Dr. Hebrang o nagrađivanju Gažija: ‘Veličanje komunističkog ministra policije samo je jedan od sve brojnijih koraka oživljavanja komunističkog zločinačkog režima’

Foto: Snimka zaslona/Thinkstock/Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

“Vijest da je jedan od čelnika bivšeg jugokomunističkog režima Pavle Gaži postao počasni građanin Koprivnice samo je jedan simptom teške hrvatske bolesti samorazgradnje svog nacionalnog bića. Očito je da Gaži nije proglašen za ovu poziciju zbog svojih časnih djela, jer ih nije ni bilo. Tome doprinosi i narod koji je uspavan, dozvoljavajući da se nakon Tuđmana na čelne pozicije biraju perjanice s komunističkim korijenima kao Mesić, Josipović, Račan, Milanović, Bandić… Izlazak iz mraka komunizma je bolan i trajati će. Dok se narod ne probudi. Slučaj Pavla Gažija samo je još jedna uspavanka.”, istaknuo je za Narod.hr dr. Andrija Hebrang komentirajući proglašenje bivšeg člana CK SKJ počasnim građaninom Koprivnice.

> Pavle Gaži, bivši član CK SKJ, simbol jugoslavenskog unitarizma, postao počasni građanin Koprivnice: Cijela oporba bila protiv

Njegov komentar donosimo u cijelosti:

“Vijest da je jedan od čelnika bivšeg jugokomunističkog režima Pavle Gaži postao počasni građanin Koprivnice samo je jedan simptom teške hrvatske bolesti samorazgradnje svog nacionalnog bića. Očito je da Gaži nije proglašen za ovu poziciju zbog svojih časnih djela, jer ih nije ni bilo.

Kako bi i bilo, kad je dotični drug bio na poziciji koja po položaju odgovara ministru unutarnjih poslova tadašnje Hrvatske. Iako postoje sumnje i pokretani su postupci zbog sumnje u njegovu direktnu umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića, jedno je sasvim sigurno. Na toj poziciji je u najmanju ruku bio upoznat s likvidacijama Hrvata koje je tadašnja komunistička vlast organizirala u inozemstvu kao i bezbrojnim uhićenjima političkih protivnika tih olovnih godina.

No najmanja je šteta što je vlast komunističkih slijednika izglasala tu sramotnu odluku. Puno je veći problem što je veličanje komunističkog ministra policije samo jedan od sve brojnijih koraka oživljavanja komunističkog zločinačkog režima. Zašto su postkomunisti krenuli u žestoku ofenzivu? Njihovi izvorni kadrovi, umiješani u sve stranke ali najviše u SDP, sve su stariji pa im žele oprati prošlost. Nastoje ih prikazati kao kreatore nastanka slobodne, demokratske Hrvatske!

Zato manijakalno objavljuju njihove knjige koje vrve lažima, ali koga to briga. Upregli su one komunističke snage koje su poražene na izborima 1990. godine i preko noći prešle na stranu pobjednika. Naravno, ne govorimo o onima među njima koji su prošli katarzu, proživjeli komunističke kazamate i iskreno se okrenuli borbi za samostalnost, a zatim i slobodu Hrvatske. Govorimo o onima koji su držali fige u džepu a sada ih izvlače na vidjelo. To su oni koji manijakalno poriču izjavu predsjednice da smo živjeli iza željezne zavjese i silom nam žele nametnuti da je Jugoslavija bila bolja od sovjetskog bloka. Naravno da to nikada neće dokazati, jer su jugoslavenski komunisti pobili više ljudi bez suda nakon II. svjetskog rata nego cijeli sovjetski blok. Preko dvije stotine tisuća posmrtnih ostataka i danas leži pod zemljom na neistraženim mjestima! Zataškavanje i kočenje tih iskapanja spada među stožerne stupove na kojima grade laži o „dobrom“ komunizmu. Jugoslavenski komunisti su uhićivali i zlostavljali više nego Staljin i to je njihova sramota. Hvale zločinca Tita zbog navodnog odlučnog „ne“ Staljinu, a zapravo je to učinio od straha da će biti likvidiran, dakle samo zbog spašavanja samoga sebe. Njegovi slijednici navode prividno pozitivan primjer o slobodnim putovnicama iako je i njima jasna prijevara. Naime, cilj tih putovnica bio je dozvoliti političkim protivnicima odlazak u inozemstvo. Tamo su ih ubijali u organizaciji Udbe, a ujedno su smanjivali broj Hrvata koji su svojim odlascima upražnjavali mjesta za naseljavanje drugih.

