Indikativan slučaj Uljanika još jednom nam pokazuje obilježja domaće politike i njezinih jakih, štetnih veza s gospodarstvom. Pokazuje nam istovremeno i duboko ukorijenjene obrasce socijalističkog, netržišnog gospodarstva u našem društvu. Naime, pored svih vlasnika Uljanika, malih dioničara i ostalih, opet se za spas tvrtke traži akcija države kao „jedinog dioničara“, iako ona to nije. Što radi uprava, nadzorni odbor i skupština? Što su radili? Jer jedino je na njima teret upravljanja društvom, kao i odgovornost za uspjeh i neuspjeh društva.
I zato je sve ovo što država i lokalni političari pokušavaju s Uljanikom loše. Radi se o društvu koje godinama stvara gubitke, a od građana Hrvatske očekuje se da tom društvu omogućava preživljavanje. To je stari ključ „rješavanja problema“ iz doba komunističke Jugoslavije. Na primjer, tada riječki Torpedo često nije imao za plaće svojim radnicima pa je dogovorom političara, Transjug ili neka druga „organizacija udruženog rada“ pružila ruku svojim kolegama proleterima. Odnosno „udruženi slobodni proizvođači“ jednog poduzeća čiji su prihodi bili veći od troškova, društvenim su dogovorom pod tutorstvom majke Partije donosili odluke i velikodušno su svoju dobit podijelili s onima čiji prihodi nisu premašili troškove. Tako je to išlo do raspada sustava i države. Ishod nam je svima poznat.
Buđenje iz bajke
Poznato je i to da je gotovo svaki brod proizveden u hrvatskim brodogradilištima i za vrijeme SFRJ (u vrijeme velikog gospodarskog „rasta“), osim slavlja porinuća, razbijene boce šampanjca i priča o domaćem znanju i vještinama, proizveo i financijski gubitak. Ali tko je tada za to mario. Svi su imali posao. Svi su nešto (kao) radili. I uvijek se moglo računati na pomoć države, udruženih radnika druge tvrtke koji su radili bolje, bili sposobniji. Bila je to divna bajka iz koje se očito teško probuditi te preuzeti rizike i odgovornost koju nosi tržišno gospodarstvo koje je u uskoj vezi s parlamentarnom demokracijom.
Znači, mi kao narod 1990. godine nismo odlučili napustiti samo Jugoslaviju, nego i njezin društveno-ekonomski sustav. Htjeli smo konkurenciju. Privatno vlasništvo. Slobodu poduzetništva. To ne ide bez rizika i podrazumijeva određenu kulturu ponašanja – način razmišljanja. Tržišno gospodarstvo sa svim svojim nesavršenostima ipak najbolje pridonosi razvoju gospodarstva, a time i samog društva.
Danas istarski političari, zaboravljajući značenje slobodnog tržišnog natjecanja i sprječavanja nepotrebnog miješanja države u tržište, pozivaju Vladu da spasi Uljanik. Vlada im, svjesna tri IDS-ove ruke u Saboru (kao) izlazi u susret, nešto nejasno komunicira prema javnosti pokušavajući ostaviti dojam da radi sve što može kako bi spasila Uljanik, a sve to jer i jedni i drugi znaju da su svojim načinom upravljanja državom pridonijeli stanju Uljanika, kao i propasti mnogih velikih tvrtki od 1990-ih do danas. Također, i jedni i drugi znaju da tri ruke u Saboru danas-sutra mogu presuditi razne stvari.
I zato je shvatljiv današnji protest radnika Uljanika na trgu sv. Marka. Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da upravo radnici imaju najveći broj dionica Uljanika – prema tome, oni su vlasnici tvrtke u najvećem dijelu i ne mogu izbjeći svoju odgovornost za njezinu sudbinu. Oni spominju da im ne nedostaje znanja i sposobnosti, ali eto, problem je jer Vlada uvijek kasni s jamstvima pa onda EU kasni s odobrenjem i na kraju Uljanik kasni s isporukama brodova i mora plaćati penale. Itd.
Žele li građani Hrvatske plaćati troškove privatnih tvrtki?
Ali pitanje je: zašto trebaju jamstva države u milijunskim iznosima? Zašto bi svi građani Hrvatske koji upravo kupuju skupe knjige za svoju djecu, plaćaju skupe vrtiće, s malim plaćama jedva preživljavaju (o umirovljenicima da i ne govorim), trpe substandarde u zdravstvu, školstvu i gotovo svakom segmentu društvenog života; zašto bi oni svojim, javnim novcem jamčili za zaduženje bilo kojeg dioničkog društva koje je u privatnom vlasništvu, a nijednim dijelom u njihovom?
Ako javni novac treba izdvajati za jedno brodogradilište, zašto ne i za drugo, treće, četvrto? Ako pomažemo posrnulim brodogradilištima, zašto iz svojeg džepa ne bismo pomagali i privatne tvrtke iz drugih „strateških“ djelatnosti, što god to danas značilo. Zašto ne?
Sve je ovo na žalost još jedan pokazatelj da je naše društvo premreženo koruptivnim vezama politike i gospodarstva koje obilježava nesposobnost i mekuštvo; štetnim vezama koje direktno ili indirektno imaju utjecaj na sastav uprava i nadzornih odbora velikih tvrtki, kvalitetu njihova rada. Te štetne veze ujedno narušavaju temelje tržišnog gospodarstva.
Jedan od glavnih razloga takvom stanju leži u kvaliteti ljudi u Saboru i Vladi. A kvaliteta Sabora (i Vlade), između ostalog, određena je i načinom izbora saborskih zastupnika. U Saboru i Vladi donose se najvažnije odluke kojima se oblikuje i usmjeruje društvo. Od kvalitete saborskih zastupnika, stupnja njihova, znanja, odgovornosti i sposobnosti ovisi ukupno stanje u društvu pa tako i stanje u gospodarstvu.
Stoga, pravedniji izborni sustav jedini je lijek za ozdravljenje našeg društva; za dolazak novih ljudi na važne pozicije; nekorumpiranih i sposobnih snaga koje će znati prekinuti štetne veze politike i gospodarstva te stvoriti preduvjete za stvaranje zrelog i zdravog društva neovisnih pojedinaca koji su sposobni nositi se s teretom vlastite odgovornosti.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
