O ovisnostima o kockanju, klađenju i igrama na sreću kao opasnoj bolesti današnjice u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija govorili su specijalistica psihijatrije sa Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče dr. Antonia Puljić, duhovnik i ispovjednik u samostanu sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu fra Zdravko Lazić, a svoje iskustvo sa slušateljima podijelio je i bivši ovisnik o kockanju Marin iz Zagreba.
U nedavnom planiranju popuštanja epidemioloških mjera u Hrvatskoj, među prioritetima su se spominjale kladionice, casina i automat klubovi. Stvorio se dojam da se radi o gospodarskoj grani ključnoj za opstanak Hrvatske.
Specijalistica psihijatrije sa Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče dr. Antonia Puljić je naglasila: “Tema je jako bitna i o njoj se možda i premalo priča. Kad govorimo o žrtvama kockanja, klađenja i igara na sreću, žrtve su osobe koje mogu razviti ovisnost o kockanju ili o klađenju, kao i kod svih ostalih ovisnosti. Ono što je drugačije nego kod nekih drugih ovisnosti jest činjenica da ovdje dolazi do propadanja cijele obitelji. Dakle, ovisnost o kockanju i klađenju ne devastira samo pojedinca, nego cijelu njegovu obitelj i bližu okolinu.”
Na pitanje ispovijedaju li vjernici sudjelovanje u igrama na sreću kao grijeh, duhovnik i ispovjednik u samostanu sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu fra Zdravko Lazić odgovorio je potvrdno:
“Prateći vjernike na putu njihovoga duhovnog rasta, osjećamo tu težinu s kojom se oni susreću, veliku težinu savjesti, baš kako volimo reći na tragu učitelja duhovnosti – grijeh uvijek puno obećava, malo daje, a na kraju sve uzima. Taj, možda skriveni, trenutak užitka postaje javni problem jer trpi ponajprije obitelj, a onda i cijelo društvo. Često vodi i u teška psihička i duhovna oboljenja pojedinca, ali i ostavlja preteške posljedice na cijelu obitelj.”
Svoje iskustvo sa slušateljima je ponudio i bivši ovisnik o kocki Marin iz Zagreba, ističući da je sve počelo nagovorom prijatelja na odlazak u kladionicu u blizini osnovne škole koju je pohađao:
“Do 14. ili 15. godine sve je to bila neka igra ili zabava za adrenalin, ali nakon 15. godine, kad sam dobio jedan veći dobitak, mislio sam da neću nikad postati ovisnik o kocki. Međutim, između 15. i 18. godine redovito sam odlazio u kladionicu, trošio sve veće uloge i onda su s 18 godina počeli prvi pravi problemi, poput posuđivanja novca od prijatelja ili krađe zlata i vrijednosti koje se mogu unovčiti iz vlastitog doma.
Iako je bio uspješan i u srednjoj školi i u nogometnom klubu, Marin je živio dvostruki život te je na put izlječenja krenuo tek kad je roditeljima priznao svoju ovisnost i prijavio se u Zajednicu Cenacolo. Nakon punih pet godina boravka u Zajednici, sada je izišao, te poručuje: “Danas mogu reći da sam obiteljski čovjek, sretno oženjen prije par mjeseci, da i supruga čekamo bebu i da je taj dio moje prošlosti zauvijek nestao. Ali čovjek uvijek mora biti na oprezu jer se na malim stvarima polako počne padati. Mi, bivši ovisnici, uvijek moramo biti na oprezu i dok slušamo svoju savjest i razmišljamo srcem, to je dobro.”
Dr. Puljić upozorila je i na medijsku promociju kockanja i igara na sreću: “Promidžbeni materijali vezani uz klađenje i kockanje naravno da potiču ove pozitivne učinke, primjerice brzi dobitak, zabavu, relaksaciju i odmak od realnog života. Naravno da u reklamama nećemo čuti da kockanje može izazvati ovisnost ili raspad obitelji i apsolutno psihički slom čovjeka.” Podsjetila je da hospitalno liječenje pacijenata počinje smještajem u jedinici intenzivne skrbi, s ciljem nadvladavanja apstinencijske krize te kratkoročnim liječenjem psihofarmacima i antidepresivima. Kako je rekla, vrlo su se dobrim pokazali psihoterapijski i socioterapijski tretmani te rad u skupinama. Govoreći o napasti recidiva, dr. Puljić je spomenula da se, uz mogućnost boravka u dnevnoj bolnici, pa i online, te povremena javljanja psihijatru i u klub liječenih ovisnika, dođe do 15% izlječenja, ali da više od 75% pacijenata apstinira. “A uspiju li apstinirati više od pet godina, kockanju će se vratiti možda 5% pacijenata”, dodala je dr. Puljić.
“Crkva ne brani kocku izričito, ali traži ispravni odnos prema materijalnim dobrima. U moralnom smislu kockanje je vrlo osjetljivo područje, jer osoba lako padne u ovisnost. Kockanjem se zanemaruje Providnost, jer se sigurnost traži u ovozemnim rješenjima, a niječe se potreba za Božjim blagoslovom i važnost ljudskoga rada i zalaganja”, naglašava fra Zdravko i dodaje: “Kad se jednom otkrije istina pred suprugom, pred djecom i pred roditeljima te svima onima koji su često omogućili lijep standard, onda se kaju jer su htjeli više i iznad mogućnosti. Tada bi sve dali samo da sa sebe speru tu težinu. Na tragu sv. Augustina koji govori o kocki, ‘zlo iskoristi napasti koje su uvijek prisutne u čovjeku.’ Pod težinom srama, straha i krivnje najteže je živjeti, jer je čovjek imao mogućnost nadati se još većoj sreći, a zapravo je sve izgubio.”
Iz Porezne uprave nije došao traženi sugovornik, ali iz njihovoga opširnog pisanog odgovora izdvajamo: “Igre na sreću regulirane su Zakonom o igrama na sreću, a iz dijela prihoda od igara na sreću financiraju se programi koji podupiru javne potrebe i potiču razvoj civilnog društva. Prema podacima iz prosinca 2020., igre na sreću priređene su u 22 casina, 357 automat klubova, 1338 kladionica i 3544 samoposlužnih terminala za klađenje. A dobitak za državni proračun u 2020. godini iznosio je nešto više od 1,3 milijarde kuna. Propisi koji reguliraju igre na sreću potiču i zaštitu maloljetnika od pristupa igrama, te svih igrača od pojave prekomjernog i kompulzivnog igranja. Međutim, niti jedan zakonski propis ne može u potpunosti spriječiti pojavnost ovisnosti o igrama na sreću, odnosno onemogućiti da se kod pojedinih osoba razvije sklonost prekomjernom igranju.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