Sada istinu pokušavaju ispirati isticanjem lažnih heroja, kao što je nedavno bio prijedlog prokomunističkog gradonačelnika Zagreba za nagrađivanje Budimira Lončara. Pri tome im nije važno što je taj bivši pripadnik zloglasne Ozne 1991. godine u UN isposlovao embargo na oružje za Hrvatsku, nadajući se da će to biti dovoljno za njezin poraz. Zahvaljujući probuđenom hrvatskom narodu to mu nije bilo dovoljno, uspio je tek uzrokovati smrt brojnih civila prije nego smo se naoružali i zaustavili srpsko-crnogorskog agresora. Naglo vađenje fige iz džepa uzrokovano je i u medijima potpuno zatajenoj Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. Izbezumila ih je precizna definicija zločinačkih komunističkih sustava s naglaskom i na komunističke zemlje izvan sovjetskog utjecaja. Pod točkom D. jasno je napisano: „…dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom“. Dakle, osuđuju se i diktature komunističkih režima izvan sovjetske zone, a to je bila Jugoslavija.

Sve one koji su provodili takvu diktaturu, pa makar i izvan sovjetske okupacije, lovi panika već dulje vrijeme a nakon ove zatajene Rezolucije možemo očekivati pojačanje aktivnosti. Do sada su to radili prikriveno, krojenjem nastavnih programa, kontrolom medija, a posljednjih godina počeli su i sa sudskim tužbama nastojeći obraniti svoju sramotnu prošlost. Osobno sam to iskusio s nekoliko kaznenih prijave koje se vode protiv mene na sudovima od onih koji su bili pri vrhu komunističkih struktura a sada su ujedinjeni i s onima koji su djelomično ili u potpunosti izbjegli služiti obrani zemlje koju su napuštali u vrijeme srpsko-crngorske agresije. Već nekoliko godina branim se od kaznenih tužbi Josipa Manolića, Gorana Radmana i Milana Kujundžića vjerujući u konačni pravorijek suda u Strassbourgu. Tako će u ofenzivama koje vode svim sredstvima istini ipak pomoći Europa, svojim rezolucijama i svojim presudama. Tragedija hrvatskog naroda je u tome, što je otpor takvim poraženim kadrovima potpuno umrtvljen. Sada im se isplaćuje veliki napor osvajanja medija i obrazovnih programa.

Utišale su se i brojne braniteljske udruge sapletene u uzama kojekakvih probitaka. Pa čak i organizacija koja bi morala u borbi za istinu biti krovna, Hrvatski generalski zbor, jedva je nakon tri sata uvjeravanja prihvatila javnu osudu Budimira Lončara, doduše jako ublaženu i uškopljenu i s velikim zakašnjenjem. Kada sagledamo sve okolnosti, jasno je da je priznanje bivšem drugu komunističkom ministru policije samo jedna kockica u mozaiku prekrajanja povijesnih istina.

Tome doprinosi i narod koji je uspavan, dozvoljavajući da se nakon Tuđmana na čelne pozicije biraju perjanice s komunističkim korijenima kao Mesić, Josipović, Račan, Milanović, Bandić… Izlazak iz mraka komunizma je bolan i trajati će. Dok se narod ne probudi. Slučaj Pavla Gažija samo je još jedna uspavanka.”, zaključio je prof. dr. sc. Andrija Hebrang za Narod.hr.

Tko je Pavle Gaži?

Pavle Gaži na čelu Podravke bio je punu 21 godinu, od 1957. do 1978. godine, i u tom razdoblju mala lokalna pekmezara prerasta u regionalnog prehrambenog diva. Nakon toga, odlazi na političke dužnosti u Beograd, potom i u Zagreb gdje je bio na čelu republičkog MUP-a (tadašnji SUP) sve do umirovljenja 1983. godine.

USKOK je 2015. Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu proslijedio kaznenu prijavu protiv Pavla Gažija zbog sumnje da je naručio ubojstvo Đurekovića.

Upitan kome bi mogao biti svjedok, obrani ili tužiteljstvu, Gaži je za Večernjak odrješito odgovorio: “Nikome!” I dodao: “Ne pada mi na pamet otići svjedočiti u München. Svjedočio bih jedino možda iz Koprivnice.”

