Narod.hr zatražio je Hidajeta Bišćevića, veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji, intervju na hrvatskom jeziku, koji je dao za srbijansko izdanje međunarodnog časopisa za diplomaciju ‘Diplomacy and Commerce’.
> Skandalozan intervju veleposlanika Bišćevića: Domovinski rat nazvao ‘građanskim’
> Reakcije na objavu na Narod.hr-u: Grlić Radman brani Bišćevića nevjerojatnom pričom
> Tko je veleposlanik Hidajet Biščević, o čijoj je izjavi o Domovinskom ratu Narod.hr prvi pisao?
“Uredništvo se ispričalo za grešku u prijevodu, jer u mojem tekstu nema ni g od građanskog”, tvrdi veleposlanik uz intervju koji prenosimo u cijelosti izvorno kako smo ga i dobili:
PITANJE: Na samom početku vašeg mandata izjavili ste da je u odnosima naše dve zemlje jako važan izlazak iz ‘zatočeništva prošlosti’“. Nakon više od godinu dana u Srbiji, kako vam se danas čine odnosi Hrvatske i Srbije?
ODGOVOR: Iskreno, bilo bi pretjerano reći da smo izašli iz tog „zatočeništva“. Još se vrte stari narativi, još odjekuju stari slogani, još probija stara svijest. Ono što zabrinjava je nešto što uglavnom malo primjećujemo – prošlo je tri desetljeća od razlaza i odvajanja, gotovo tri desetljeća će uskoro biti otkako je rat završio! Punih trideset godina! Istina, sve što se dogodilo u Devedesetima, raspadom bivše države, bila je najveća i najpotresnija promjena geopolitičke konfiguracije u Europi nakon pada komunizma i Zida. Nijedna regija Europe nije prošla kroz takav tunel i takve potrese. K tomu, ovo je etnički, vjerski, politički, kulturološki najzamršeniji zakutak Europe, s teškim naslijeđima podozrenja, nepovjerenja i otvorenih neprijateljstava, osobito u hrvatsko-srpskim odnosima. Oba ova aspekta nesporno pokazuju da izlazak iz „zatočeništva prošlosti“ nije lak…ali, ipak, trideset godina!! Ako smijem, možda neprilična usporedba: njemački turisti su ljetovali na obalama zemlje koju su razorili niti deset godina nakon okončanja onog rata, Americi i Vijetnamu nije trebalo trideset godina da korjenito izmijene svoje odnose, o Nijemcima i Francuzima i njihovoj povijesti da ne govorim. Dakle, još je pred nama ogroman posao, ogroman izazov… iako, bez pretenzija da preuzimam neku posebnu ulogu, ipak smo u posljednje vrijeme odnose postavili na neki „uređeniji kolosijek“ . postoje razlike, povremeno frcaju iskre, ali nije da baš jednom tjedno put Zagreba ili Beograda lete protestne note. Razgovaramo, na raznim razinama, usredotočeni smo na ključna pitanja…Ali, možda najbitnije: taj izazov izlaska iz prošlosti danas je otežan i činjenicom da je u našem širem europskom, pa i globalnom okruženju, itekako zamjetan upravo povratak u prošlost, prošlost nadmetanja Istoka i Zapada, starim rječnikom rečeno. Obnova „hladnog rata“ lako može obnoviti i neka povijesna iskustva o oblikovanju sigurnosne karte ove regije. Jer, geopolitička polarizacija u Europi baca sjenu i na ove prostore i sve je vidljivije da i to utječe na odnose u regiji, do te mjere da nije jednostavno predvidjeti buduću političku i sigurnosnu konfiguraciju u regiji.
PITANJE: Oproštajna balkanska turneja kancelarke Merkel i nemački izbori su obeležili jesen. Šta vi mislite, da li je odlazak Angele Merkel kraj Berlinskog procesa?
ODGOVOR: Koliko god Berlinski proces, sa svojim razrađenim političkim i razvojnim komponentama bio „političko čedo“ kancelarke Merkel, kao svojevrsno njeno osobno svjedočanstvo o posvećenosti Zapadnom Balkanu u vrijeme stagnacije u odnosu Unije spram šest država regije, ipak je taj proces postao i sastavnim dijelom njemačke vanjske politike u odnosu na ovaj dio Europe. Dakle, ne vjerujem u zastoj, još manje u kraj Berlinskog procesa…osim Njemačke, tu su i uključene i druge ozbiljne zainteresirane zemlje, tu su međunarodne institucije, razvojni planovi… Ono što će biti važno pratiti, da se dijelom vratim na spomenuta geopolitička kretanja oko Balkana, svakako će biti odnos, dinamika i energija njemačke i EU posvećenosti regiji u kontekstu vidljive agende Rusije, Sjedinjenih Država i drugih igrača.
