Na ovogodišnjoj komemoraciji u spomen na žrtve koje su partizani ubili u svibnju 1945. na Blajburškom polju kao i na sve one ubijene i nestale na križnim putovima diljem Slovenije, Hrvatske i BiH, sudjelovala je i dr. Natalija Kanački. Za Narod.hr podijelila je svoje dojmove o komemoraciji.
Zašto su toliko skrivali Bleiburg ako se nemaju čega sramiti?
Dr. Kanački: Je li čovjek još uvijek čovjek kada padne tako nisko i ubija zarobljene, prognane, mučene, žene, djecu i starce?
“Subota, 18. svibnja, dan radosti i tuge za mene. Radosti, jer sam mogla biti s tisućama Hrvata u Bleiburgu s istim ciljem i motivom da slavimo euharistiju za sve stradalnike našeg naroda, a tuge jer sam stajala na tlu još uvijek pijanom od krvi tisuća nevinih žrtava ubijenih nakon završetka 2. svjetskog rata. Je li čovjek još uvijek čovjek kada padne tako nisko i ubija zarobljene, prognane, mučene, žene, djecu i starce? Tuga, vapaji tisuća srca prema Bogu, jer su se Njemu obraćali i oni – mučenici Križnoga puta koji je upravo počeo na ovom mjestu. Okupili smo se odati im počast i moliti za njihove duše – nadajući se da je Bog vidio te mučenike i da ćemo jednog dana svi na nebu biti zajedno.” – ističe u svom osvrtu dr. Natalija Kanački koja je, zajedno s dr. Beatom Halassy, kao članica Upravnog odbora udruge U ime obitelji predstavljala Udrugu na ovogodišnjoj blajburškoj komemoraciji.
(FOTO) Evo tko je sve došao na 74. obljetnicu Bleiburške tragedije
“Sam dolazak na Bleiburško polje me je obradovao jer sam vidjela stotine automobila i autobusa, što je značilo da hrvatski narod pohodi ovo sveto mjesto početka Križnog puta, bolnog egzodusa i masovnih ubojstava odakle su patinci i mučenici ubijani i bacani u Hude Jame, Tezno, Kočevski rog, Macelj i druga stratišta gdje se nalaze kosti desetina tisuća hrvatskih žrtava, mučenika Križnih puteva.
Okupljanje pred crkvom proteklo je u molitvi i pjesmi, a kolona je nakon pola sata dostojanstveno krenula prema mjestu komemoracije. Hod u tišini pratila je molitva i pjesme posvećene Bogu.
Nakon 45 minuta stigli smo do Loibaškog polja gdje se trebala održati središnja komemoracija i sveta misa. Vidjela sam neka poznata lica, što me obradovalo, ali i neka poznata lica iz javnog života koja kao da su jedva čekala da budu viđena.
Na misi su bili brojni svećenici koje je doveo biskup Petanjak čija je propovijed bila središnje mjesto komemoracije: već dugo jedan biskup nije govorio tako otvoreno i tako jasno. Njegove riječi dugo će se razlijegati po Loibaškom polju: ‘Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa nego kad ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti’, ‘Nismo ovdje jer nekoga mrzimo nego jer svoje volimo’, ‘Zašto se kroz cijelu povijest ponižavamo i od drugih očekujemo i tražimo da nas sude i da nas prosuđuju i da nam svoju istinu nameću?’
Poruka je bila upućena prije svega hrvatskom narodu, ali i političarima, ljudima iz javnog života, pa i samoj Crkvi, a sve se svodilo na to da mučenike i patnike čija je Golgota krenula baš sa ovog mjesta ne smijemo nikada zaboraviti.
Jer oni žive dok ih mi pamtimo i molimo za njih.” – ističe dr. Kanački i nastavlja:
“Svi su s pažnjom slušali biskupovu propovijed, a nakon toga i sudjelovali u svetoj misi. Nakon svete mise u ime Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Idriz efendija Bešić održao je molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti, a potom su brojna izaslanstva na spomen obilježju položila vijence.
Nakon završetka mise zadržale smo se u krugu poznatih, bila je tu draga ekipa iz Rijeke na čelu s Hrvojem Pendeom, bivšim ministrom Šustarom i drugim dragim Riječanima. Nezaobilazni i ‘narodni’ Miro Bulj, skromni i veliki Roman Leljak, Velimir Bujanec, Tin Hrgović, Zlatko Hasanbegović i meni još neka draga lica koja sam pozdravila, ali priznajem i neka manje draga, osobito iz vrha političkog života.
Nakon završetka pogostili smo se domaćim kobasama, špekom i sirom iz gepeka automobila i krenuli prema Zagrebu.
Put kući uvijek je malo dulji – vjerojatno radi umora. Kod kuće sam predahnula moleći za stradalnike: „Bože, blagoslovi duše pokojnika zbog kojih smo danas putovali u Bleiburg i nas Hrvate – da ne zaboravimo!“ – zaključila je dr. Kanački.
