Američka povjesničarka Esther Gitman svoj rad je usmjerila na istraživanje događaja vezanih uz spašavanje Židova u NDH. Dr. Gitman razgovarala je s novinarkom Večernjeg lista uoči predstavljanja njezine nove knjige o Alojziju Stepincu, a intervju djelomice prenosimo.
Ovo nije prva knjiga u kojoj govorite o Stepincu. Njemu ste posvetili i dio vaše prethodne knjige “Kad hrabrost prevlada”. Što vas je motiviralo da napišete još jednu?
Od 2008. godine, kada su me prvi put pozvali u Hrvatsku, na konferenciju o Stepincu, napisala sam niz članaka i prezentacija. Bilo je tu toliko materijala o kardinalu Stepincu da mi je bilo žao da se sve to ne objedini. Među ostalim, tu je i članak objavljen u prestižnom znanstvenom časopisu The Catholic Historical Review, oko kojega je na početku bilo puno otpora jer je bilo povjesničara koji su tvrdili da je moj rad bezvrijedan, da oni znaju da je Stepinac bio poklonik ustaškog režima i zločinac. Kada je od njih zatraženo da argumentiraju svoje tvrdnje, nisu ih mogli potkrijepiti dokazima, dok sam ja za sve svoje navode imala pokriće u dokumentima.
>Višnja Starešina: Kako je Esther Gitman susrela Alojzija Stepinca?
>‘Alojzije Stepinac-Pillar of Human Rights’ – predstavljanje nove knjige dr. Esther Gitman
Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Godeona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.
U uvodu svoje knjige kažete da ste stupili u kontakt s mnogim ljudima, vezano uz spašavanje Židova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali da oni u početku nisu bili voljni razgovarati. Zašto?
U njima je još velik strah iako su već dugo izvan komunističkog sustava. Dok smo razgovarali, oni su gledali oko sebe, osluškivali, što mi je bilo pomalo smiješno, ali me je i vratilo u djetinjstvo, jer su i moji roditelji često znali reći da i zidovi imaju uši. Sjećam se da sam kao dijete tražila te uši na zidovima, naposljetku sam i pitala gdje su, ali mi nitko nije odgovorio pa sam zaključila da te uši mogu vidjeti samo odrasli. Ovi su ljudi jednako pažljivo osluškivali sluša li ih netko dok govore o Stepincu jer su tu temu još uvijek doživljavali kao tabu, nešto o čemu se javno ne govori. Ipak, mnogi su govorili, a među onima koji su mi prvi govorili o Stepincu bio je dr. Stjepan Steiner, koji mi je kazao kako osjeća veliko poštovanje prema dvojici Hrvata – dr. Anti Vuletiću i kardinalu Stepincu. On mi je prvi rekao da je Stepinac spasio stotine Židova. No, ustaškim vlastima je nakon nekog vremena prekipjelo pa se Stepinac našao u opasnosti. U to doba išao je od jednog do drugog čovjeka pod svojom zaštitom i rekao im je: “Ja vas više ne mogu čuvati, molim vas, idite i nađite si mjesto na kojem se možete spasiti.”
Postoje li kakvi dokazi da se Stepincu prijetilo?
Ja imam dokument, pismo koje je 1942. godine Stepincu došlo od Katoličke mladeži, koja ga je optuživala za manjak odanosti prema NDH. U tom pismu nazivaju ga jednim od najvećih neprijatelja i prijete mu da će ga, nastavili li govoriti protiv njih, ubiti na cesti, kao psa. Stepinac je bio svjestan da ne može spasiti sve ljude. Bilo je tu i puno drugih pisama, primjerice ono njemačkog policijskog atašea Hansa Helma, koji je govorio da se Stepinac previše miješa u svakakve stvari i kako ga treba kazniti. Svi su oni bili svjesni da im je Stepinac prijetnja. Ne treba zaboraviti ni da je BBC 1943. emitirao isječke iz njegovih propovijedi, koje je čuo cijeli svijet.
Iz ovoga proizlazi da se Stepinac zamjerio ustaškim vlastima svojim govorima. Protivnici njegove kanonizacije kao ključni argument navode, pak, da nikada nije javno osudio ustaški režim.
On je kao nadbiskup imao neke obveze, koje je od njega tražila Katolička crkva. U Vatikanu sigurno znaju da se od njega, i ne samo od njega, nego i od drugih biskupa, tražilo da u okupiranim zemljama ostvare kontakt s vladama kako bi se osigurao koliko-toliko normalan život ljudima koji su odlučili ostati u tim zemljama. Na to ga je obvezivala politika Crkve. Pavelić i Stepinac nisu imali poštovanja jedan prema drugome. Pavelić je nadbiskupa nazivao balavcem, samo jednom je bio u Zagrebačkoj katedrali. Ni Stepinac nije imao nikakva respekta prema Paveliću, s kojim se sastajao samo u formalnim prigodama, kao što se prije rata sastajao s kraljem Aleksandrom, kasnije s princom Pavlom, a nakon rata i s Titom, no to ne znači da ih je poštovao.
Mješovita komisija hrvatskih i srpskih stručnjaka proučavala je život kardinala Stepinca, no nisu uspjeli doći ni do kakvog zajedničkog zaključka. Mislite li da je uopće moguće približiti stavove?
Ta je komisija trebala imati znanstveni pristup, ali nisam vidjela da su Srbi donijeli ijedan dokument. Ako tvrdiš da je on učinio nešto i ako želiš da te se shvati ozbiljno, potkrijepi to dokumentom! Ja te dokaze nisam vidjela. Pisala sam dosta i svaku tvrdnju potkrijepila dokumentima. Iz fusnota u mojim knjigama vidljivo je gdje se ti dokumenti mogu naći. Nadam se i radim sve s nadom da će se naći jedan ili dva studenta koji će proučiti dokumente koji se tiču spašavanja Srba, tražiti u arhivu dokumente o spašenim Srbima, kojih je sigurno znatno više nego Židova, prije svega zato što ih je bilo više, a i više njih je bilo u miješanim brakovima. Kvalitetan rad na ovom području mogao bi znatno smanjiti probleme između Hrvata i Srba.
Intervju u cijelosti možete pročitati na portalu Večernjeg lista.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