PITANJE: Koliko su Srbija i Hrvatska važne jedna drugoj, u regionu, a potom i u Europskoj uniji, ili izvan nje?
OODGOVOR: Ponovit ću očiglednu činjenicu: Hrvatska i Srbija i hrvatsko-srpski odnosi ključni su za stabilnost, mir i sigurnost ovog dijela Europe. Regija je, svi smo toga svjesni, još bremenita neriješenim pitanjima, složenim odnosima, čak i zamrznutim konfliktima… ali, ništa od toga ne može nadjačati važnost hrvatsko-srpske komponente za stabilnost regije. Ona je ključna i sa stanovišta interesa Europske unije, jer osigurava stabilnost ovog dijela Europe. A što se tiče Vašeg pitanja koje implicira mogućnost da razmotrimo karakter naših odnosa u scenariju po kojem Srbija ostane izvan EU, reći ću slijedeće: PRVO, U Hrvatskoj smatramo da cijeli prostor Zapadnog Balkana, po prirodi povijesnog razvitka, po prirodi geografije i po prirodi političkih očekivanja stanovnika pripada zoni Europske unije. Drugo, sigurnoste primjetili da je upravfo Hrvatska jedna od najgorljivijih zagovornica jasne i dosljedne politike proširenja EU i da je u tom pogledu zagovarala i zagovara i pregovarački proces sa Srbijom, uz dosljedno i pošteno poštivanje fundamentalnih pregovaračkih uvjeta i pravila. Iskreno, ponekad ne razumijem kako i zašto takav politički stav hrvatske strane ne nailazi na odgovarajući uzvrat sa srpske strane: želimo Srbiju u Uniji, jer je to i naš strategijski i sigurnosni interes, potičemo vaše pregovore, otvaranje clustera, a ne nailazimo na odgovarajuće uzvratne poteze…ponekad slušam kako je s hrvatske strane riječ o mogućim „ucjenama“, ali upravo suprotno – riječ je o tzv. fundamentalnim pitanjima pregovaračkog procesa i, ne manje važno, o pitanjima čije bi rješavanje rasteretilo i znatan dio bremena koje Srbija nosi iz Devedesetih. Govorim, primjerice, o nestalim osobama. Pri čemu to više ne mora biti pitanje odgovornosti, kažnjavanja, natezanja oko karaktera sukoba…ne, naprosto humanitarno pitanje, pronalazak ostataka, predaja obiteljima.
4. Ekonomski odnosi iz godine u godinu su stabilni i napreduju, a HPK ove godine obeležava 15 godina. Da li politički odnosi mogu da prate uspehe ekonomskih odnosa?
ODGOVOR: U političkoj atmosferi koju sam pokušao opisati, i koja nije idealna ali se postupno ipak kreće ka smirivanju i stabilizaciji
– čak usprkos raznim „minama“ poput, primjerice, stava nekog jezičnog Odbora koji negira hrvatski jezik, poput igara s tzv. bunjevačkim jezikom, poput mnogih nepotrebnih muka s kojima se sučeljava hrvatska manjinska zajednica…za razliku od posve oprečna položaja srpske zajednice u Hrvatskoj – dakle, svemu tomu usprkos, gospodarski odnosi su stabilni, pa čak i u blagom usponu posljednjih godina, čak i usprkos pandemiji. To nesporno ohrabruje, to ukazuje da u realnom životu i u tzv. realnom sektoru postoji ona vrsta energije i pronalaženja uzajamnih interesa koji nadjačavaju nacionalističku i izolacionističku retoriku.
PITANJE: Kada su se desili zemljotresi u Hrvatskoj, pred vašom kancelarijom su se pojavili ljudi koji su želeli da vam prenesu podršku za stradale. Samo četiri meseca kasnije sa vaše rezidencije skinuta je hrvatska zastava. Kakve poruke šalju ovakve kontradiktornosti?
ODGOVOR: Iskreno, kao diplomata ne bih vam smio odgovoriti na to pitanje – što god kažem, moglo bi biti shvaćeno kao „miješanje u unutrašnje poslove“, a to je nešto što diplomati, u načelu, žele izbjeći. Ali, riskirat ću. Prvo, neizmjerno sam bio zahvalan ljudima koji su se okupili pred Veleposlanstvom, odmah, dan nakon potresa i onako emotivno iskazali solidarnost. To je ono što pokazuje da prije svega jesmo i želimo biti ljudi, da nam nacionalni dresovi ne smiju biti važniji od ljudske solidarnosti. Znate i sami koliko se nakon toga inicijativa pojavilo i koliko su srpski privrednici, umjetnici…da ne spominjem i Vladu Srbije, pomogli u pružanju pomoći. Što se drugog dijela priče tiče, malo ću vas iznenaditi – znate, kad su ujutro u šest sati zvonili policajci da mi kažu kako su strgnutu zastavu našli u kontejneru bio sam, prvih pola minute, užasnut i ljut…ali, onda sam pogledao u njihova lica. Bilo im je nelagodno, crvenili su, ispričavali su se. Eto, to su ta dva lica Srbije, lice solidarnosti i lice strgnute zastave, to je ta kontroverza o kojoj govorite i o kojoj ja ne bih smio govoriti, jer je ionako može riješiti samo Srbija sama, za vlastito dobro, za dobro vlastite budućnosti.
