila iz uljudbenoga kruga kršćanskoga Zapada.

Nekoliko desetljeća poslije kristalnu nam je kocku vedrine podarila Jelena Anžujska obnavljajući crkve te darujući samostane od Bojane do Neretve. Od tad je prošlo gotovo više od sedam stoljeća i još nas ima, još smo tu. Na tome primjeru valja temeljiti budućnost, nikad se ne umoriti i ne odustajati jer sve što znamo, to je: da život mora teći.

O autoru

* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević.

Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.