Novinarka jedne televizije me pitala što mislim o uvođenju globalnog poreza ‘kojim bi se smanjio problem rastuće nejednakosti’. Dakako, riječ problem je izrečena na način kao da je ekonomska nejednakost stvarno problem ‘koji treba riješiti’. Tu je cijeli niz mitova, zabluda i krivih pretpostavki – u nastavku je samo dio njih, piše ekonomski analitičar Andrej Grubišić.
Pretpostavka o bogatstvu kao kolaču fiksne veličine u sklopu koje pobornici tzv. borbe protiv nejednakosti nerijetko o ekonomskom uspjehu koji je rezultirao nečijim bogaćenjem kreću od premise da je svjetsko bogatstvo kolač fiksne veličine koji je potrebno ‘pošteno raspodijeliti’ i da je svaki oblik gomilanja bogatstva od strane nekog pojedinca (ili grupe njih) igra tzv. nulte sume u kojoj je neminovno da je jedino objašnjenje povećanja nečijeg bogatstva umanjenje bogatstva za nekog drugog kojem ostaje manji dio uvijek jednako velikog kolača. Dakako, istina je stubokom različita od toga. Naime, većina bogatih ljudi je bogatstvo stekla poslovnim aktivnostima u sklopu kojeg su kreirali proizvod ili uslugu koju su prodavali ljudima bez ikakve prisile, a ovi su te proizvode i usluge kupovali zato što u tome vide korist – materijalnu, emotivnu ili bilo koji drugi oblik iste. U takvim transakcijama ne postoji igra nulte sume, nego je ‘kolač zvan bogatstvo’ veći nego što je bio prije transakcije – proizvođač ostvaruje dobit isključivo kao posljedica činjenice da potrošači žele konzumirati njegove proizvode, a konzumenti (nerijetko široke mase) su bogatiji za činjenicu da s kupljenim proizvodom ili uslugom mogu kreirati vlastiti proizvod ili uslugu za prodaju drugima ili jednostavno konzumirati to što su kupili. Osoba zdravog razuma, posebno ako se uzme dugi rok, neće ulaziti u ovakvu dobrovoljnu razmjenu dobara i usluga za novac ako u tome za sebe ne vidi adekvatnu korist. Dakle, rast svjetskog bogatstva je posljedica rasta ukupno kreiranog bogatstva kroz produktivne aktivnosti, a ne mita o ‘bogaćenju bogatih na račun siromašnih’.
Stvari uzimamo zdravo za gotovo
Zamislite usluge koje danas koristimo od kompanija čiji vlasnici su bogati ljudi – Amazon, Google, Zoom, WhatsApp i stotine drugih koji nam život čiji lagodnijim i koje koristimo jer u tome za sebe vidimo korist (da, zvuči jako sebično, ali je notorna istina), a nerijetko ih uzimamo zdravo za gotovo – kao da su kreirane same od sebe i bez nečije ingenioznosti – te nam, eto tako, pripadaju same po sebi. Korištenjem tih usluga smo ostvarili korist, a kada to poduzetnik uspije napraviti za veliki broj ljudi, ne čudi da je derivat toga uspjeha i kreiranje bogatstva za njega samog. U tom smislu, nemam nikakvog problema što je bogatstvo Jeffa Bezosa desetke ili stotine milijarde dolara – zahvaljujući Amazonu knjige mi nikada nisu bile dostupnije po povoljnijim cijenama (samo ih treba čitati!). Ali, najbitnije, nikome ništa nije oteto, nego je sve zarađeno.
Sljedeća premisa boraca protiv nejednakosti je da rast nejednakosti znači vječno siromaštvo za određene ljude. Statistike pokazuju upravo suprotno. U najpoduzetnijim državama nerijetko žive i brojni bogati poduzetnici, ali bez obzira na to što imaju više bogatstva (koje je kreirano tj. zarađeno, a ne oteto!) od ostatka stanovništva, većina stanovništva s vremenom uživa rastući standard življenja. To je poznati fenomen da se svi brodovi podižu s plimom. To je apsolutno logično, jer nije izgledno da u okolnostima relativno slobodnog tržišta i konkurencije među pružateljima proizvoda i usluga (iako su porezne diskriminacije, a posebno regulatorni pritisci na slobodno tržište od strane birokrata omiljeni dio populističkog narativa u mnogim bogatim zemljama) bilo tko ima priliku za bogaćenje u poduzetništvu bez da je drugoj strani svojim proizvodom ili uslugom pružio neku vrstu koristi koja je u relativnim terminima (cijenom, kvalitetom, imidžom itd.) bolja ili barem usporediva s konkurentskom ponudom. Nadalje, analize pokazuju da veliki broj ljudi tijekom života prelazi iz jednog platežnog razreda tj. razine životnog standarda u drugi (u pravilu onaj viši). Dakle, ljudi su mobilni u tom smislu, doduše, neki očekuju da im se osigura transfer u viši standard življenja bez vlastitog truda i tzv. ‘pravednom raspodjelom bogatstva’.
Ključni preduvjet mobilnosti iz jednog platežnog razreda u drugi je očuvanje principa jednake prilike za sve, a ne jednakih rezultata. Jednaka prilika u ovom slučaju znači nepostojanje arbitrarnih zapreka nametnutih od strane države, porezne ili regulatorne diskriminacije, direktnih ili prikrivenih subvencija, i sličnih prepreka ili povlastica za bilo koju grupu ljudi koje se može smatrati mentalno i fizičkim sposobnim brinuti o sebi. Jedini način da se postigne tzv. ‘veća ekonomska jednakost’ je da se određenoj skupini ljudi da ovlasti u sklopu kojih će moći oduzeti ili umanjiti ekonomske slobode drugim ljudima degradirajući njihov trud, vrijeme i kreirano bogatstvo (silom!). Društva koja žele ekonomsku jednakost staviti ispred ekonomskih sloboda, na dugi rok neće imati nijedno od toga.
Ekonomska jednakost nije sinonim za ekonomski prosperitet, kao što mnogi koji komotno živo na plaći udruga, državnih ili supranacionalnih institucija financiranih novcem poreznih obveznika pokušavaju dokazati. U velikom dijelu ljudske povijesti nerijetko je dominantan način na koji su ljudi stjecali bogatstvo bilo kroz otimanje i ograničavanje sloboda drugima ljudima. Kapitalizam i slobodno tržište su učinili mogućim da se postane bogat služeći interese drugih ljudi. Svima koji žele objektivan i činjenično utemeljen pogled na pitanje ekonomske (ne)jednakosti preporučujem knjigu „Equal is Unfair“ (autori Watkins i Brook).
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