PITANJE: Hrvatskoj pogođenoj zemljotresima i naš magazin je želeo da pomogne, te smo zajedno sa vama organizovali humanitarnu aukciju i prikupili značajnu pomoć. Koliko je važno graditi mostove prijateljstva između naše dve zemlje?
ODGOVOR: Ostajem neizmjerno zahvalan vašem magazinu i gospodinu Robertu Čobanu na toj inicijativi. Kako smo samo brzo, u par dana, osmislili projekt, okupili preko trideset srpskih umjetnika, organizirali donatorsku prodaju, koliko je to medijskog odjeka izazvalo…I skreno, mislim da smo cijelom akcijom poslali neke vrlo snažne poruke, koje jesu bile povezane s potresom, ali su imale i mnogo šire i dublje značenje.
PITANJE. Vaš intervjuu prošle godine, za isto izdanje, završili ste rečenicom – „nismo mi toliko različiti“. Da li ta sličnost može biti prednost u našim odnosima?
ODGOVOR: Paradoks je naših odnosa u tomu što je u Europi teško naći dva naroda koji dijele toliko sličnih karakteristika, a
opet i toliko uzajamnih zazora, sumnji, nepovjerenja i odbojnosti. Dva su jezika, ali se razumijemo, kulturološki smo bliski…da ne nabrajam, došli bi do kulinarstva. Naravno da je politička povijest učinila svoje, ostavljajući posljedice koje i danas pothranjuju naglasak na razlikama. Jednom sam, dosta davno, u nekom sličnom razgovoru rekao – pa, nismo se rastali da se nastavljamo svađati. Naučimo živjeti jedni pored drugih, kao pristojni susjedi, koji će cijeniti sličnosti i uvažavati razlike. Ništa više, ništa manje.
PITANJE: Šta posle godinu i po dana najviše volite u Beogradu?
ODGOVOR: Ono što sam uvijek volio u Beogradu… još dok sam dolazio kao mladi novinar ili malo stariji diplomata… i posebno cijenio – otvorenost, srdačnost. Volim kad u kvartovskom kafiću svi znaju tko sam i svi se družimo i pozdravljamo. Volim kad uđem u „Nišavu“ na Dedinju i podijelimo rundu pića. Volim kad kod Joce u „Maloj Kolubari“ na Savi gledam sumaglicu nad rijekom i uživam u dobrom srpskom vinu, volim Petrovaradin, volim… ali, čini mi se da najviše ipak volim i cijenim energiju i snagu onih oko sebe koji, svoj muci usprkos, vjeruju upravo u otvorenost, u pristojnost, u uzajamno uvažavanje, u prijateljstvo.
Loading...
Reload document 
Open in new tab Podsjetimo, Hidajet Biščević, veleposlanik Republike Hrvatske u Srbiji našao se u fokusu javnosti nakon što je dao intervju međunarodnom časopisu Diplomacy and Commerce povodom obljetnice pada Vukovara, te se u opsežnom razgovoru uz ostalo navodi Domovinski rat kao “građanski rat”.
Diplomacy and Commerce objavio je ispravak u kojem veleposlanik tvrdi da je njegova rečenica pogrešno prevedena.
“Nakon što je veleposlanikov intervju objavljen na engleskom jeziku, javio nam se i istaknuo da je jedna rečenica iz njegovog intervjua pogrešno prevedena. Ovoga puta objavljujemo korektno preveden intervju s isprikom veleposlaniku”, napisao je u ispravku Diplomacy and Commerce.
“Nenamjerna tehnička pogreška koju je prevoditelj napravio u studenome Croatia InFocusa u izdanju časopisa Diplomacy&Commerce dovela je do objave pogrešnog prijevoda. Ovim putem se ispričavamo veleposlaniku Republike Hrvatske u Srbiji Njegovoj Ekselenciji Hidajetu Biščeviću i objavljujemo cijeli intervju s ispravno prevedenom rečenicom”, napisali su.
Cijeli ispravak možete pogledati OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