> U ime obitelji: Nakon presude Perkoviću i Mustaču očekujemo preispitivanje uloge SDP-a u zaštiti komunističkih zločinaca

> Nakon najnovijih događaja podsjetimo na povezanost Ina – Udba – slučaj Đureković

> Bože Vukušić: Bajiću nije mjesto u vodstvu DORH-a, već u Remetincu

> Siniša Pavlović: Presuda u Münchenu – pobjeda nad moćnim udbaškim strojem

Dokumenti CK SKH, Izvršnog vijeća Sabora SRH i Predsjedništva SRH otkrivaju i neke tajne političke prošlosti hrvatskih komunista, pa tako i Gažijeve.  Rođen je u Koprivnici 1927.

Njegov otac Tomo, HSS-ovac podrijetlom iz Hlebina, pripadao je lijevom krilu stranke. Početkom rata 1941. priključio se komunistima. U rad komunističkih ćelija uključio je i suprugu Anu i djecu, kćer Katarinu i sina Pavla. Ana Gaži poslije je bila članica AFŽ-a, a kći Katarina članica Kotarskog komiteta SKOJ-aPavle, konspirativnog imena Žarko, nakon što se odazvao „pozivu omladini”, bio je od 1943. šef jedne grupe SKOJ-a u koprivničkoj gimnaziji.

Njegova sestra Katarina ubijena je u ljeto 1944. u koprivničkoj ciglani. Nakon rata Pavle je nastavio školovanje, u Zagrebu je studirao agronomiju. Bio je angažiran i kao agitpropovac na sveučilištu. Kako je bio vezan za gospodarstvo, 1952. vratio se u Koprivnicu i počeo raditi u Podravki.

Brzo je, dakako, dobio vodeću poziciju u tom poduzeću koje se počelo razvijati krupnim koracima. Pa ipak, do 1971. Gaži nije došao do izražaja, nije bio politički moćan iako je te godine u pogonima Podravke dočekao Tita i Savku Dabčević Kučar. Njegova će moć tek narasti. Budući da je, prema tvrdnjama Josipa Manolića, imao unitaristička uvjerenja, poslije pada Hrvatskog proljeća počeo je progoniti sve što je hrvatsko.

“Kad su se proljećarima 1972. skidale glave, tada je Pavle Gaži kao mladi direktor Podravke, mladi član CK, ustao i kazao: “U Podravki nacionalizma nema.” Iste je sekunde postao miljenik Bakarića. Cijela ova priča trokut je između Bakarića, Dolanca i Gažija, koji je bio veza između te dvojice”, kazao je Anđelko Jagečić za Večernji list.

Kad je Gaži 1978. otišao u Beograd, njegovi kolege iz Koprivnice Vladimir Trojak i ostali očekivali su od njega podršku i suradnju. No, Gaži je bio rezerviran, odbijao je kontakte s Koprivničancima. Postao je intimus Stane Dolanca, tadašnjeg člana Predsjedništva CK i člana Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Nakon Titove smrti komunisti su “zbili redove”. Stane Dolanc ostao je “u sedlu”, a Pavle Gaži postao je s njim još bliskiji. Dolanc je, naime, nakon završetka 2. svjetskog rata službovao u Koprivnici. Sentimenti su ga, prema Gažijevim riječima, vezali za Podravinu.

Sredinom 1982. godine Stane Dolanc imenovan je saveznim sekretarom za unutarnje poslove. Tako je Dolanc postao šef policije i kontrolirao Udbu u cijeloj državi. Istodobno, Pavle Gaži imenovan je za sekretara unutarnjih poslova SR Hrvatske.

Nakon što je smijenjen s mjesta prvog SUP-ovca Hrvatske, stradao je kao žrtva jedne od najvećih afera u komunističkoj Jugoslaviji. To je bilo vrijeme famoznih poziva s vrha za “energičnim suzbijanjem ekonomskog kriminala”, na temelju kojih je Gaži 1982. i 1983. godine pokrenuo niz uhićenja vodećih ljudi koprivničke Podravke.

Gaži je optužio pojedine strukture partije, a izrijekom rukovodstva Ine i Podravke, za malverzacije, pronevjere i “skretanja s kursa socijalizma i socijalističkog samoupravljanja”. Kako je pipak kriminala navodno dotaknuo i jednog od Ininih direktora, tj. Vanju Špiljka, sina tadašnjeg partijskog moćnika, Gaži je po direktivi Špiljka seniora naprasno smijenjen.

Nakon što je početkom srpnja 2005. za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića u Njemačkoj uhićen Krunoslav Prates pojavili su se napisi u hrvatskim medijima koji su krivicu za Đurekovićevo ubojstvo pokušali prebaciti na Gažija, Dolanca i tadašnji republički vrh.

Jedan od glavnih upiratelja prstom u Gažija bio je Božidar Spasić, srbijanski obavještajac koji je radio u Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove Jugoslavije, potom Srbije, a specijalizirao je psihološki rat protiv emigracije.

Upravo je Spasić tiskao lažni broj Nove Hrvatske s lažnim intervjuem sa Stjepanom Đurekovićem, što je izneseno i na postupku u Münchenu, a što Spasić ni ranije nije skrivao,

Svrha te lažne tiskovine, kao i lažne razglednice s Bleiburga, koja je pokušala prikazati Đurekovića kao osobu koja profitira od te tragedije, bila je pripremu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, ne bi li za njegovu smrt prikazali kao sukob među hrvatskom emigracijom.

Gažija je optužio i Josip Boljkovac.

Nakon toga, polovicom srpnja 2005. Pavle Gaži je o slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića i kriminalu partijskih struktura dao opširan intervju Željku Peratoviću koji je objavljen u tadašnjem Feral Tribuneu.

Gaži je kao organizatora ubojstva prvenstveno teretio Miku Špiljka, oca Vanje Špiljka, i tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ kako bi prikrio velike malverzacije u Ini koje je počinio Vanja Špiljak zajedno s Vojkom Santrićem.

Također je posvjedočio da su nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, u srpnju 1983. prekinuti i pravosudni postupci vezano uz istragu s malvezacijama naftom u Ini, te da je on osobno ‘stavljen na led’, da bi u rujnu morao dati i ostavku.

Rekao je kako je imao nekih planova, ali je Mika Špiljak nastavio njegov javni progon tvrdeći da je odgovoran što Hrvatska umalo te godine nije ostala bez grijanja, navodeći kako je Pavle Gaži potpuno bespotrebno zaplijenio neke plinske cijevi.

Pavle Gaži je u tom razgovoru kazao kako mu nije bilo svejedno i da se bojao za svoj život jer je poznavao Miku Špiljaka još iz partizana i njegovu ratnu okrutnost. Naveo je kako je Špiljak kao šef zagrebačke partije otpravljao “informbiroovce” na Goli Otok, te da je osobno dao da se razmontira spomenik bana Jelačića s glavnog zagrebačkog trga.

“Ne znam stoji li iza Jagačićeva istupa Vanja Špiljak ili tko drugi kome sam stao na žulj, ali jedino što mogu komentirati jest da toga čovjeka ne poznajem i da iznosi notorne gluposti koje su u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću”, komentirao je kratko Pavle Gaži u travnju 2006.

Nakon uhićenja Josipa Perkovića, u siječnju 2014. USKOK je upravo po ovim Jagačićevim prijavama protiv Gažija koje je slao Mladenu Bajiću, pokrenuo istragu protiv Pavla Gažija. Jagečić je naime DORH-u dostavio gomilu dokumenata, mahom zapisa sa sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.

Uskok je proslijedio Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Pavla Gažija zbog sumnje da je naručio ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Gaži je prema dokumentima, navodi Ivica Radoš u Večernjem listu, baš kao i Mustač i Perković, sve znao o slučaju Đureković.

O ubojstvu Đurekovića, bez sumnje, sve su znali i visoki politički dužnosnici SFRJ i SRH – Milka Planinc, Stane Dolanc, Mika Špiljak i drugi. Za vrijeme ubojstva Đurekovića u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka SFRJ sjedila je i Milka Planinc, predsjednica SIV-a.

U listopadu 2015. Pavle Gaži preko videoveze svjedočio je na suđenju koje se pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu vodilo protiv bivših pripadnika jugoslavenskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zbog sudioništva u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Gaži je svjedočio videovezom iz zgrade zagrebačkoga Županijskog suda, a njegovo ispitivanje u Zagrebu bilo je zatvoreno za javnost.

Bivšeg ministra u socijalističkoj Hrvatskoj više je svjedoka na ovom suđenju već prije opisalo kao pripadnika centralističke jugoslavenske komunističke struje koju je predvodio savezni ministar Stane Dolanc.

Gaži je u rijetkim izjavama za javnost poricao da ima ikakve veze s Đurekovićevim ubojstvom.

Suđenje u Münchenu

Nakon što je Josip Perković zajedno sa bivšim šefom federalne UDBA-e Zdravkom Mustačem izručen SR Njemačkoj, u rujnu 2014. počinje njegovo suđenje, uz visoku pozornost njemačke i hrvatske javnosti. Josip Perković i Zdravko Mustač 3. kolovoza 2016. su na sudu u Münchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. i osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr